Autor: Lj.G.
Datum objave: 10.03.2018
Share


Anastasija Jankovska: Ja sam za teatar koji govori gdje bismo trebali ići. Da smo u banani, znam i kad otvorim Slobodnu

Anastasija Jankovska (32) u intenzivnom je razdoblju

Anastasija Jankovska: Ja sam za teatar koji govori gdje bismo trebali ići. Da smo u banani, znam i kad otvorim Slobodnu

https://www.slobodnadalmacija.hr/scena/kultura/clanak/id/534725/anastasija-jankovska-ja-sam-za-teatar-koji-govori-gdje-bismo-trebali-ici-da-smo-u-banani-znam-i-kad-otvorim-slobodnu

Splitska glumica mlađe generacije Anastasija Jankovska (32) u intenzivnom je razdoblju: paralelno, naime, priprema novu ulogu u HNK i predstavu kojoj je ona redatelj s djecom iz kazališta PlayDrama. U igri je čitav niz Rusa: redatelj Aleksandar Ogarjov nakon 40 godina na pozornicu HNK vraća dramu "Višnjik“ A.P. Čehova u kojem glumica ruskog porijekla igra Varju, dok je s tinejdžerima u drugom kazalištu pripremila Puškinova "Evgenija Onjegina". "Onjegin" je odigran prvi put prošloga tjedna, a "Višnjik“ će pred publiku 17. ožujka.

Puno je to obveza, no Anastasiji odgovara kad je preokupirana. Mimo angažmana u ansamblu HNK, gdje je zaposlena od kada je 2009. diplomirala na zagrebačkoj Akademiji, surađuje s PlayDramom, a od ove školske godine je ponovno postala student - ovaj put režije! U ciklusu "Klasici u rebama“ već je režirala Turgenjeva i Shakespearea:

- Ponekad premalo tražimo od djece, misli se da oni mogu samo "Zeko i potočić" - objašnjava nam kako je uspjela klince motivirati na zahtjevno štivo iz lektire. - Djeca su puno maštovitija i kreativnija od nas. Istina, imali su užasan otpor na početku, kad sam ja to predložila, mislila sam da će me ubiti, ha, ha, sreća da Elvis Bošnjak podržava sve moje gluposti. Teško je dobiti njihovo povjerenje, ali kad su stali na pozornicu, sve su nesigurnosti nestale. Radeći s djecom shvatila sam i koliko su nam bili profesori bitni. U Rusiji se kaže "adskij trud“, pakleni trud ti treba za to. S ljubavlju se sad sjećam svojih profesora iz gimnazije - išla sam u "Vladimir Nazor“ - koliko je truda uloženo u mene.

Često surađujete s Elvisom Bošnjakom, i u "Višnjiku" ćete igrati zajedno. Dobro se profesionalno razumijete?

- Mislim da smo mi negdje potpuno različiti. Nekad se ne slažemo, ali zašto ga poštujem? Zato što je on čovjek s kojim mogu ući u konflikt i da on to ne smatra osobnim, već kao konflikt na poslu. Kao da nema ega. U ovom poslu ne možeš raditi sam, moram biti zahvalna Elvisu zato što je vjerovao u mene. Shakespearea raditi s djecom? Kad sam ja to njemu rekla, on me prvo pogledao, kao, "jesi ti normalna?“. U "Zbogom Natalija Petrovna" bilo je proba na kojima je zatekao "raspad sistema", što je normalno, ali netko drugi bi to bio prekinuo. On nije, to je meni puno značilo.

Zamahuj na veliko

U jednom intevjuu ste rekli da nakon toga nikad više nećete režirati, a sad ste upisali studij.

- To je ono "nikad ne reci nikad". Kad sam došla u HNK, Milan Štrljić je bio intendant, ponudio mi je da asistiram na Umjetničkoj akademiji, na glumi. Prije toga sam rekla "ja u životu ne bih predavala"! Ha, ha. A to je bilo iskustvo koje mi je otvorilo oči, četiri godine sam to radila. Nikad u životu nisam mislila da ću upisati režiju, nikad. Nemam pojma zašto. To je adrenalin, ko kad se ljudi penju po stijenama, slobodni penjači, ta odgovornost je na tebi.

