BIJELI DIM ZA CRNOG, ISUSOVCA PAPU
Papa Franjo Bergoglio prvi je papa neeuropljanin, prvi papa Franjo i prvi papa isusovac. U takvom neobičnom izboru pape mnogi vide prigodu za „novi početak“ Crkve.
S obzirom na zadaće koje stoje pred Crkvom, a ne samo pred papom, teško je govoriti o novom početku. Crkvu pritiskuju mnoge nevolje, među kojima se spominju naslijeđe vezano uz transkontinentalni problem pedofilije; nesređeno stanje crkvene središnjice, s nejasnim financijskim poslovanjem i ukočenim administrativnim sustavom; te zanemarljiva uloga Crkve ne u pomoći siromašnima, nego u uklanjanju svjetskog političkog i gospodarskog poretka koji diljem svijeta stvara siromaštvo i beznađe. Izbor kardinala Bergoglia za papu očit je znak usmjerenja Crkve na globalni jug, ali taj izbor ne će omogućiti brzu doktrinarnu promjenu vezanu uz pitanja sprječavanja začeća neželjene djece, pobačaja u trudnoći žena, istorodnog životnog partnerstva, svećeničkog neženstva ili svećeničkog ređenja žena. (Čini se da osim pitanja vezana uz novac, Crkvu ili njezine ocjenjivače zaokupljaju samo pitanja vezana uz rodnu ili spolnu stranu čovjeka kao vrste homo sapiens. Ta su pitanja, međutim, udaljila Crkvu od Zapada, koji se burno posvetovnjuje.)
Ipak, u dvije stvari Crkva bi mogla stati na početak, na Isusov početak. Prva je odnos prema prijetećoj neujednačenosti razdiobe bogatstva, koje se znanjem i radom na prirodnom blagu stvara u svijetu. Nakazna razdioba bogatstva nije nevolja samo zemalja u razvitku, nego i bogatog Zapada. Papa je svojim dosadašnjim zauzimanjem za siromašne ljude, ali i izborom svojega imena „Franjo“ ohrabrio ljude da očekuju stvaranje pritiska Crkve za početak svjetskih „strukturnih promjena“ u politici, gospodarstvu, zaštiti, ali i u sustavu uvjerenja. Papa je jednom prigodom prije rekao: „Živimo u dijelu svijeta najveće nejednakosti, koji je uzgojio najviše bijede, koja je sad nešto smanjena. Nepravedna razdioba dobara se ustrajno nastavlja, stvarajući stanje društvenog grijeha, koja viče do neba i koja skučuje mogućnost mnogima od naše braće da žive puniji život.“
Papa Franjo bi mogao povesti Crkvu do novog početka prvobitno u pogledu smisla kršćanstva kao religije odnosno u pitanju vjere, pod čim papa smatra „vjeru u Krista“. U tom poslu papa ne će naići na vanjskog neprijatelja kao u pitanjima razdiobe bogatstva. To je kapital kao država ili svjetska politička zajednica. Naići će na unutarnjeg neprijatelja, koji će se kao tajni, podmukli agent kapitala, boriti protiv povratka na ostvarenje izvornih zamisli „Krista“ ili povijesnog Isusa iz Nazareta, koje su zauvijek ponuđene svijetu. Borba protiv Isusovih zamisli o životu, čovjeku i društvu – sažetih u načelo „Bog je otac svih ljudi“ – počela je još u njegovo vrijeme. One su ubrzo bile zamijenjene carskim kršćanstvom, ali su u velikoj nevolji rimskog svijeta u šestom stoljeću bile obnovljene od sv. Benedikta ponovnim oslanjanjem na Isusa. Isusove zamisli bile su kasnije ponovo potisnute, ali ih je bio obnovio sv. Franjo Asiški, koji je naglašavo Isusovo zauzimanje za pun život svakog čovjeka. Stoga je Bergoglio i uzeo ime „Franjo“. Novu obnovu Isusovih zamisli u vrijeme Renesanse izveo je Ignacije Loyola, utemeljitelj Družbe Isusove, kojoj providnosno pripada Jorge Mario Bergoglio.
