Arhitekt Gustav Bohutinsky i Bauhaus
Prostor izložbe „Bauhaus – umrežavanje ideja i prakse“
14. 7. 2015. u 17 sati, Besplatan ulaz!
Dr. sc. Karin Šerman s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu predstavit će intrigantnu i pomalo enigmatičnu figuru hrvatske modernističke arhitektonske scene – Gustava Bohutinskog (Križevci, 1906. – Honolulu, Hawaii, 1987), jedinog hrvatskog arhitekta koji je studirao na znamenitoj školi Bauhaus. Bohutinsky na Bauhausu provodi ljetni semestar 1930. godine, u posebno turbulentnom razdoblju te avangardne škole, kada njome upravlja Hannes Meyer, radikalni švicarski arhitekt, funkcionalist, a predaje i Ludwig Hilberseimer, utjecajni njemački arhitekt i urbanist. Bohutinsky pohađa pripremni tečaj, legendarni Vorkurs, koji tada vodi Josef Albers. Eksperimentalni tečaj bio je svojevrsni zaštitni znak Bauhausa u kojem su studenti temeljito preispitivali dotad stečena znanja i konvencije te slobodno i radikalno istraživali osnovne aspekte prostora, oblika, tehnika i materijala. Studij arhitekture Bohutinsky potom dovršava na Iblerovoj školi na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu. Za vrijeme studija i poslije surađuje s brojnim poznatim arhitektima modernističke orijentacije – Mladenom Kauzlarićem, Stjepanom Gombošem, Stjepanom Planićem, Lavoslavom Kaldom i Stankom Kliskom – a razvija i vlastitu praksu s arhitektom Veljkom Kauzlarićem. U Zagrebu gradi nekoliko višestambenih zgrada u proširenom zapadnom donjogradskom tkivu, a potom i svoje najpoznatije djelo u prepoznatljivoj bauhausovskoj estetici, atelijer za brata kipara Emila Bohutinskog (1939-1945) u Jadranskoj ulici. S elementarnom kubičnom formom, velikom staklenom stijenom, promišljenim zenitalnim osvjetljenjem, funkcionalno organiziranim prostorom i eksponiranim konstrukcijama i materijalima – opekom, armiranim betonom i staklom – atelijer svjedoči o živoj prisutnosti bauhausovske misli u zagrebačkoj sredini. Besprijekornim funkcionalnim rješenjem i reduciranim minimalnim sredstvima kojima postiže maksimalni oblikovni efekt, atelijer Bohutinsky ističe se kao konceptualni izdanak inovativne bauhausovske arhitektonske ideje i znak prostorne filozofije tog avangardnog umjetničkog rasadnika. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata Bohutinsky surađuje s arhitektom Jurjem Denzlerom, profesorom Tehničkog fakulteta u Zagrebu, na projektima niza infrastrukturnih objekata, termoelektrana i transformatorskih stanica. Zbog toga 1948. godine postaje asistentom na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta. No, već sljedeće godine, na tragu svoga životnog sna, odlazi za Sjedinjene Američke Države, prvo u Chicago a potom u Honolulu, gdje nastavlja arhitektonsku karijeru i ostaje do kraja stvaralački intenzivnog i burnog života.
Biografija
Dr. sc. Karin Šerman arhitektica je i teoretičarka arhitekture, profesorica arhitektonske teorije na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Predstojnica je Katedre za teoriju i povijest arhitekture i voditeljica modula Arhitektonska misao, doktorskog studija Arhitektura i urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Teoriju arhitekture predaje i na Sveučilištu u Splitu. Studij arhitekture završila je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1989, magisterij u području arhitektonske teorije stekla na Sveučilištu Harvard (Cambridge, SAD) 1996, a doktorirala na Sveučilištu u Zagrebu 2000.