Niste se vratili u St. Peterburg, gdje ste dvije godine studirali glumu?

- Ne, u Moskvi studiram. Na Akademiji pri kazalištu Vakhtangov, jednom od najpoznatijih ruskih kazališta. A i gdje je bolje studirati? Ivan Grozni je rekao "Nemoj se zamahivat na malo jer ćeš na malo razbit ruku. Uvijek se zamahuj na veliko“. Počela sam prošle jeseni, sad u ožujku opet putujem, polažem ispite. Neke radove im šaljem, dobila sam i peticu. Užasno je teško, ulijenila sam se. Ne znam je li to zbog godina ili zbog Splita, jer u Splitu počneš uživati u životu, pa zaboraviš na neki put traganja. A moram spomenut roditelje, ja ne bi ništa bila bez moje mame... Cijeli dan nešto radim, ne stignem ni skuhat, da nema mame, ja bih umrla. Na "Nataliji Petrovnoj" sam se bila razboljela, bila sam nespremna za toliki posao, nisam imala znanje. Većina ljudi misli da je gluma nešto "sad ću se ja malo ufurat, pa će mi doći trenutak“. Nema toga. Gluma ima neka pravila i škola je za to jako bitna. Kao i za režiju.

Dolazite iz umjetničke obitelji, ima li tu njezina utjecaja?

- Ja sam u kazalištu jer sam oduvijek obožavala balet. Moj očuh, prvak baleta Dmitrij Rodikov, vodio me na predstave, od treće godine sam s njim, znam sve balete napamet. On je u Omsku zamalo dobio otkaz jer sam u ogromnom džemperu s Miki Mausom izašla na pozornicu, i to u drugom bijelom činu "Labuđeg jezera". I mama je zaslužna, nas su znali u kazalištu lutaka u Omsku jer smo bili na svakoj predstavi. Kazalište se uvuče pod kožu. Onda su se moji roditelji, kao, začudili kad sam odabrala glumu. Ne znam zašto, kad su mi oni non-stop čitali priče, ja sam znala Puškinove bajke u stihovima na pamet.

Vaši su u Split preselili nakon angažmana u HNK?

- Prvo su došli u Rijeku, 1991., počeo je rat, a ja sam došla tek 1995. jer su se bojali. Mene nisu odmah htjeli dovoditi, došli su s bratom. Mama je profesorica ruskog jezika, književnosti i karakternog plesa, ono, ruskog narodnog plesa. Predavala je djeci u Baletnom studiju. A što se tiče režije - nisam nikom rekla da idem na prijemni jer sam mislila da nemam šanse. Na "Jadrana“ sam se pripremala, učila tekstove. Prijemni je glumački, spremala sam monolog i recitaciju. Samo sam Elvisu rekla i Nikši Arčaninu jer smo uvijek zajedno. Elvis me zezao, ako ne prođem, da će mi sve honorare povući. Mislila sam da neću uspjeti. Mi u Splitu mislimo da smo "Bogu iza nogu“ što se umjetnosti tiče, ali nešto, eto, postižemo. Super je zbog samopouzdanja otići negdje gdje su veliki, i skužiti da i ti nešto razumiješ.

Scena kao svijet u malom

Imate li uzore u redateljskom svijetu?

- U Moskvu sam otišla radi Rimasa Tuminasa. Režisera iz Litve i umjetničkog direktora Vahtangov kazališta. Jednog od top svjetskih redatelja, on je jesenas držao prijemni za opernu režiju. Čitam jako puno starih knjiga Efrosa, Vasiljeva, a inspiriraju me i tu neki redatelji. Jako volim Bobu Jelčića, radila sam s njim u Zagrebu, Sašu Božića, Kseniju Zec jako poštujem…

S Ogarjovim radite treći put u splitskom HNK, bili ste Ofelija u 'Hamletu', Portia u 'Mletačkom trgovcu'… Kako je raditi s njim?

