Prije par
tjedana izbila je nadzirana pobuna u Bosni i Hercegovini.Hrvatski liberalni
nacionalisti, njihovi komentatori i medijski udvorice pobunu su pripravno
pripisali islamistima. Po njima u Bosni iz svakog grma i iz svake džamije
izviru i kuljaju mudžahedini, talibani, hezbolasi, hamasovci, mladi muslimani,
muslimanska braća te drugi islamski proljećari i fundamentalisti. Više
socijalno, nego nacionalno osjetljivi Hrvati pribojavali su se, da bi se
bosanski prosvjedi mogli „preliti u Hrvatsku“, ali otom potom. Prosvjednici su
spočetka pokazali velik obrok žestokog nasilja uperen u „županijske“ i
federalne vlasti i ustanove. Prosvjednici-izgrednici su ubrzo poslije izvedbe
munjevitog nasilja ili “udarne terapije“ koja je iznenadila i njih same
formulirali svoje zahtjeve: ostavke federalnih i županijskih nositelja vlasti,
izvanredni izbori i promjena ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine. U isto
vrijeme hrvatski brzopleti i predrasudama shrvani komentatori naglo su
zašutjeli i prestali govoriti o islamističkoj uroti. HRT je u tjednom
političkom pregledu pružila razboritu, utemeljenu i pohvalnu ocjenu stanja u
BiH, koja je došla od njezinih novinara i analitičara te od pomno probranih
političara i politologa. (Slobodan sam dodati, da je bosanska pobuna izbila u
Tuzli, u kojoj za rata nije bilo sukoba Hrvata i Bošnjaka, a Tuzla je danas
reprezentativnije političko i kulturno središte od podijeljenog Sarajeva.)Ako se nastoji shvatiti smisao uspjelog bošnjačkog
prosvjeda valja prvo uzeti u obzir političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko
stanje u većinskom bošnjačkom narodu. Nezaposleno je 41% radne snage – često
cijele obitelji. Među mladeži (15-25) nezaposlenost je dosegnula 70%!!!!!! Tri
četvrtine mladih ljudi želi napustiti zavičaj i domovinu u potrazi za kruhom,
poslom i životom, jer u Bosni ima malo života i malo mjesta za život. Većina
običnih ljudi živi od jedanaest (11) kuna na dan. Školstvo je slabo, socijalna
skrb nikakva, mirovine bijedne, a zdravstvo prestaje djelovati. U isto vrijeme
socijalne razlike se povećavaju; putem privatizacije se obavlja pljačka
prirodnog i stvorenog narodnog bogatstva; poduzeća se namjerno gura u stečaj i
zatvara; a političari žive u izmišljenom prostoru, odvojeni od naroda i života
rabeći položaje u javnim ustanovama za svoje osobne ili obiteljske probitke, a
ne za dobrobit građana. Međutim, imajući u vidu svjetske okolnosti, propadanje
i političku paralizu Europske unije te domišljeno taktičko oklijevanje SAD,
građani BiH mogli su pomoć očekivati samo od svoje države – tako je i mnogim
drugim državama čak i sređenijim od Bosne – ali je njihova država nemoćna i
imobilizirana.
Bosnu i Hercegovinu kao državu – koja je kad i Hrvatska i
Slovenija bila primljena u Ujedinjene narode kao cjelovita, unitarna država –
unakazio je Dayton(ski sporazum). Za volju sklapanja mira prihvaćeni su
prohtjevi srbijanskih i bosanskih Srba za dobivanje i raspored njihovog
etničkog prostora. Državno-pravno unakažena Bosna cijena je i žrtva dejtonske
žurbe, hrvatske popustljivosti, srpske nasrtljivosti i političke slabosti
Bošnjaka, nad kojima je izvršen nezamišljiv genocid i etnocid. Unakaženo im je
i Sarajevo kao glavni i središnji grad. BiH je politički i državno-pravno
unakažena 1995. godine, tri godine nakon međunarodnog priznanja. SAD i RH su
spasile Bosnu, ali ju je američka diplomacija unakazila. Unakažena,
sterilizirana i raskomadana Bosna ne može nikomu biti od pomoći pa ni svojem
narodu, kako bi ga izbavila od propadanja.
