Autor: Marija Biljak,dipl.bibl.
Datum objave: 10.04.2017
Share


BOG - MALA POVIJEST NAJVEĆEGA

Dr. Manfred Lutz ugledni je psihoterapeut, liječnik i teolog, član Papinskog vijeća za laike i Papinske akademije za život.

BOG; MALA POVIJEST NAJVEĆEGA

Obvezno štivo za ateiste, agnostike i vjernike

Dr. Manfred Lutz ugledni je psihoterapeut, liječnik i teolog, član Papinskog vijeća za laike i Papinske akademije za život. Autor je nekoliko bestselera („Ludilo“, „Užitak života“) i poznati govornik na teme duševnog zdravlja, religije i ateizma.

Za knjigu Bog-Mala povijest Najvećega nagrađen je prestižnom književnom nagradom „Corine“ u kategoriji publicistike.

Postoji mnogo knjiga o Bogu, ali ova je različita od svega što ste do sada pročitali.

Rijetko koja knjiga govori na tako napet , duhovit i mudar način, istodobno dovitljiv i pun poštovanja. Iz pera pisca bestselera Manfreda Lutza ova izazovna knjiga o Bogu podjednako će učiniti pametnijim i obogatiti kako čovjeka dobre volje koji se izjašnjava ateistom ili agnostikom, tako i vjernika koji živi u radosnu iščekivanju Gospodina!

Naime, za svakoga muškarca, ženu i dijete ovdje se radi o odlučujućem pitanju- za što zapravo treba živjeti i kako se može dostojanstveno umrijeti. Sam Manfred Lutz, u svojemu neponovljivome stilu, o knjizi sažeto kaže: „ Tko ne vjeruje u Boga, treba se u skladu s time i ponašati.

Život je kratak, smrt neizbježna. Svaka neodlučnost oduzet će dio neponovljiva životnoga vijeka. Ako, međutim, Bog postoji, ateizam je kobna zabluda- s jednom glupom posljedicom: cijelo ste vrijeme proveli u krivome filmu-sa zastrašujućim posljedicama... Svijet s Bogom odvija se na drukčiji način nego svijet bez njega. Ova knjiga omogućuje dublju spoznaju te činjenice.“

Na početku ovoga zanimljivoga štiva autor tvrdi da ateisti zacijelo trate dragocjeno vrijeme na iracionalna razmišljanja i ponekad žive tako kao da Bog možda ipak donekle postoji:

Vjernici , međutim, najveći dio svojega života žive tako kao da Boga zapravo i nema. Ako pođemo od toga da je svaki trenutak našega života neponovljiv, onda je oboje kobno. Nadalje se kaže kako nema ništa gorega od površna ateizma i sladunjave vjere.

Pišući o povijesti kaže se kako su neki tradicionalistički Rimljani tvrdili da je Rimsko Carstvo propalo zbog kršćana koji su svojim zanesenjaštvom skrivili ovu propast. Augustin, najveći kršćanski antički mislilac, morao je pri koncu života sastaviti iscrpno odbacivanje takve optužbe, tj. napisati djelo O državi Božjoj. To je djelo bilo puno više od puka opovrgavanjajedne zlonamjerne tvrdnje. Ono je predstavljalo stanovit nacrt kršćanskog svijeta u kojemu postoji smisao , red, povijest usmjerena svojemu cilju- i Bog.

Augustinovo djelo O državi Božjoj bilo je u biti udžbenik namijenjen kršćanskom srednjem vijeku. „Budućnost jedne iluzije“ naslov je koji je Sigmund Freud dao svojemu velikom djelu koje se bavi kritikom religije.

Od tada ljudi vjeruju da je psihologija na neki način otkrila kako je dragi Bog samo stanoviti fantomski glas u uhu koji se, po potrebi, može dobrom psihologijom jednostavno-ukloniti.

Međutim, malen je broj onih koji su zaista čitali Freuda te je malo njih doista upoznato s današnjim stajalištem znanosti o djelotvornosti one terapijske metode koja ga je učinila poznatim.

Upravo je jednim takvim sveopćim oduševljenjem obilježena 150. obljetnica rođenja utemeljitelja suvremene psihologije.

