Andrei Izmestjev, baletni umjetnik
ČETVRT STOLJEĆA U ZAGREBAČKOM BALETU
http://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=2265
Rusko-hrvatski baletni umjetnik Andrei Izmestjev već je četvrt stoljeća prvak Baleta zagrebačkog HNK-a. Markantan i diskretan, nekadašnji Princ i nositelj glavnih uloga danas se ističe svojim kreacijama karakternih uloga poput baruna Castellija u Gospodi Glembajevima, prinčeva tutora i majstora ceremonije u Labuđem jezeru, oca, gospodina Staulbahma u Orašaru, kao i u fulminantnom završnom kolu opere Ero s onoga svijeta.
Rođen je 1967. u Moskvi. Diplomirao je 1985. godine na Moskovskoj koreografskoj akademiji, odsjek za klasični balet, u klasi profesora Aleksandra Bondarenka. Zatim se usavršavao na stručnom seminaru u Sankt Peterburgu kod profesora Briguadzea. Od 1985. do 1992. bio je angažiran kao prvi solist u Teatru Opere i Baleta u glavnom gradu Estonije Tallinnu gdje je 1986. dobio godišnju nagradu Estonskoga nacionalnog teatra za mladog plesača, za ulogu Volanda u baletu Majstor i Margarita. Od 1992. godine je solist Baleta HNK-a u Zagrebu. Gostovao je u Japanu, Singapuru, Siriji, Italiji, Austriji, Njemačkoj, Finskoj, Švedskoj, na Filipinima i Malti te u Sjedinjenim Državama.
Važnije su uloge u njegovu repertoaru Princ (Labuđe jezero, Trnoružica, Orašar), Basilo (Don Quijote), Romeo (Romeo i Julija), Solar (Bajadera), Mandarin (Čudesni mandarin), Edip (Kralj Edip), Grof Albrecht i Hilarion (Giselle), Mladić (Chopiniana), Đavo (Đavo u selu).
Kako ste se počeli baviti baletom?
Rođen sam u Moskvi, ali sam baletno školovanje započeo u Tallinnu. Obiteljske prilike i neprilike utjecale su na moje školovanje. Najprije sam se, još kao dijete od nepune četiri godine, počeo baviti klizanjem na ledu. Bio sam u tome vrlo uspješan no ubrzo se vidjelo da ću biti visokoga rasta što za klizače nije idealno, pa su me stavili klizati u paru s djevojčicom koja je također bila dosta visoka. Klasični balet obavezni je dio treninga klizača i tako je baletni pedagog savjetovao majci da me upiše u baletnu školu, smatrajući da imam dara za tu umjetnost. Školovanje započinjem u Tallinnu, a završavam u Moskvi, na Baletnoj Akademiji kod pedagoga Bondarenka, tako da su oba ta grada važna u mom profesionalnom životu.
Zašto ste se ponovo vratili u Tallinn?
Vratio sam se jer mi je u Tallinnu ponuđeno mjesto solista. Mogao sam se odmah okušati u raznolikom repertoaru. Osim klasičnih predstava, koje su obavezno bile na repertoaru, u Tallinnu se koreografkinja Mai Murmaa hrabro upuštala u nove oblike baleta, birajući zanimljive teme kao što su Zločin i kazna, na glazbu danas slavnog Arva Pärta ili Majstor i Margarita Eduarda Lazareva. Uživao sam u tim predstavama i traženjima nijansi likova koji su se, razumljivo, razlikovali od onih iz klasičnog repertoara. Slavni dueti i prinčevske uloge savladavaju se tijekom cijelog školovanja na predmetu dueta i scenske prakse, a kada se susretnete s likovima iz vrhunske literature, to je doista veliki izazov. U to vrijeme dosta smo i putovali po tada prijateljskim zemljama Sovjetskog Saveza. Moj angažman prekinuo je raspad te velike zemlje pa sam, u okviru mnoštva nesigurnosti, odlučio potražiti posao negdje u toplijim krajevima. Dobio sam poziv iz Splita no tada je u Jugoslaviji započinjao rat, a ja sam iz Moskve sletio u Beograd, tražeći avion za Split. Carinici su me gledali u čudu jer su veze s Hrvatskom već bile prekinute. Meni, naravno, ništa od toga nije bilo poznato pa sam se morao vratiti doma, a u Zagreb sam došao 1992. , na poziv tadašnjeg pedagoga HNK-a, Roberta Albertoviča Kljavina.
Tako ste se opet našli u ratnoj situaciji.
Jesam, ali sam naišao na dobar repertoar i, unatoč svemu, na mnoštvo predstava. Radilo se s puno žara. Uz redovite predstave u kazalištu nastupao sam i s Baletnom trupom Croatia s kojom smo obilazili manja mjesta. Tako sam upoznao Hrvatsku u kratkom vremenu, barem onaj dio u koji se zbog rata moglo putovati.
Bili ste partner zagrebačkih balerina različitih generacija.
Nije mi to bio neki problem, pas de deux moj je omiljeni dio predstave. Prva partnerica bila mi je Almira Osmanović, u Orašaru, a poslije i u drugim klasičnim baletima; zatim Irena Pasarić i Olja Jovanović, a najčešće sam nastupao s Milkom Hribar. Idealno smo si odgovarali po visini i nekim drugim karakteristikama. Vrlo je važno da s partnericom imate isti osjećaj pokreta, tada se ostvaruje pravi duet. Otplesali smo brojne predstave Labuđeg jezera, Don Quijotea, Orašara… cijeli klasični repertoar te nešto opera. Moram spomenuti i Pavlu Mikolavčić i Edinu Pličanić, s kojima sam se susretao u neoklasičnim duetima, te našu najmlađu primadonu Ivu Vitić Gamiero s kojom sam u prošloj sezoni plesao zahtjevan duet na glazbu Šostakoviča i… izdržao. Iskreno rečeno, izdržao sam jer sam uskočio u predstavu u dva dana tj. s malim brojem proba pa nije bilo šanse za povredu i odustajanje. Nekada je kružila anegdota o jednom izvrsnom plesaču koji je, nakon što je nekoliko tjedana proveo u mirovini, pozvan da uskoči u predstavu Giselle odgovorio: „Da, mogu, samo ako ne moram probati."
