Čini se, da je njemačka politika pod sadašnjom kancelarkom za razliku od njemačke politike pod kancelarom Helmutom Kohlom neprijateljska prema Hrvatskoj. Njemačka je prije Hrvatsku pomagala diplomatski, politički, gospodarski, humanitarno i vojno. Izjava savezne kancelarke dan uoči sramotne odluke arbitraže o određivanje naše državne granice sa Slovenijom nije bila prijateljskom izjavom. Isti dan SAD su izjavile da uređenje granice treba riješiti dogovorom dviju država. Jednak stav zauzela je i Britanija izjavom neposredno nakon izricanja kreativnog pravorijeka voditelja arbitraže, u kojoj Hrvatska nije sudjelovala nakon odluke Sabora o povlačenju iz korumpiranog arbitražnog postupka. Poštivanje odluke denhaške arbitraže nije tražio nitko osim kancelarke.
Zašto je i u ime čega je Njemačka tako neobično postupila? Čini se, da je razlog tomu to, što se Njemačka sedamdeset godina nakon sloma u Drugome svjetskom ratu vratila svojoj trajnoj geopolitičkoj strategiji, koju su izvorno provodili Habsburzi, a poslije Kaiser i Bismarck te na koncu Treći Reich. Pokušaj povratka Njemačke baštinjenoj političkoj strategiji oslonjen je na njemačku povijesnu političku misao. Hrvatska politička misao može se sažeti u stjecanje autonomije i nesvrstavanje. Srpska politička misao može se sažeti u traženje gospodara, koji bi Srbima dao druge narode kao sluge, da im mogu gospodariti na zauzetom tuđem prostoru. Njemačka politička misao počiva na nagonu naroda za prodorom na istok i jugoistok Europe, jer Nijemci na sjeveru imaju more, na jugu Alpe, a na zapadu Francuze, koji su veliki povijesni narod s golemim vlastitim prostorom.
Nijemci bi redovito pretjerali u popuštanju svojem političkom nagonu, što nije bilo dobro za Europu, a pogotovo za njih. To popuštanje silini njemačkog političkog nagona jednako redovito bi izazvalo odrješit odgovor ostalih europskih naroda. Engleska se zanimala za stanje Europe samo utoliko, što je pazila da se nijedna europska velesila ne osili toliko da bi mogla ugroziti Otočje. Tako je poslije napada Njemačke na Poljsku 1939. godine, Britanija je objavila rat Trećem Reichu, što je u konačnici dovelo do poraza Reicha i do silnih gubitaka za Njemačku, koja je u ratu izgubila čak 8 milijuna vojnika, od čega se njemački narod nikad neće oporaviti. Rezultati rata su za Njemačku bili toliko porazni, da su Nijemci zadugo izgubili i volju za ljudskim množenjem. Etnički Nijemci sad čine oko polovice pučanstva Njemačke.)
Sadašnji nerazborit povratak Njemačke baštinjenoj samoubojstvenoj politici došao je od nagona za množenje njemačkog kapitala i za prodor kapitala ne samo na istok i jugoistok Europe, nego u cijelu Europu, jer je njemačka politika putem Europske unije i posebice putem eura bila pripitomila i hipnotizirala čak i Francuze. Umjesto munjevitim napadom zrakoplovstvom i tenkovskim ili pancerskim postrojbama, sadašnji njemački munjeviti rat izveden je eurom. Za njemačku politiku nepoželjna, ali za poznavatelje povijesti očekivana reakcija na sadašnju gospodarsku i političku dominaciju Njemačke u Europi je i Brexit. Britanci ne žele ostati pod gospodstvom Nijemaca. Tako reagira i nova Amerika, kojoj je dosta izvoza liberalne revolucije, koju Njemačka reeksportira. SAD se i same želi zaštiti u globaliziranom svijetu.