Nema dvojbe kako je S. Freud svojim tezama o nesvjesnome te prvenstveno svojim tezama o spolnosti ipak uspješno uzburkao učmalo građansko društvo, protkano apsurdnim umjetnim iščašenjima. Klasična metoda psihoanalize ipak nije izdržala kriterije trijeznih metoda koje su namijenjene najnovijim istraživanjima terapijske učinkovitosti. Ustanovljeno je da je velika psihoanaliza u najboljem slučaju prikladna za zdrave.

Dosta je Freud pisao o umjetnosti i kulturi, o paleontologiji i etnologiji; o ratu i miru.

Psihoanaliza je tako postala svjetonazor, stanovita ideologija, bogata učenjima o istini kakvima je doista obilovalo 19. stoljeće , ali ipak  ideologija koja je kadra pružiti odgovor na sva moguća pitanja.

Ispada da psihoanaliza raspolaže nadmoćnim znanjem o tome kako nešto jest, pa se tako psihoanaliza ne bavi prosvjećivanjem, što je nekoć i bila njezina nakana, nego znatno više mistifikacijom.

Freud sva duševna zbivanja svodi isključivo na neurološke, materijalne nagone koji mu služe kao podloga za tumačenja i objašnjenja svijeta u cijelosti. Zbog toga mu je već i Jurgen Habermas predbacio nadaleko poznato kao „krivo scijentističko samo-razumijevanje“. Po Habermasu , koji je umnogome cijenio psihoanalizu, ona nije nikakva scientia, nije znanost u prirodoznansvenome smislu. Ona je znatno više tzv. hermeneutička metoda, tj. ona je za pacijenta više ili manje korisna vrsta slikovita opisa. Istina se ne može spoznati psihoanalizom.

Freud svojom metodom nastoji prikazati vjeru u Boga kao stanovit duševni poremećaj.

Međutim, o odlučujućem pitanju- postoji li Bog ili ne postoji Freud nije kadar reći apsolutno ništa.

Ali isto tako Freudom se ne može obrazložiti ateizam. Freud je tek jedna mogućnost da se nekim novim slikama i riječima izrazi osobni ateizam za koji se dotična osoba već odavno odlučila.

Freudov uzorni učenik C.G.Jung otkrio je i istražio mnoštvo religija i upravo se u toj točki razišao sa svojim tiranskim nad-ocem. To se može nazvati duhovnim oceubojstvom.

Jung je utkao u svoj nauk o arhetipovima, praslikama ljudskoga roda u slikama naroda i slikama snova pojedinih ljudi.

Ipak niti Jung niti znanost o religijama nisu kadri pružiti daljnju pomoć kada je posrijedi pitanje postoji li Bog.

Viktor Frankl, utemeljitelj je takozvane logoterapije. Njemu ne zahvaljujemo samo genijaln iznašašće u psihoterapiji, nego i potresno djelo“ Zašto se niste ubili?“

Frankl se profilira kao Freudova suprotnost, ali on nije ništa svojom psihologijom rekao o tome postoji li Bog ili ne postoji.

Pišući o depresiji i depresivcima autor naglašava kako je kontraproduktivna velika teorija o depresiji- već treba uključiti poštovanje prema pojedinačnoj bolesti i dotičnoj patnji.

Dakle, kompetentna terapija za depresivna pojedinca uvijek se mora provoditi individualno i krajnje precizno.

Autor inzistira na kratkotrajnosti terapije koja nije samo karakteristika određenoga terapijskoga pravca, nego etički zahtjev koji se nameće svakoj psihoterapiji.

Zaključak je jasan: današnja psihologija i psihoterapija nisu u stanju apsolutno doprinijeti pitanju postoji li Bog.

Najtemeljitije i najdjelotvornije opovrgavanje Božje opstojnosti izložio je jedan filozof.

Argumentacija je toga opovrgavanja u svojoj srži psihološke naravi. Riječ je, dakako o L.Feuerbachu koji je bio učenik G.W. Hegela, velikog mislioca njemačkog idealizma.