Posvećuje se proučavanju fenomena recentne arhitektonske teorije i istraživanju moderne i suvremene hrvatske i svjetske arhitekture i kulture. Godine 2014. izbornica je hrvatskog nastupa na 14. venecijanskom bijenalu arhitekture Fundamentals. U sklopu hrvatskog nastupa, na tragu zadane teme Absorbing Modernity 1914-2014, s autorskim timom kurira izložbu Fitting Abstraction o hrvatskom arhitektonskom modernizmu. U okviru Bijenala s grupom koautora organizira i znanstveni skup New Tendencies and Architecture: Abstraction, Ambience, Algorithm o međunarodnom umjetničkom pokretu Nove tendencije i njegovom doticaju sa sferom arhitekture. Za koncept cjelokupnog hrvatskog nastupa na 14. venecijanskom bijenalu arhitekture nagrađena je nagradom Neven Šegvić Udruženja hrvatskih arhitekata za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 2014. godinu.
U sklopu izložbe „Bauhaus – umrežavanje ideja i prakse (Baunet)“ u MSU Zagreb 2015. godine, zajedno s koautorima mr. sc. Dubravkom Bačićem i dr. sc. Natašom Jakšić s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, pripremila je dionicu o arhitektu Gustavu Bohutinskom, hrvatskom studentu arhitekture na Bauhausu.
MSU, Avenija Dubrovnik 17, 10000 Zagreb / www.msu.hr / tel. +385 (0)1 6052 700
Gustav Bohutinsky,photos
https://www.google.hr/search?q=Gustav+Bohutinsky&client=opera&hs=JgX&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=w5-fVfSABoa67gaJ94SgBg&ved=0CFcQsAQ&biw=1745&bih=857
Bauhaus i hrvatska arhitektura
Autor/izvor: prof.dr.sc. Karin Šerman
http://www.d-a-z.hr/hr/vijesti/bauhaus-i-hrvatska-arhitektura,809.html
Uloga ´Iblerove škole´
Na takvim zasadama formirani su već i studenti Arhitektonskog odjela zagrebačkog Tehničkog fakulteta. A uspostavljanjem, 1926. godine, još i te, u velikoj mjeri eksperimentalne i napredne, "Iblerove škole“, podudarnosti s bauhausovskom poetikom postaju još i veće. Zanimljivo, baš kao i sam Gropius, i Ibler prolazi prvo kroz svoju ranu ekspresionističku fazu, kao učenik Hansa Poelziga u Dresdenu i Berlinu, da bi se kasnije, kasnih dvadesetih, priklonio čistom funkcionalističkom naziranju. No kao takav, premda funkcionalistički preusmjeren, baš poput Gropiusa samoga, nije prestajao vjerovati u presudnost umjetničke reakcije i intervencije u arhitektonskom stvaralačkom procesu. Nadalje, slično kao i kod Bauhausa, i Iblerova je škola bila specifično organizirana: nastava se provodila neposredno, kolektivno i timski; profesor i studenti radili su zajednički na aktualnim, nerijetko i stvarnim arhitektonskim zadacima, i učili iz zajedničkih otvorenih i gorljivih debata. Škola je bila mala, ekskluzivna i izuzetno selektivna, ali – za razliku od Tehničkog fakulteta, a u sličnosti Bauhausu – otvorena i za studente stručnog obrazovanja, bez prethodnog gimnazijskog školovanja. Kao i Bauhaus, primala je polaznike na temelju zbirke radova i njihovih kvaliteta, i njeni su polaznici nerijetko bili već formirani, stručno iskusni mladi graditelji, sa svojim već oformljenim arhitektonskim praksama. Kao i Bauhaus, i Iblerova je škola pritom bila istraživačka i otvorena, okrenuta funkcionalistički rukovođenim oblikovnim inovacijama, informiranim konstruktivnim i tehnološkim mogućnostima i logikom materijala.
