U magličastom nesvjesnom buđenju, na proplanku sam prepoznao poluotvoreni pupoljak bijele ruže.
Iz nje je izviralo poznato lice koje je, brzinom sna, nestajalo.
Sjaj tamnih očiju, osmjeh prepun bjeline, isklesane jagodice, lice s „rupicama“...Kapi rose presijavale su se na listovima i laticama, u jutru koje sviće.
Trljao sam oči u nevjerici. Umor mi je vratio glavu u dubinu mekog jastuka. Sva ljepota svijeta bila je preslab poklič za buđenje. Ni miris kave koji se širio iz susjednog stana, ni strasno i glasno vrištanje djevojčice koja nije htjela obući bijelu haljinu, ni dim cigarete,nisu me izmamili. Polusan me zarobio, zavio u istinu koju nikad i nikome nisam htio priznati. Puno sam se puta pitao kakav sam to čovjek, a onda umjesto odgovora čuo pitanje:“Što je istina? Čista istina…Postoji li ona?“
Gledao sam u Almu, prijateljicu mojih kćeri; kako se smiješi,kako se stidi. Nevino bijela, poput pupoljaka bijele ruže, ljepotom koja se još nikome nije otvorila, pokazala u svojoj raskoši kraljice među cvijećem. Osjećao sam je svakom strunom svog bića.
I nije me bilo stid.
Mnoge neprospavane noći, kad svi spavaju, a ja gledam u mrak i vidim njeno lice, odagnavao sam, misleći da će proći. Da ću je moći pogledati bez trzaja, bez duboke muke. Katkad bi se umirio osjećajući da su sokovi tijela popustili u nejasnom nestajanju, grč bi me zgrabio u zagrljaj bola. Grlio me bez namjere da me oslobodi, da popusti u opiranju svemu onom o čemu sam slušao, onom u što nisam vjerovao, onom što su neki završavali obračunavajući se sa životom, životima…
U trenutku sna koji je povremeno dolazio i još brže odlazio, vidio sam kako se u košmaru borim s bujicom , s postojanjem; sa svime što je moralno, prihvatljivo ,ispravno…Bio sam na koljenima. U posljednjem trenutku sav zadihan, uplašen, gubeći bitku s vodom, društvom, izranjao sam iz more.
Pobijeđen.
Irma me je drmala i budila, spašavala od sigurne smrti. Nikad nisam bio siguran je li čula moje urlanje,dozivanje kad sam Almu ispustio iz ruku, kad sam gledao kako je golemi val gura u vir, kako se gubi, a ja ponovno i ponovno ronim, gušeći se. Irma se okretala i nastavljala mirno spavati, kao da se ništa nije događalo. Slušao sam njeno disanje i zamišljao kako bi bilo lijepo da prestane. Da me oslobodi,da mi slobodu, da bi silni prijekori i more nestale. Pomisao da joj lice prekrijem jastukom, da zaustavim mirne udahe i izdahe, da zaustavim svu dobačenu mi muku,poput vrućeg krumpira kojeg nisam mogao ni znao odbaciti.
Pržio me je, a ja ga premještao iz jedne priče u drugu.
U očaju, kad sam na trenutak vidio Almu,prestajao sam disati misleći kako sam nedostojan života koji mi je Irma pružila rađajući i odgajajući naše kćeri, stvarajući dom i sve ono za čim sam težio, što je svakodnevnom nadgradnjom imalo smisla.
Mora bi tada bila prebačena na drugu obalu……
Na rođendan mojih kćeri stigla je u društvu dečka. Skoro sam se srušio. Bljedilo i slabost odavalo me. Za one koji su znali čitati odavalo je beskrajnu ljubav i čežnju. I sve ono protiv čega sam se borio, osporavao da nekog ne povrijedim, da budem dosljedan suprug i otac...Da se oslobodim, riješim osjećaja koje nisam tražio, a za kojima je tijelo i moje biće čeznulo. Omalovažavao sam se. Proglašavao slabićem. Tonuo, ne znajući se istrgnuti, vratiti na poznate staze.
Danima nisam živio.
Poput zombija, obavljao sam sve što se od mene očekivalo. Kćeri su otišle u veći grad na studij. Alma se zaposlila u knjižnici. Viđao sam je s dečkom, kako se voze na biciklu, kako idu na sladoled. Kad smo se susreli, raspitivala se o prijateljicama, mojim kćerima. Odlazili smo u obližnju kavanu. Pričala je veselim glasom, a ja sam upijao svaku promjenu tona u njenom glasu, koju bi danima slušao kao najljepšu glazbu, odvojen od stvarnosti. Što sam se više opirao, borio, trudio, jače sam bio savladavan, pobjeđivan. Demoni su me razdirali, uništavali svako moje opravdanje,promjenu stanja stvari. Pio sam sve više i više sedativa. Umirivali su tijelo, ali ne i vid, sluh,okus…Umoran od svega polako sam se predavao. Dizao ruke i izdisao čežnju kao najveću bolest. Postao sjena onoga što sam bio. Plašio se svakog zvuka, svake uzavrele zrake koja bi mi posve spržila dušu.
Znao sam da se nešto mora dogoditi.
Doletjela mi je iznenada u zagrljaj; izdana, povrijeđena, napuštena, kao da su zvijezde to posložile,kao da su to zacrtale, a nisu odredile trenutak. Sjetio sam se aforizma G.B.Shawa:“Dva su razočaranja u životu; ne dobiti ono što želimo, ili dobiti to.“
Voljeli smo se potpuno. Bez ograda. Iskreno. Putenost mladenačkog tijela udisao sam svim osjetilima. Davao ono što sam čuvao za nju, a da to nisam ni znao. Disao punim plućima, jedrio širinom svojih prsa, osjećao sokove života koji su sve više palili, pekli,boljeli. Posve se i bez razmišljanja predao.
Vjerovali smo da nas silina osjeta opravdava.
Polako smo umirali svatko u svojoj muci, tiho, najtiše, ne shvaćajući da smo darovani, i ponovno se rađali u osjećaju punine,spoznaje da ništa vrijedno ne dobivamo lako. Rascvala se poput ruže u bjelini predugo zauzdanih osjećaja, čuvanih za nju. Potajno sam osjećao da će doći dan, kad će ojačati, steći samopouzdanje da se prihvati, da spozna širine koje sam sve više gubio.
Bijela ruža je cvala.
Ispunjena čežnja stvorila je bolno sjećanje.
Umor mi je vratio glavu u dubinu jastuka.