Tako je Bog za Feuerbacha u konačnici samo psihološka pojava. On čovjeka opisuje kao biće s neizmjernim željama i čežnjama.

Feuerbach se ovoj temi posvetio krajnje temeljito, zapravo akribijski. On je ateizmu podario ono što se činilo da mu još nedostaje: psihološko objašnjenje religije.

Karl Marx je svoj vlastiti ateizam utemeljivao na Feuerbachovim tezama. Stoga je Feuerbach svrstan u crkvenog oca novovjekovna ateizma, koji se još i danas rado citira.

Ateizam i libertinizam , tj. posvemašnja ćudoredna neobuzdanost , često su išli ruku pod ruku.

Autor, pišući o suvremenom društvu kaže kada se do kraja ostvari ovo narcističko društvo, ono će biti vjerojatno satkano isključivo od samaca. Povezani internetom, ovi će usamljeni primjerci homo sapiensa sjediti i međusobno „čavrljati“ u fizički ugodnu zagrijanu, ali  u duhovno ledeno hladnu domu. Nadalje i televizija je, naime, virtualni svijet bez Boga.Svakomu je znano da ona nije stvaran svijet.

Ako Bog postoji, onda je njegova umjetna odsutnost, primjerice, na televiziji, ali jednako tako i u ostalim vurtualnim svjetovima u kojima inače obitavamo, doista problem. Jedna takva odsutnost može psihološki vrlo dobro objasniti zašto brojni ljudi ne mogu vjerovati u Boga koji se u njihovu životnome svijetu tako malo i tako rijetko pojavljuje- premda postoji u stvarnosti.

Francuski povjesničar G. Minois u svojemu briljantnom djelu iz 1998. g . pod naslovom  Povijest ateizma na 700 stranica pripovijeda i napeto pa on zacijelo simpatizira   ateističko stajalište, ali pritom ne pokušava voditi pristranu raspravu, što mu na duge staze i dobro uspijeva . On razlučuje praktični od teorijskog ateizma. Već Stari zavjet izvješćuje o tvrdokornome ateizmu, a izrazite ateističke stavove zatječemo, napose kod Grka.

Najpoznatiji međ njima je zacijelo Demokrit (5-4 st. p n.ere) filozof koji je pri tumačenju cjelokupne prirode razvio dosljedni materijalizam.

Poseban te iznimno utjecajan slučaj je bio Epikur. Neki su ga kršćani diskriminirali kao pohotljivca, ali on je u svemu zagovarao pravu mjeru.

Epikurov Bog ljudima više ne smeta, on je takoreći sam sebe poslao u mirovinu.

Neki novovjeki vjernik početkom 21. stoljeća reče da se sadašnje čovječanstvo nalazi u svojevrsnom vakuumu, pa se izrazi ingeniozno za stanje u svijetu:Bog nas napustio, a đavao zaboravio!!

Bog kojega su odbacili antički ateisti predstavljao je samo zamršeni svijet bogova s Olimpa. No Bog kojeg su potom, otkrili ateisti iz antike bio je zapravo umirovljeni Epikurov Bog, dakle tek nešto malo više od pukoga „ništa“.

Srednjovjekovni ateizam nije iznjedrio ništa izvorno ni snažno. Tijekom sljedećih stoljeća će osobito iz Francuske dolaziti izraziti poticaji na ateizam.

Taj ateizam s početka novoga vijeka duhovno nije plodotvoran. On živi isključivo od antičkih citata i od protukršćanskog osjećaja koji je nadaleko rasprostranjen te se u znatno većoj mjeri temelji na vrlo oskudnu vjerskome znanju-raširenu čak i među klerom- nego na ozbiljnu odbacivanju kršćanstva.

Bog ateista na početku novoga vijeka bio je ponajprije Bog vlastodržaca koji su ga svojim nevjerodostojnim životom učinili nevjerodostojnim. Protest protiv vlastodržaca i protiv Boga posve se jasno tijekom Francuske revolucije stopio u jedno.

