Kad dijete boluje, mnogi bi roditelji bol najrađe na sebe preuzeli .Mučila ju je spoznaja da je otac i mati, da je jedini roditelj.Muka joj je od pomisli na patnje koje njeno dijete godinama prolazi.Muka joj je od neizvjesnosti.Biti roditelji nikad i nikome nije lako.Biti jedini roditelj još je teže.Kad se rodi zdravo dijete,cijela obitelj slavi i veseli se prinovi.U veselju ne pomišljaju što ga čeka na putu odrastanja.
Putovi su često trnoviti.
Svi bi ga rado izmakli, da ga trnje ne ogrebe, ubode i okrvari.Ma koliko ga izmicali i štitili,genetika ga obilježi.Znanstvenici nas upozoravaju, kao da o tome možemo odlučiti, da naši potomci mogu naslijediti genetske karakteristike od 256 krvnih srodnika.Ne uče nas kako izbjeći zakutke u kojima napadaju boleštine.Možemo se veseliti napretku medicine,znanstvenim istraživanjima i inovacijama koje mnogima produžuju agoniju nade i život koji često nije dostojan čovjeka.Ako se ne oslonimo na intuiciju, optimizam i vjeru u Boga, sve postaje mnogo teže.
Neprospavana noć ocrtavala joj se na licu boje kreča.Mjesec još nije otišao na počinak,a sunce se ogledavalo u njegovoj sjeni, kad je duboko uzdahnula razmišljajući o danu u kojem će izvesti eksperimentalan zahvat.
Strepila je i molila.
Umirivala se molitvom u želji da joj djetetu bude bolje.Da ovaj put uspije.Nada je mnogo puta propupala,ali se nije rascvala.Nije dala očekivan i željen ishod.Sve je ostajalo u vakumu do novog pokušaja i nove nade…
U prozor se zaletjela ptičica.
Pomislila je kako je vrapčić ispao iz gnijezda, i kako još nije očvrsnuo krila da se vine u nebeske visine.Kad se ptičica par puta zaletjela u staklo, obratila je pažnju.Nije bio vrapčić.Bila je to lijepa dugonoga ptičica sa crnom kapicom na glavi i bijelim šalom oko tamno-sivih grudi.
Zaletavala se u prozor i pogledavala ju nakrećući glavu lijevo-desno.
Otvorila je prozor, a ptičica se zaustavila na tegli za cvijeće. Nije htjela unutra,nego ju je gledala i glasala se na svoj način.Cvrkutala je tiho, pa glasnije, da bi pjev završila veselim visokim tonovima. Pokušavala je razumjeti što joj govori.Ma koliko se trudila,nije razumjela.Ptičica se neumorno zaletavala u staklo odmičući je od sumornih misli. Kao da joj je poručivala, da ne brine, da joj netko šalje pozitivnu poruku,a ona joj je upravo pokušava prenijeti…
Da nije sama.
Sva se tresla od straha i brige, što se vrijeme zahvata približavalo.
Ptičica nije odustajala.Udarala je prsima u staklo, na kojem je ostalo najsitnije paperje.Stavilla je na okvir prozora posudu s vodom i nešto zrnja.Mislila je da to zaslužuje,što je pokušava odmaknuti od muke.
Sletjela je, pogledala darove i odletjela, ne dodirnuvši ih.
Nije se dala snimiti.Kao da se bojala da ne bude zarobljena na fotografiji i tamo zaboravljena.Kao da nije htjela biti zaustavljena u svojoj nakani.Ni svom poslanju.Sati su odmicali,a ptičica se nije odvajala od stakla i nije odustajala od udaranja u prsa.Toliko je puta sitnim tijelom udarila u prozor da joj je prijetila opasnost od ozbiljne povrede.
„Zahvat je završio“,čula je izmučen djetetov glas.Zvučao je bolno.
Izdah olakšanja ispušten je na slobodu s olakšanjem i vjerom da će sve krenuti uzlazno.
Prijatelj ju je nazvao i zamolio da sjedne.Pronašao je podatak da se radi o zaštićenoj ptici Bijeloj pastirici, čije je stanište na Marijanu.
Sve je odjednom postalo jasno i smisleno.
Pastirica čuva svoje stado.Ne treba brinuti.Ona će ga i sačuvati…Marijan je udaljen oko četirsto kilometara, pa kako je malena i sićušna ptičica stigla do njenog prozora, da joj donese poruku s Marijana, od Marijana -djetetova oca, koji više nije u stvarnosti njihovih života.
Ili ipak je?!