U pitanju vjere u Isusa uistinu postoji potreba za novim početkom. Smatra se da u svijetu postoje tri „svjetske“ vjere: kršćanstvo, islam i judaizam. Ipak, judaizam nije vjera, nego ideologija i to jednog jedinog naroda, židovskoga. Judaizam je „svjetska religija“ ponajviše po tome, što su mahom Židovi nositelji svjetskog slobodnog kapitala. (Pripovijest o pojavi Isusa iz Nazareta kao sredstva ispunjenja Božjih obećanja pradavno danih Židovima, sustavno zatire Isusove izvorne zamisli i ponajviše zbog nje bile su potrebne obnove kršćanstva kao vjere u Isusa.) Islam je prvotno bio religija, koju je po proroku Muhamedu Bog navodno podario samo Arapima, ali je islam kasnije postao vjerom brojnih naroda Azije i Afrike, a u novije vrijeme i etničkih skupina Zapada.
Međutim, u sadašnjem postupku sve tješnje globalizacije svijeta tri „svjetske“ vjere su relativizirale jedne druge. Postojanje triju vjera u jednoga i jedinoga Boga čini svaku od tih vjera manje vjerodostojnom, iako te tri vjere manje privlačnima čini to, što su one utemeljene na mitovima. Kršćanstvo je povijesnog Isusa preinačilo u mit odnosno u virtualnog čovjeka.
U globalnom postupku ustrajne i konačne relativizacije i uniženja kršćanstva kao religije raširila se nova, svjetovna religija liberalizma. Naime, u svijetu je pred očima danas sredovječnih i starijih ljudi te na očigled Crkvi uspostavljena svjetska država ili politička zajednica svjetskog slobodnog kapitala. Kapital je postao ne država u državama, nego država nad državama. Kapital-država ima svoj politički sustav u svjetskom slobodnom tržištu. Taj sustav ima za bitnu sastavnicu liberalizam kao sustava uvjerenja, na kakvom se uvijek temelji sustav ljudskih vrijednosti. Po liberalizmu kao sustavu uvjerenja i kao temelju sustava ljudskih vrijednosti, smisao čovjeka i svrha njegova života je uspjeh, a ne ljudsko zajedništvo, koje svim ljudima pruža zaštitu te omogućuje zadovoljenje životnih potreba i ispunjenje običnih ljudskih svrha, koje bi trebale biti svima ostvarljive. (Isus je govorio da je smisao njegove pojave da „svi ljudi imaju život, u obilju da ga imaju“.)
Tijekom postupka stvaranja svjetske kapitala-države, koja je pokorila „Božji narod“ ili Crkvu; tijekom uspostave svjetskog tržišta, kao svjetskog političkog sustava; te tijekom širenja svjetovne vjere liberalizma vladala su dvojica „velikih“ papa. Ivan Pavao II se držao 26 godina kao vladar. Benedikt XVI, koji je pod svojim predšasnikom bio jednako dugo šef katoličke vjerske policije, bio se postavio kao pismoznanac, koji raspolaže istinom i kao učitelj, koji daje pouke svojim ljudima. Ipak, nijedan od te dvojice papa nije, poput uistinu velikog pape Lava XIII (1878.-1903.), podignuo glas protiv liberalizma. Pod Ivanom Pavlom liberalizam i diktatura kapitala zamijenili su marksizam i diktaturu komunizma, a pod Benediktom ta diktatura zapala je u samrtnu krizu, ali sve do jučer nije nitko dobacio izazov ni kapitalu kao vlasti ni liberalizmu kao vjeri.
Po tome što se dalo vidjeti i čuti papa Franjo – to ime uistinu zvuči ponizno –postavio se ne kao vladar ili pismoznanac, nego kao pastir, kakav je bio i za svojeg služenja u domovini. Usto, upravo kao pastir ljudi i svijeta, otvorio je pitanje male i slabe vjere u Crkvi i križa kao sredstva poboljšanja svijeta. Liberalna vjera danas upropaštava ljude i uništava ljudsku zajednicu. Isticanjem naše vjere papa potiče nadu u novi početak. Pret-hodni novi početak Crkve počeo je prije pola milenija prvi isusovac, sv. Ignacije. Novi početak očekuje se od Ignacijeva duhovnog sina.
Prije dan-dva jedan mi je isusovac rekao, da papa Franjo nije samo isusovac, nego i pravi isusovac te da će biti mučenik u Crkvi. Dodao sam da je i Družba Isusova bila mučenica u Crkvi.