Autor veli:“Neka se stoga nitko ne zavarava: vjerovati uistinu može biti teško, ali je još teže krajnje konzekventno-ne vjerovati.“

Jean-Paul Sartre kasnije je rekao:“ Ateist jamačno nije svaki onaj koji to želi biti.“

Ipak je 19. st. iznjedrilo najozbiljniju sumnju vjere u Boga otkada je svijeta i vijeka.

F.Nietzschea treba shvatiti ozbiljno kao nijednoga ateistu prije njega jer on nikada ne staje na pola puta, ne sklapa trule kompromise zbog vlastita mira, nego odlučno kroči putem, zanemarujući sve moguće granice i preprjeke, bez ikakva milosrđa-čak i prema samom sebi- sve do konačno u crno ništavilo.

Nietzsche u biti predstavlja završnicu. Kada je 25. kolovoza 1900. umro posve osamljen, sasvim neovisno o tome te posve iznenadno ubrzo nakon toga došlo je do dokazano najveće moguće nesreće koja je snašla postojeći ateizam.

Dakle, samo četiri mjeseca poslije, 14. prosinca 1900. Max Planck je predstavio svoju kvantnu teoriju u Njemačkome društvu za fiziku u Berlinu. Ona pak jednim udarcem ruši staru prirodnoznanstvenu sliku svijeta te ateizam podvrgava konačnom ispitu snaga.

Djeca nikada nisu ateisti, kaže autor, jer ona doživljavaju svijet čudesno. Djeca doduše vole puno znati-čak jako puno ali znanje ih ne ometa u njihovu čuđenju.

Živjeti, protratiti vrijeme bez ikakva cilja, a ipak krajnje smisleno-u tome su naša djeca daleko ispred nas.

Tako Bog djece nije nikakav dječji Bog. On je neposredan Bog, oslobođen od svekoliko zamršena taloga odraslih. Moguće je da ga djeca zbog toga intenzivno zamjećuju jer još mirišu po Božjoj stvoriteljskoj ruci, kako je to jednom zgodom izrazio jedan biskup.

Isus pak reče: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“

Pišući o istočnim religijama autor spominje budizam koji se otpočetka posvema usredotočio jedino na ovaj svijet i čovjekov usud u njemu. Upravo je ta usredotočenost i rezultirala posebnom i dubokom mudrošću budističkog nauka o čovjeku.

Prvotno u kršćanstvu nije postojala ona neizbježna borba između religije i znanosti. Tako uveden „Gregorijanski kalendar“ nije predstavljao nikakvu pobjedu znanosti nad religijom, nego je u znatno većoj mjeri bio izraz potpunog suglasja između Crkve i znanosti.

S imenom Galileo Galilei povezuje se kraljevska drama znanosti, a priča o njemu je duboko uzdrmala odnos Crkve i znanosti, kršćanstva i znanosti, pa čak i odnos religije i znanosti.

Znanost je dugo vremena Crkvu i kršćanstvo promatrala jednako kao i sve druge religije: više kao protivnika ili kao protivni svijet. Ali vodeći znanstvenici 17. stoljeća kao Newton, Pascal i Descartes bez sumnje su ostali kršćani.

Čitavo, dakle 18. stoljeće promatralo je kako znanstvenici postupno prelaze u agnostički i ateistički logor. Bog znanstvenika 18. st. bio je-ako ga je bilo-Bog iz vlastite radionice. Treba spomenuti čuveni nastup fizičara Laplacea pred Napoleonom i na kraju kad mu je kao iz pištolja francuski car ispalio:A Bog?!, Laplace se uspravio i uznosito odgovorio-Bog? Ta mi hipoteza više nije potrebna.

U razdoblju prosvjetiteljskoga svjetla religija je bila samo slaba svijeća za još nerasvijetljene tamne kutke svijeta.

Bog znanstvenika 19. st bio je znanstveni mit koji je vrijedilo pobiti.

Crkva od svog početka nije strahovala od razuma, nego se prije svega bojala gnostičko-ezoterične nerazumnosti.

Znanstvenici koji polemički ispovijedaju ateizam, kao nerijetko u 19.st. danas su pojedinačno smiješni likovi.

Veliki teolog i mislilac Toma Akvinski izrekao je da sve ono što se krajnje ozbiljno tiče smisla ljudskoga života, Božjega postojanja i moralnih načela, tiče se svakoga čovjeka pa stoga mora biti dostupna svakomu čovjeku.