Za čim ide njemački kapital u svojem prodoru diljem Europe? To se vidi po i naravi njemačkih ulaganja u Hrvatsku. Njemački kapital kupuje ili stvara monopole, kao što su prometna i komunikacijska infrastruktura, veliki trgovački lanci, banke i osiguranje te distribucija energenata i energije. HT, Lidl, Bauhaus, Kaufland, Billa, Spar, Allianz, Erste, EWG, Autocesta Zagreb-Macelj – koja je nastavak u Njemačkoj domišljenog Autobahna Phyrn – i drugo. (Neke od spomenutih korporacija imaju sjedište u Austriji, ali je njemački kapital poslije Drugoga svjetskog rata bio obilno ulagan u Austriju.) Njemački kapital nastoji da njemačke korporacije izbjegavaju međusobno nadmetanje. Riječ je o ponovnom stvaranju kartela, što se najbolje vidjelo po spajanju Spara i Bille i u Hrvatskoj. Pretvorba Bille u Spar bila je „munjevita“.
Njemačka politika i njemački kapital sad vode rat za uspostavu monopola nad distribucijom energije i energenata, posebice plina. Njemačka i Rusija žele zavladati tržištem plina u Europi. Takav dugoročni plan počiva na strategijskoj suradnji Rusije i Njemačke, za koju je njemački ministar vanjskih poslova nedavno rekao, da ne smije biti remećena „tekućom politikom“, kakva se vodi primjerice u Ukrijini. Te riječi podsjećaju na strategijski sporazum Rathenau-Čičerin 1922. godine u Rapallu. „Ruski prirodni plin ili američki ukapljeni plin, pitanje je sad!“ Jalova odluka arbitraže u Den Haagu trebala je poslužiti za stavljanje luke Koper u službu budućeg europskog plinskog kartela. Predsjednik arbitraže ponavljao je, da se dnom hrvatskog teritorijalnog mora – koje je on bio proglasio otvorenim morem – bez dopuštenja Hrvatske mogu polagati „cjevovodi“. (Rezultat prisluškivanja slovenskog dogovaranja s arbitrima bio je objavljen na dan dolaska ruskog premijera u Ljubljanu, kojim se trebala odrediti buduća uloga luke, što nije napravljeno.)
Nagon ili „Drang“ njemačkog kapitala pretvorio je Europu u tržište svega, a posebice energenata, jer Europa ima malo svoje energije. Europa se prestala razvijati. Stoga nema razvitka ni u Hrvatskoj. Inicijativa triju mora je odgovor na njemačku politiku gospodarske i političke dominacije njemačkog kapitala. Slavenski i srednjoeuropski narodi Unije pokazali su, da presudna većina naroda Unije želi skupno upravljati Unijom. Usto, valja očekivati da će i novi francuski predsjednik po povijesnoj francuskoj političkoj misli stati u obranu svojeg naroda, jer i francusko gospodarstvo stoji od uvođenja eura.
Nedavno se naveliko pisalo, da Hrvatska gospodarski ne surađuje s Kinom kao što čine neke obližnje zemlje prihvaćajući kineska ulaganja u infrastrukturu. Međutim, sad se počelo pisati o velebnom pobačenom projektu u 2009. godini, u kojoj je Hrvatska pod pritiskom Njemačke i Unije odustala od projekta vezanog uz luku u Rijeci i „nizinsku željeznicu“. Bila su predviđena ulaganja od bar 10 milijardi dolara. Hrvatski tisak nije na prvim stranicama objavio i pozdravio dolazak kineskog predsjednika Hu Đintaoa u Zagreb 20. lipnja te godine. Hrvatski ga premijer nije otprve htio primiti, ali je to napravio preko volje na intervenciju predsjednika Republike. Premijer je svoju ostavku objavio 1. srpnja iste godine. Kineski veleposlanik u Zagrebu i hrvatski veleposlanik u Peking, koji su pripravljali posjet i sklapanje posla bili su posramljeni, a hrvatski premijer bio je očita žrtva energetskog i infrastrukturnog rata za Europu.
Njemačka je sredinom prošlog stoljeća napustila nacionalni socijalizam, ali se minulih desetljeća prihvatila nacionalnog kapitalizma, koji sad tišti Hrvatsku i cijelu Uniju. Međutim, taj hibrid politike i kapitala će uskoro uminuti. Europski narodi će opet pokazati, da Europa ne podnosi središnju vlast.