Američkoj se diplomaciji iz primirene Bosne žurilo na
istok. Trebalo je ukrotiti Srbiju, koja je izazvala rat i koja bi mogla postati
geostrategijska ortakinja Rusije čiji je oporavak upravo počinjao, kao što je
1999. bila ortakinja Kine, čije je veleposlanstvo raketirano te godine. SAD su
otad dobile Makedoniju, Crnu Goru i Kosovo, a Srbiju su prepustili Europskoj
uniji. Mislim da je došlo vrijeme da se SAD ponovo i konačno pozabave Bosnom.
Američko veleposlanstvo u Sarajevu osudilo je nasilje „ulice“, ali je odmah po
proširenju nemira na Sarajevo naglasilo da se „očekivanja naroda trebaju
ispuniti“. Imam utisak, da SAD smatraju pobunu Bošnjaka u najmanju ruku
dobrodošlom, posebice ako se ima na umu da se već godinu dana potiho pripravlja
novi ustav ranjene Bosne ponosne.
Državno-pravno uređenje BiH može se uzeti kao sredstvo
poslijedejtonske agresije na sva tri naroda u toj zemlji. U nastojanju da
poslije rasapa Istočnog bloka i implozije Sovjetskog Saveza svoju hegemoniju sa
zapadne prošire i na istočnu polovicu Europe, SAD su iskoristile privlačnost
nekadašnje Europske ekonomske zajednice
da zarobe istočne zemlje i da ih otrgnu od utjecaja Ruske Federacije.
Primamljivost EEZ-a zamijenjena je pritiscima i diktatom EU. Umjesto da Bosna
dobije pomoć, pritisku je bila izložena jadna dejtonska država, kao da je
država, a ne bijeda i besposlica najveća nedaća u Bosni. EU danas nema ruku
pomoćnicu, iako su Japan i Zapadna Europe (i u njoj posebice Njemačka) bile
spašene Marshallovim planom. Zemlja
koja se nađe u obrambenom ratu, zemlja koja se treba obnoviti poslije rata i
zemlja koje se zatekla u dugogodišnjoj Velikoj
recesiji koja traje od 2009. godine treba dobiti pomoć i treba jake državne
ustanove da joj pomognu. Takva država je Bosna, ali ona nije dobila pomoć, iako
ima nejaku i unakaženu državu. Što treba očekivati od naroda koji se zatekne u
takvoj državi? Želju za preuređenjem države, kako bi država postala sredstvom
zadovoljenja životnih potreba ljudi.
Bosni pomoć treba u kapitalu te tehnička, tehnološka i organizacijska pomoć
prvotno za gospodarstvo i školstvo. Bosni bi pomoć mogli pružiti između ostalih
EU, SAD, Turska i bogate islamske zemlje.
Kad se 1995. odvijala žestoka bitka za Bihać, koji je
poslije pokolja u Srebrenici bio u srpskom okruženju i u koji je sva pomoć
stizala noću helikopterima iz
Hrvatske, pisao sam da je „Bihać za Hrvatsku važan koliko i Karlovac“ te da su
„Hrvatska i Bosna dvije države na istoj zemlji“. Hrvatska je s Bosnom
podijelila ratnu sudbinu, jednako teško poraće, bila zahvaćena istom Velikom recesijom. Hrvatski
državno-pravni sustav nije unakazio Dayton, nego „preuzimanje pravnih stečevina
EU“. Bosna je pod stalnim pritiskom. Hrvatska je bila pod velikim pritiskom EU,
Slovenije, den Haaga i ćirilice, a pomoći ni od kuda. Dvije države na istoj
zemlji. Dvije iste sudbine, koje trebaju pomoć. Prijeka zadaća novih hrvatskih
vlasti – SDP i HDZ su stare vlasti – bit će u uvjeravanju EU da ona treba
pomoći Hrvatskoj, a uloga hrvatskih eurozastupnika da uvjere kolege, da su EU
treba reformirati kako bi mogla pomagati svojim narodima.
Međutim, iako BiH i RH dijele istu sudbinu,
nezadovoljstvo se iz Bosne ne može preliti u Hrvatsku. RH ima svoje vlastito
nezadovoljstvo i javne ustanove koje će ga usmjeriti u demokratske postupke.
Hrvatska će iz paralize izići domaćom promjenom političkog sustava, koji će
doći u ruke naroda. Naša „žaba neće
dignuti nogu ni kad vidi da Mujo kuje konja po mjesecu“.