Nadalje veli Akvinski: „ Filozofija nema zadaću doznati što su drugi ljudi nekad davno mislili, nego spoznati kako se ponaša stvarna istina.“

Kršćanstvo kao takvo bilo je kadro dostojno naslijediti grčko-rimsku filozofiju i preuzeti cjelokupni filozofski instrumentarij najvećih antičkih mislilaca.

Toma Akvinski, pozivajući se na svetoga Augustina kaže :“ Nije moguće nijednome stvorenome duhu shvatiti Boga. Dodirnuti Boga duhom, kako god to bilo, najveće je blaženstvo.“

Autor veli: kada bi sa smrću svemu došao kraj svaka bi ljudska patnja bila apsolutno besmislena. Samo ako ljudski život ide iznad smrti, duboko će egzistencijalna prokušanost čovjeka koja se neprestance odvija u vremenski omeđenoj ljudskoj patnji, čak i u onostranosti moći poprimiti vječni smisao za vječnu sreću.

Filozofiranje 18.st. u svojoj posljednjoj konsekvenciji razotkriva se samo kao elitističko gnostička sekta.

Svim je religijama svijeta vlastita vjera u nastavak življenja nakon smrti. Čak su i ateisti spremni preko palube baciti razum i sve drugo kako bi spasili kakvu-takvu besmrtnost!

Pišući o velikom prosvjetitelju F.M.A. Voltaireu, autor kaže sljedeće-„Nažalost, ljudi od karaktera nisu uvijek bogati duhom- niti su ljudi bogati duhom uvijek karakterni.“

Tako se, umjesto rješavanja problema uz pomoć prosvjetiteljstva, na koncu dospjelo u još veće probleme. Još je uvijek ostao neriješen problem s besmrtnošću, neriješen problem sa spoznajom istine, te, konačno, krajnje obilat te još uvijek neriješen problem s moralom.

Kantov „kategorički imperativ“ zbori:“Djeluj tako da maksima tvoje volje u svakom trenutku istodobno može vrijediti kao princip općeg zakonodavstva.“

Na kraju Kritike praktičnog uma Kant će napisati:“Dvije stvari ispunjavaju duhovnu ćud s uvijek novim i sve većim divljenjem i poštovanjem što se češće i ustrajnije time bavi razmišljanje: zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.“

Nadalje Kant kaže kako moralni zakon može biti uman samo i jedino ako a)postoji čovjekova sloboda, ako b)postoji besmrtnost duše,akoc)postoji Bog

Karl Rahner, jedan od najutjecajnijih katoličkih teologa 20. st se potrudio Kantovo promišljanje smjestiti u suvremeni trenutak.

Rahner je doista upućivao na to kako je Bog objekt spoznaje, ali neizravno. Tako je temeljna Kantova, ali i Rahnerova misao ipak bila dragocjena: u životu nije važno znamo li puno, važno je činimo li dobro.

Drugi filozof S.Kierkegaard je veliki filozofski inspirator moderne. On razmišlja radikalno , polazeći od individuuma, od osamljenosti koja rađa strahom, a u kojoj moderni čovjek doživljava sama sebe posred zbunjujućeg svijeta.

Egzistencijalna filozofija 20. st Jean-Paula Sartrea, Karla Jaspersa, Gabriela Marcela poticaj će na svoje razmišljanje nalaziti u njemu.

Martin Heidegger će biti taj koji će, polazeći od Kierkegaarda, pokušato posve novu filozofiju. Mnogi su teolozi bili pod dojmom Heideggera. Psihoterapeuti su nastojali njegovo mišljenje učiniti plodnim za liječenje psihički bolesnih ljudi. Pitanje o Bogu Heidegger ostavlja otvorenim. Kad je umro, Heidegger je bio pokopan po katoličkom obredu.

Postoje krajnje inteligentni skeptični vjernici, ali jednako tako i iznimno inteligentni nesebični ateisti.

Pitanje o Bogu, naime iziskuje zalog svih mogućih čovjekovih duhovnih snaga.