- Ofelija mi je jedna od prvih uloga, imala sam sreću, to je jako lijepo iskustvo. Ogarjov je jako detaljan, "pila" te da rasteš iz probe u probu, sve do posljednje. To sam isto osjetila i u Rusiji na glumačkoj akademiji, svaki dan smo nešto mijenjali. Drugi put, na "Mletačkom trgovcu" smo se mučili s nečim što je bila viša sila, s vremenom i sa svime... Sad smo opet u zatvorenome. Kako je Ogarjov postavio Čehovljevu priču o financijskom krahu jedne obitelji i dolasku novog vremena u kojem se ne snalaze. Kao komediju ili kao tragediju?

- "Višnjik" je klasik, on nosi vječne teme. Svatko od nas ima svoj "višnjik". Redatelj je dosta skratio tekst, a moj lik, Varju, radi na neki drugačiji način, čini mi se. Gledala sam puno "Višnjika“ sad kad sam bila u Moskvi i to je bilo tako dosadno: Varja je uvijek jadna, neostvarena, stalno tragična u potrazi za tim Lopahinom (Nikša Arčanin, op.a.), kao zadnjom šansom. A Ogarjovu je Varja netko tko će se ostvariti, tko će nakon raspada shvatiti nešto. Ona je samosvjesna i želi Lopahina, ali da joj bude dobro po njenim uvjetima, ne po njegovim. Groficu Ranjevsku (Ksenija Prohaska) vidi kao malu djevojčicu, izgubljenu u ovom našem vremenu, koja sve što radi ne čini zbog zloće. Super je što se kod Ogarjova sve događa iz ljubavi.

Vi ste rođeni u Kijevu, kao desetogodišnjakinja ste došli u Split. I tamo i ovdje ste imali mogućnost osjetiti tu neizvjesnost novog vremena koje dolazi, strah od budućnosti kod ljudi, kao u "Višnjiku“. Imate li to iskustvo?

- Kazalište je svijet u malom, naučila sam jednu stvar: mali čovjek je u današnjem svijetu zapravo nebitan. Imati neko mišljenje o politici je jako nezahvalno. Nikome nije stalo do nas. Ne možeš na veliko nešto mijenjat, to sam isto naučila. Revolucija jede svoju djecu, naučila sam, bilo koja da dođe, u smislu da se nešto nasilno preokreće, uvijek ostavlja posljedice. Uvijek nastrada mali čovjek. Čehov piše o aristokraciji koja teško opstaje, ali to je i danas - ljudi koji su plemeniti, načitani, koji vide dalje, jako teško opstaju. Gledam svoje roditelje, mog očuha, vrhunskog baletana koji je bio pozvan u sva kazališta svijeta… Jako teško je izboriti se u ovom svijetu i postaviti se da budeš vuk među vukovima. Čehov piše o toj generaciji, jer dolazi revolucija. Trofimov, kojeg igra Mijo Jurišić, on će ubiti tu generaciju Varje, Ranjevske, a Anja, njezina kćerka, tom će se pokretu priključiti, jer ona je mlađa generacija. Lopahin je kapitalizam, samo novac. Ali novac, ideje bez duše…Zato ja u kazalištu volim ljude, čovjeka, takve kao što je Ranjevska, volim tu generaciju, krhku. U Rusiji se za takve ljude kaže "talente treba pomagati jer netalentirani će se probiti i sami“. I to je tako. U današnje doba, vidim, dobrim ljudima je puno teže nego onim naglim, onima koji misle da su popili svu pamet,koji imaju "debelu“ kožu. Svijet je okrutan. Ipak, nisam pesimistična u tom smislu, vjerujem da će čast nadjačati drugo. I vjerujem u karmu.

Možete li pronaći sličnosti s likom Varje?

Vi ste rođeni u Kijevu, kao desetogodišnjakinja ste došli u Split. I tamo i ovdje ste imali mogućnost osjetiti tu neizvjesnost novog vremena koje dolazi, strah od budućnosti kod ljudi, kao u "Višnjiku“. Imate li to iskustvo?

