U veljači 1941. godine, deset mjeseci prije japanskog napada na Pearl Harbour razglašeni izolacionist Henry Luce poznatom članku u svojem tjedniku Life, u kojem je iznenadno zagovarao stupanje SAD u rat, dao je naslov Američko stoljeće. Stoga, je dobro pogledati strašni europski rat iz američke retrospektive. Još jedna uvodna napomena. Britanski profesor geografije, političar i geopolitički strateg Halford Mackinder (1861.-1947.) napisao je 1904. godine u nezaobilaznom radu Zemljopisno uporište povijesti slijedeće: „Svaka eksplozija društvenih sila, umjesto da se raspline u okolne prstene nepoznatog prostora i barbarskog kaosa, resko će odjeknuti od daleke strane globusa i posljedično smrskati slabe elemente političkog i gospodarskog organizma svijeta.“ Mackinder je u radu najavio pojavu novih sila na kontinentalnom masivu Eurazije – Rusije i Njemačke. Trećim slobodnim kontinentalnim masivom bila je Amerika.
Prvi svjetski rat po američkom gledištu bio je zapravo obračun SAD i Njemačke, koja se upravo za Velike depresije 1873.-1896. snažno gospodarski razvijala i koja je stvorila smišljenu geopolitiku, koju SAD nisu imale. S hrvatskog stajališta može se reći da su SAD, Njemačka i Rusija obilježile dvadeseto stoljeće, ali to stoljeće preživjela je samo Amerika.
SAD stupile su u rat, kako bi Njemačku stavile na predviđeno mjesto te kako bi svijet uredile na svoju sliku i priliku odnosno za potrebe svojeg ekspanzionizma, koji je došao na stoljetni red nakon što je američka zapadna granica dosegnula Tihi ocean. U SAD se uoči izbijanja rata smatralo, da američki apsolutni prostor nije u stanju apsorbirati sav suvišak kapitala te da kapital treba nastojati oplođivati izvan Amerike, izvan koje je prostor bio razdijeljen među europske i neke azijske sile.
S takvim razmišljanjima predsjednik Wilson plovio je na Parišku mirovnu konferenciju 1919. godine. Wilson je očekivao da Konferencija sredi zemljopisnu kartu svijeta. Umjesto da se i u budućnosti kao i u prošlosti politički i vojno glože iz svojih nacionalnih prostora i kolonijalnih posjeda, kapitalističke zemlje trebale bi se mirno nadmetati i to samo gospodarski na slobodnom svjetskom tržištu putem svojih trgovačkih društava unapređujući opće dobro. To je značilo novu slobodu kolanja američkog kapitala bez zapreka s kakvima se taj kapital suočavao do rata. Takva očekivanja od Konferencije trebala su dovesti do novog svijeta bez granica, ali i omogućiti SAD da se oslobode svoje sputavajuće geografije. SAD su trebale i htjele s jednog mjesta koordinirati „proizvodnju“ svjetskih relativnih prostora. Međutim, sama Konferencija nije ispunila ta protivprostorna očekivanja SAD, a američki Senat odbacio je prijedlog pristupa SAD Ligi naroda, za koju mu se činilo da će ograničiti suverenost SAD. Amerika se vratila u izolacionizam, koji se nije odnosio na Južnu Ameriku. U Europi je rat rasuo četiri dugovječna carstva i donio mimo Wilsonovih očekivanja dvije neodržljive višenarodne države, Jugoslaviju i Čehoslovačku, koje su dvaput propale. Donio je i novo, sovjetsko carstvo, koje je bilo uzelo Njemačku pod zaštitu, koje se kasnije samo rasulo, ali koje se obnavlja po novoj formuli, ali u skladu s Mackinderovim proročanstvom.
U ponovo podijeljenom svijetu geopolitički prohtjevi iz različitih zaštićenih, apsolutnih prostora doveli su do Drugoga svjetskog rata, koji je predsjednik Roosevelt nastojao iskoristiti da svijet ponovo uredi za potrebe američkog kapitala. Novi pokušaj stvaranja američkog svijeta suzbio je generalisimus Staljin. Predsjednik Bush sin pokušao je Ratom protiv terora ostvariti treću sreću, ali bez uspjeha. Čini se da je povjesničar Brooks Adams, praunuk drugog i unuk šestog predsjednika SAD, dobro ocijenio mogućnosti SAD kad je 1902. godine u knjizi Američko carstvo tvrdio da američki politički sustava nije u stanju proizvesti koherentnu geopolitiku.