Bela Krleža ( Senj, 26.
listopada, 1896. – Zagreb,
23. travnja, 1981.)
Mira Stupica,
……o Beli i Miroslavu
Krleža
- Ničega se ne sjećam
iz njihove kuće - ni kako je bila namještena, ni
rasporeda prostorija,
iako sam toliko puta bila tamo.
Nisam tip koji pamti takve
stvari. Pamtim atmosferu prostora i ljude u njemu.
Uostalom, nemoguće je
bilo doći kod Krleže i zapamtiti fotelje, kad on kao osoba – pojede cijeli
prostor oko sebe!
Uz njega i Belu
vezivao nas je teatar, novi projekti, uloge,
postavljanje Krležinih
drama po svijetu...
Bojan je imao
idolatrijski odnos prema Krleži i njegovim djelima, pa je u inozemstvu,
zapravo, radio samo njegove drame - s posebnim uspjehom u Budimpešti i Varšavi,
gdje su one našle gotovo svoj milje.
Ušla sam u kuću na
Gvozdu, puna poštovanja prema Krleži i zahvalnosti za
Belinu toplinu i
vedrinu, koja nam je svima olakšavala pristup i podnošenje
naglašene Krležine
veličine.
Bela je bila veliki
meštar življenja, istrenirani dizač raspoloženja i navijač života; uvijek
lijepo odjevena, raspoložena i spremna da sve što Krleža pokvari ili ozlijedi,
ona u hipu popravi i zaliječi...
Ipak, razmišljajuci o
Krležinima danas, moram reći da - iako sam se s
Belom družila, a
Krležu često samo vidjala - njega bolje pozajem.
U dinamici svog
karaktera, Krleža je pokazivao sve: i kad je ljut, i kad je
ljubomoran, i gorak,
i kad nas mrzi i kada je sladak kao med i kad bi se
udvarao... ….
……………..dok je Belina
osobnost bila prekrivena zavjesom velike
ljubaznosti i
srdačnosti; nikad nisam čula da je umorna, da se posvadjala s
Krležom ili bilo što
od onoga što samo žene znaju, medjusobno, jedna drugoj
povjeriti.
S njom sam
razgovarala o teatru, o lijepim stvarima.
Bela se neizmjerno
divila Bojanu. Znala je govoriti: “Što ce nam uopće premijera,kad je s Bojanom
toliko lijepo raditi? Probe s Bojanom su svečanost u hramu!”