- Kazalište je svijet u malom, naučila sam jednu stvar: mali čovjek je u današnjem svijetu zapravo nebitan. Imati neko mišljenje o politici je jako nezahvalno. Nikome nije stalo do nas. Ne možeš na veliko nešto mijenjat, to sam isto naučila. Revolucija jede svoju djecu, naučila sam, bilo koja da dođe, u smislu da se nešto nasilno preokreće, uvijek ostavlja posljedice. Uvijek nastrada mali čovjek. Čehov piše o aristokraciji koja teško opstaje, ali to je i danas - ljudi koji su plemeniti, načitani, koji vide dalje, jako teško opstaju. Gledam svoje roditelje, mog očuha, vrhunskog baletana koji je bio pozvan u sva kazališta svijeta… Jako teško je izboriti se u ovom svijetu i postaviti se da budeš vuk među vukovima. Čehov piše o toj generaciji, jer dolazi revolucija. Trofimov, kojeg igra Mijo Jurišić, on će ubiti tu generaciju Varje, Ranjevske, a Anja, njezina kćerka, tom će se pokretu priključiti, jer ona je mlađa generacija. Lopahin je kapitalizam, samo novac. Ali novac, ideje bez duše…Zato ja u kazalištu volim ljude, čovjeka, takve kao što je Ranjevska, volim tu generaciju, krhku. U Rusiji se za takve ljude kaže "talente treba pomagati jer netalentirani će se probiti i sami“. I to je tako. U današnje doba, vidim, dobrim ljudima je puno teže nego onim naglim, onima koji misle da su popili svu pamet,koji imaju "debelu“ kožu. Svijet je okrutan. Ipak, nisam pesimistična u tom smislu, vjerujem da će čast nadjačati drugo. I vjerujem u karmu.

Možete li pronaći sličnosti s likom Varje?

- Golovko je imao nezahvalnu poziciju jer je dobio kazalište koje je bilo na dnu. Jako je teško suditi koliko bi napravio da ga je dobio u nekoj normalnoj situaciji, ovako je trebalo puno vremena da ga uzdigne. Jako je teško biti intendant. Ja u životu ne bih to mogla bit… Čim kažete "nikad", tko zna, možda upišete školu za menadžere?

- Ha, ha. Teška je sad situacija, ne samo u kulturi, doba je previranja. Jako je teško vodit ustanovu, biti na takvoj funkciji, nezahvalno je, dolaziš u konflikt sa svakim… Kazalište je ansambl, ekipa, ti ne možeš sam radit taj posao. Shvatila sam da kazalište nisu samo glumci. To su i tonci koji su odvojili svoje vrijeme da mi naprave glazbu, bez honorara. Portir koji te pozdravlja, Nadica iz garderobe koja traži sa mnom u skladištu 20 minuta, rekviziter koji mi kaže šta je bolje. Ti ljudi su tako bitni. A moram zahvaliti i Štrljiću jer je na početku, kad sam tek došla, puno pridonio mom postajanju osobe koja je glumica u kazalištu. Disciplina, rad, red, on je prvi čovjek koji je dopustio da se osjetim jednaka njemu u poslu.

Što biste željeli režirati kad diplomirate?

- Ništa rusko, da ne kažu "evo nje, opet Rusi", biti će njemački komad. Al' voljela bih sva velika ruska djela raditi, Dostojevskog, Tolstoja, sve to. Neke me suvremene teme ne zanimaju, jer kad otvorim "Slobodnu" ili TV Dnevnik, ja ne mogu nikako "nadglumiti" prave priče iz života. Toliko je patnje. Umjetnost mora biti veća od života, u kazalište dolazimo radi magije, a ne da ja vidim sebe na sceni, "gle kako sam nezadovoljna i idem ujutro po kruh". Ne, ja ću to na ulici vidjeti… Kazalište, mislim, treba pokazati put gdje bismo trebali ići, a ne gdje smo. To gdje smo, svi znamo, znamo da smo u banani, i šta ćemo sad s tim?


Najgori je glumac onaj koji ne radi

S obzirom na različite interese, mislite li da ćete realizirati sve svoje ambicije u Splitu? - Zasad mi je O.K. Najgori je glumac onaj koji ne radi, glumac mora raditi na bilo koji način. 'Onjegin' mi je bio izazov zato što s djecom ne postoje jednostavna rješenja, ne možeš reći 'sad ti uzmi nju za ruku i poljubi je'. Nema toga u režiji. Prisiljavam se da izmišljam 'bijesne gliste' kako bi priča bila zanimljiva i odraslima koji će to doći gledati. Za mene je to bio jako veliki izazov.

210
Kategorije: Razgovor
Developed by LELOO. All rights reserved.