Kao posebno pak uvjerljivi pokazatelj ideološke i načelne bliskosti dviju škola treba istaknuti da je i Ibler sam bio u potpunosti okrenut socijalnim pitanjima. Dapače, zajedno sa svojim istomišljenicima, 1929. godine osniva grupu Zemlja, grupu naprednih slikara, kipara, grafičara, primijenjenih umjetnika i arhitekata, mahom lijevo orijentiranih i posvećenih socijalnim pitanjima koje pokušavaju rješavati upravo kroz jedinstvo umjetničkog djelovanja. I baš se ta lijeva orijentacija Zemlje i odlučnost rješavanja širih socijalnih problema posredstvom umjetničkog i arhitektonskog angažmana ponovno indikativno poklopila s raspoloženjem koje na Bauhausu u to doba razvija njegov tadašnji direktor Hannes Meyer, nakon Gropiusova odlaska 1928. godine.
I nije tada nimalo čudno da će upravo s te "Iblerove škole“ njen student Gustav Bohutinsky nakon završene treće godine studija poželjeti otići na Bauhaus i steći dragocjena iskustva na tom samom izvorištu inovativnog arhitektonskog razmišljanja. Nakon provedenog ljetnog semestra na Bauhausu 1930. godine, i dodira s idejama Hannesa Meyera i Ludwiga Hilberseimera, Bohutinsky će se ponovno vratiti u Zagreb, diplomirati na "Iblerovoj školi“ i početi stvarati arhitekturu koja tada s razlogom i opravdanjem, a ne iz razloga pukog stilskog izbora, podsjeća na poznate nam bauhausovske forme. Bauhausovski utjecaji u hrvatskom dijelu opusa Gustava Bohutinskog najprisutniji su na primjeru atelijera koji je izgradio za brata, kipara Emila Bohutinskog, 1945. godine u Jadranskoj ulici 11 u Zagrebu, i koja svojom jednostavnom kubičnom formom, velikom staklenom stijenom, promišljenim zenitalnim osvjetljenjem, funkcionalno organiziranim prostorom i eksponiranim konstrukcijama i materijalima – opekom, armiranim betonom i staklom – neosporno svjedoči o živoj prisutnosti bauhausovske misli.
Bauhaus – i nakon 90 godina jednako inovativan
http://www.dw.com/hr/bauhaus-i-nakon-90-godina-jednako-inovativan/a-4755042
90 je godina prošlo od osnutka međunarodne škole za arhitekturu, dizajn i vizualne umjetnosti Bauhaus, koju je u Weimaru pokrenuo arhitekt Walter Gropius. Njegove ideje i načela i danas odišu jednakom svježinom.
I Hrvati učili u Bauhausu
Uz veliku obljetnicu u svijetu se organizira niz događaja koji među ostalim traže odgovore i na takva pitanja. Ni Zagreb nije iznimka: izložbom fotografija Hansa Engelsa i znanstvenim kolokvijem o arhitekturi Bauhausa, koje su u Muzeju arhitekture organizirali Njemačko veleposlanstvo, Goetheov institut i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, ostavština Bauhausa je uz 90. godišnjicu osnutka slavljena i analizirana i u Hrvatskoj, iz koje su također stizali polaznici glasovite škole. Umjetnice Ivana Tomljenović Meller i Otti Berger, koja je kasnije bila i nastavnica u Dessauu, gdje se Bauhaus preselio nakon Weimara, te gotovo nepoznati arhitekt Gustav Bohutinsky, koji je pod utjecajem naučenoga izveo projekt obiteljske kuće i ateljea u Zagrebu, mali su ali značajan djelić te tradicije u hrvatskom kontekstu jer nije bilo mnogo ljudi koji su se mogli pohvaliti da su imali priliku učiti od velikana kao što su bili Bauhausovi majstori Paul Klee, Wassily Kandinsky, Hannes Meyer ili Ludvig Mies van der Rohe.
