AKO NEMA VJETRA, NE ČEKAJ -VEĆ VESLAJ…
Hodala je alejom
jablana i razmišljala kako su visoki i
vitki, i kako bacaju sjenu na sve one
koji su njome prošli, bilo kao posjetitelji s osjećajem krivice, ili kao
bolesnici s osjećajem nemoći.U daljini se žutila zgrada.Osjećala je da ju na
kraju aleje dočekuje sunce.
I nebo.
I sve ono što si ne
može objasniti.
Nasmiješila se prisjećajući se vlažnog
gornjogradskog stančića iz kojeg je svako jutro u dekicu umotavala sinčića da
ga zaštiti od jutarnje magle.Kad bi pogledala prema zaklonjenom licu usnulog
djeteta,vidjela je sjajne kapljice u kojima se ogledavao svemir. Njihanje
tramvaja koji je cvileći i klopočući
budio rijetke usnule putnike, opuštao ju je od jutarnje utrke za
vremenom, za životom..Na ulazu u kuću dočekivala ju je majka ogrnuta starim,
sivim, očevim kaputom, s maramom na glavi
ispod koje su provirivali sivkasti pramenovi kose.Iako ih je vidjela
nije stigla razmišljati o njima. Gurnula bi joj dijete u ruke i pojurila
natrag na tramvajsku stanicu, nervozno se osvrćući i gledajući da li dolazi
tramvaj.Sjedeći u tramvaju otpuhivala je nakupljenu strepnju i umor.Tu i tamo u
odsustvu duha uhvatila je pokoji
svjetleći prozor, kako baca sjenu na oronulu fasadu. U daljini se nazirao
dolazak novog dana.Svu tu prolaznu stvarnost prekinulo je razmišljanje o
štednjaku; da li ga je isključila , nakon što je Ivanu podgrijala
mlijeko.Stresla se .Zimica joj je proletjela tijelom.Pa da ,zaboravila je
staviti šal, a jutra su hladna.
Kad je tiho
zatvarala vrata , gledala je u Željka kako potrbuške spava.Ah, Željko…Je ll
dobio ime po želji za njim ili od nekog tko je zadužio njegovu majku?Ime mu je
posve pristajalo.
Želio je sve.Za
sebe.I to odmah, bez odlaganja.
I poeziju.
I igru.
I čast.
Kad bi poslije
ponoći dolazio s književnih tribina, drmao je njeno od umora posve otupjelo
tijelo.Trebalo je toliko toga pripremiti za sutrašnji dan,dok ju je na
štafelaju čekao nezavršeni akvarel.
Gubila se nad granama rascvjetanih magnolija osjećajući kako je odvlače u
drugi svijet.
Svijet kakav je
trebala.
Svijet u kojem je
mogla postojati.
Svijet
preživljavanja.
Jedva držeći
poluotvorene oči, kad duša tone u zaslužene dubine, on bi ju prekoravao:
“Pa ti me uopće ne
slušaš!Kakva si ti to žena?Posve si gluha za poeziju!“
„Umorna sam.Upravo
sam zaspala prvi san.Rano ustajem…Ni sliku nisam mogla završiti, a sutra je
zadnji dan za skupnu izložbu.“
„Ma što ti trebaju
tamo neke izložbe, radiš i imaš dijete…Što ti sve to treba?“
„Kako to misliš?Zar
ne razumiješ da kako tebi treba poezija, tako i ja imam potrebu slikati, pa
slikarica sam…“
„Nisi ti ništa!Niti
si slikarica, niti si žena!Ah žene!Sve bi htjele!“
Okrenuo se s
podsmijehom na drugu stranu.
Posve razbuđena,
očiju punih suza, sjela je za štafelaj. Čula je Željka kako duboko diše.
Grozničavo je
otvarala vrata ormara,pitajući se „zašto“.
Nije plakala.
Nije pronalazila
odgovore.
Nije bila sigurna
tko je zapravo...Previše uloga.
Znala je da to nije
pravedno.
Znala je da iako
nema vjetra ,mora veslati dalje.
Znala je da borba
tek počinje.
Govorili su joj da
živi s goropadnom ženom.Utjecajnom i
snažnom.Sa zaleđem.
Stisnula je srce i
slikala.
Bila je slikarica.
Slikarica koja radi u terapijskoj grupi s onima kojima treba
nada.Obojena nada.
Nitko ju nije pitao
što njoj treba.
Gledajući s
kuhinjskog prozora sve je više osjećala
proljeće.Navirivalo se kroz grane
japanske trešnje koja je stidljivo otvarala svoje ružičaste cvjetove
.Razmišljala je da će u vrt koji se budi postaviti stolicu za njihanje i mali stolić, koji su
Ivan i ona zajedno obojili u boju
mora.Njegovo je more bilo zelenkasto, pa je ta strana stola bila zelenkasta, a
njeno plavo s plavom stranom stola.Na stol će postaviti keramičku vazu koju je
Ivan napravio za Dan žena , sa sitnim i mirisnim
đurđicama.Volio je njihov
opijajući miris, a ona bijele cvjetiće
poput lampiončića koji su pognute glave širili miris od kojeg se mora uzdignuti
glava, da se udahne.
I da se vidi nebo.
Kad je pred kućom stao Taxi i kad ga je goropadna
i utjecajna žena ispratila do vrata stare gornjogradske kuće,Željko se jedva
održavao na nogama.Ušao je izmučenog i
oronulog tijela pognutog naprijed.Crven u licu s kašljem koji ga je prekidao
jedva je izgovorio:“Mogu li?“
Stajala je bez
riječi.Ni njegova poezija, koju je jasno
čula, nije ju mogla pokrenuti.A onda je
osjećajući jak miris đurđica uzdigla glavu,da udahne.
I da vidi nebo.
Nepomično je ležao
,pogleda uprtog u strop.Prizivala ga je čitajući mu njegovu poeziju.
Nije ju čuo.
Nije ju vidio.
Nije bilo vjetra.