Što mislite o promjenama kazališnih zakona, u odnosu na plesače?
Kada govorimo o odlasku u mirovinu, moram odmah reći da ni u snu nisam mislio da ću u ovim godinama još biti aktivan plesač. Nije lako. Više naravno ne plešem prinčeve, ali balet je umjetnost mladih ljudi. Vjerujte mi da kolo u operi Ero s onoga svijeta nije nimalo lagano, ma koliko zadovoljstva donosi plesačima. Imamo sreću što ova uprava razmišlja pozitivno i starije plesače zapošljava kao pedagoge i baletne majstore, koristeći njihova iskustva. Mislim da je to jedini način dok se ne riješe i ne nađu mogućnosti za odlazak plesača u mirovinu u nešto ranijoj dobi negoli sam ja sada. U velikim baletnim centrima, poput Moskve, Londona ili Pariza, baletni solisti još uvijek odlaze s pozornice u 38. godini. No, vesele me predstave kojih još uvijek imam u dosta velikom broju, ne znam kako će biti kada to prestane. Iskustvo, koje se stječe tijekom godina plesanja, dragocjeno je i treba ga prenositi mlađima. Ali nisu svi ljudi talentirani za pedagogiju, konačno i ne trebaju biti. Povremeno radim s mladim plesačima koji se pripremaju za natjecanja i to je vrlo zanimljivo, veliki je poticaj za razvoj mladih umjetnika.
Kako gledate na situaciju s hrvatskim baletnim kadrom?
Balet je sretna umjetnost jer ne traži znanje jezika. Gdje god dođete uklapate se, ako ste dobro školovani i disciplinirani. Ne čudi raznolikost u našem ansamblu. To je djelomice i posljedica malog broja plesača koji završavaju školu, a samo je jedna u Hrvatskoj, a s druge strane, što reći – svijet je slobodan, ljudi putuju i biraju mjesto pod suncem. I ja sam tako stigao u Zagreb i ostao evo već 25 godina. Vjerujem da u gradovima poput Splita, Dubrovnika ili Osijeka, postoji zanimanje za upis u baletnu školu, ali škole ondje nema. Split ima baletni ansambl s dobrim repertoarom, a nema školu! U vrijeme mog školovanja u SSSR-u, polaznici su živjeli u internatu. Nastava svih predmeta, kako plesnih tako i općeg obrazovanja, bila je u istoj zgradi. To je olakšavajuća okolnost i tako je i u ostalim velikim europskim školama. Toga u Zagrebu nema pa djeca trče od jedne škole do druge. Vidim ih kako umorni dolaze u kazalište, a u stankama Orašara, u kojemu nastupaju, pišu domaće zadaće. Treba doista biti zaljubljenik u balet pa izdržati takvo naukovanje.
Kakvi su današnji plesači?
Plesači su danas iznimno dobro školovani u svim smjerovima profesije. Završio sam školu koja je veoma cijenjena i pratim, naravno, sve što se tamo događa. Vidim koliko je podignuta ljestvica izvrsnosti i to me zadivljuje. Prožimanje raznih tradicija donosi vrhunske rezultate, a to se upravo i događa posljednjih godina. Naravno da se rukopisi raznih škola prepoznaju, ali više nema granica koje ih dijele. HNK ima na repertoaru raznolike stilove, ali izvedbe svih tih stilova doista su na zavidnom nivou.
Što ćete nakon umirovljenja?
Koreografiranje me ne privlači pa o tome i ne razmišljam. Da je postojao neki poriv u tom smjeru, već bi se pokazao. Privlači me pedagoški rad, svakako, ako za to bude mogućnosti u Zagrebu. Već dugi niz godina surađujem s jednom baletnom školom u Japanu. U početku sam gostovao kao plesač, a u posljednjim sezonama prenosio sam neke klasične predstave ili dijelove predstava te vodio kondicijske vježbe, što radim i u Zagrebu. To je logičan slijed plesačke karijere iako mi se ponekad čini kako bih mogao sasvim zaboraviti na kazalište. Godine koje sam proveo u Zagrebu vezale su me uz grad, i obiteljski. Odlazak u neku drugu sredinu nije baš jednostavan. U svakom slučaju, još uvijek me raduju i predstave i probe. Nadam se da će me povrede mimoići i da ću na sceni dočekati mirovinu.
Andrei Izmestjev, prvak baleta
https://www.hnk.hr/hr/biografija/andrei-izmestjev/
Andrei Izmestjev rođen je 2. prosinca 1967. u Moskvi. Diplomirao je 1985. godine na Moskovskoj koreografskoj akademiji, odsjeku za klasični balet u klasi profesora Aleksandra Bondarenka, a zatim se usavršavao na stručnom seminaru u Sankt Petersburgu kod profesora Briguadzea. Od 1985. do 1992. bio je angažiran kao prvi solist u Teatru Opere i Baleta u Tallinnu, Estonija. Od 1992. godine angažiran je u Baletu HNK u Zagrebu.
photos Andrei Izmestjev
https://www.google.com/search?q=Andrei+Izmestjev&client=opera&hs=ldN&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ved=2ahUKEwj_m5TTgLHfAhUpRhUIHcWWDWgQsAR6BAgGEAE&biw=1922&bih=912