Za fascinaciju i inspiraciju Bauhausom, koja traje do danas, zaslužan je čitav niz aspekata - voditelj arhiva i knjižnice Stiftung Bauhaus u Dessauu Werner Möller kaže da je čarolija Bauhausa, s jedne strane, sama ideja tog pokreta, ali i neograničenost putova kojima su se kretali: „Na Bauhaus se najčešće gleda kroz klasične obrasce - arhitektonske, umjetničke, dizajnerske; manje se pozornosti obraća na društvene okolnosti i dublje metodološke i strukturne ideje Bauhausa, a upravo nam taj način razmišljanja može pomoći i pri suočavanju s današnjim društvenim promjenama jer sve se stalno mijenja, ali načela koja je koristio Bauhaus ostaju ista“, objašnjava Möller dodajući da je najveća vrijednost ostavštine Bauhausa nematerijalna, a odnosi se na oblikovanje novih metoda, koje su se temeljile na suradnji, detektiranju problema i nesputanosti u istraživanju mogućih rješenja:„Primjerice, Bauhaus se prvo počeo baviti pitanjima interijera, jer ljudi su tada živjeli u stanovima uređenim u stilu 19. stoljeća, dok su vani jurile željeznice ili prekooceanski brodovi - Bauhausovci su zaključili da je potreban novi proizvod koji će svijet učiniti boljim i ugodnijim za život.“
Načela Bauhausa u Riju
Koncept učenja škole Bauhausa Möllerova je institucija primijenila na jednom od istraživačkih projekata u Rio de Janeiru, čiji je cilj uključiti tamošnji geto poznat kao „favelas“ u matricu grada – to su učinili gradnjom kulturnog centra i uređenjem nekih javnih površina čemu su prethodile radionice s lokalnim stanovništvom i multimedijalni umjetnički projekti poput postavljanja balona na kojima su se projicirale životne priče stanovnika: „To je tipičan primjer kako se principi Bauhausa mogu ostvariti samo kroz suradnju - takav se projekt ne bi mogao realizirati bez partnerstva s lokalnim vlastima i – što je još važnije – lokalnim stanovništvom i ako takva mješavina funkcionira, projekt se razvija u dobrom smjeru,“ zaključuje Möller poručujući da je šteta da se povijesni Bauhaus uglavnom interpretira kroz slike, a ne kroz procese koji stoje iza njih.
Središnja ideja – jeftini stanovi
Upravo se, pak, kroz slike, odnosno fotografije, koje su dio širega istraživačkoga procesa, Bauhasom bavi Hans Engels, koji je putujuću izložbu svojih radova dopratio i u Zagreb: „Postoje zgrade koje su odlično sačuvane, a s druge strane niz građevina je u jako lošem stanju – to su uglavnom one u kojima žive siromašnije obitelji, koje su se u njih uselile još u vrijeme kada su članovi Bauhausa projektirali socijalne stanove“, kaže Engels ističući da je upravo jeftina stanogradnja za siromašnije slojeve bila jedna od središnjih ideja vodilja Bauhausa jer nakon Prvog svjetskog rata mnogi su ostali bez krova nad glavom. U cjelokupni se projekt Engles upustio tražeći tragove vremena i povijesti na građevinama, koje su ostavili njihovi graditelji i različiti stanari s naglaskom na one zaboravljene ili u vrlo lošem stanju: „Zato sam otišao u Dessau – grad Bauhausa, gdje sam istraživao kuće u kojima su živjeli majstori Bauhausa. One su bile u prilično lošem stanju, a daljnja me potraga dovela i još do mnogih drugih Bauhaus kuća u sličnom stanju“, objašnjava Engles koji je pokušao utvrditi cjelovitost poimanja Bauhaus-kuća jer – kako kaže - forma bijele kocke zasigurno nije presudna odrednica, a kopajući po arhivima pronašao je čak i zaboravljene građevine Bauhausa.
Obilježavanje 90. obljetnice osnutka legendarne škole u Zagrebu će se nastaviti i izložbom „Bauhaus i njegovi odjeci u Hrvatskoj i susjednim zemljama“ koja će biti jedan od prvih projekata Muzeja suvremene umjetnosti u novoj zgradi, koja bi za dva mjeseca, nakon nebrojenih odgoda, trebala konačno primiti prve posjetitelje stalnoga postava.
Autor: Vid Mesarić
Odg. urednik: Anto Janković