Kada je veliki matematičar i filozof Blaise Pascal umro, u podstavi njegova kaputa je otkriven zašiveni komad papira koji je postao poznat kao Oporuka B.Pascala. U nespretnu rukopisu tamo se moglo pročitati:“Bog Abrahama, Izaka i Jakova, a ne Bog filozofa i znanstvenika.“

Karl Rahner je smatrao kako je čovjek ponajprije i vrlo vjerojatno slika i prilika Boga, samo ako je on-poput Boga-uistinu tajna.

Trajna je Božja tajna povezana s njegovom trajnom osobnošću.

Vjera u Boga nije osobno postugnuće, nego je primarno dar Božji. Čovjek se tomu može otvoriti i zatvoriti. Istraživač ateizna Georges Minois s pravom upućuje na to da se kod intelektualaca vjera često izgubi zbog prezasićenosti beskonačnim traženjem istine.

Joseph Ratzinger je u Uvodu u kršćanstvo zapisao: „ Za onoga koji kao Duh nosi i obuhvaća svemir, duh, srce čovjeka koji znade ljubiti veće je nego svi sustavi Mliječne staze.“

Bog je preobilje. On je golemi materijalni svemir stvorio za duhovnu dramu čovjeka i Boga. On iz ljubavi ne daje bilo što ili bilo koga, nego sama sebe. Beskrajni onostrani Bog istodobno je pun ljubavi, blizak svakom pojedinom od nas. Tako nasljedovanje Krista nije božansko vladanje, nego božansko služenje, iz ljubavi ne obazirati se na sebe i postati posve malen, iz ljubavi uzeti na sebe svoj križ, iz ljubavi ne žrtvovati samo nešto- nego predati sama sebe , ako je potrebno i po cijenu života.

Neime, kao što je ljubav beskrajno važna, ali se ne može dobro upakirati u pojmove, tako je i s Bogom koji je ljubav

Nadalje, papa Benedikt XVI. piše :“Raspitivati se o Bogu, tražiti njegovo lice- to je prvi i temeljni uvjet za uspon koji vodi do susreta s Bogom.“

Pišući nanovo o televiziji autor kaže:“Na televiziji je sve svejedno te ništa nije konačno. Tako se televizija na određeni način brine za to da smrt više ne uzimamo ozbiljno-ali ni život.“

Sveti Augustin, nakon divljega i sveta života dao je možda najkraći odgovor na koji je ikada bio dan (kako bi čovjek bio dobar kršćanin):“Ljubi i čini šta hoćeš!“ Ali to uopće nije tako lako kako zvuči.

Kršćanstvu je stran tiranski Bog. Bog je ljubav i u sebi je trojstveno zajedništvo.

U četu modernih proroka uvrstio se i teolog Rahner kada je prorekao: „ Vjernik sutrašnjice bit će „mistik“ ... ili ga više neće biti!!“

Jedan psihijatar je došao do sljedećeg zaključka analizirajući život sv Ignacija Loyolskoga: Loyolski ne pokazuje simptome psihičke smetnje. Štoviše, bio je jedan od najgenijalnijih ljudi svih vremena. Izvanrednost diskriminirati kao bolest uskogrudno je, nije znanstveno. Bio je to rezultat pomnog psihijatrijskog pregleda svetoga Ignacija.

Tko se bavi mistikom samo iz znatiželje za nečim izvanrednim , nije shvatio bit kršćanske mistike, veli nadalje autor.

U zadnjem poglavlju se kaže:“ Ali tome što je Bog postao čovjekom svi su ljudi uzdignuti u gotovu nevjerojatnu blizinu Božju. A prva koja je tu blizinu tjelesno doživjela jest Marija.“

Ljepota će spasiti svijet kaže pjesnik Dostojevski, a fizičar A.Einstein će dodati: „ Najljepše što možemo doživjeti jest Tajna. To je temeljni osjećaj koji stoji uz kolijevku istinske znanosti i umjetnosti.“

Kršćanstvo je najsjetilnija religija koja postoji jer vjeruje u Božji postanak čovjekom, u utjelovljenje Boga. Bog nije apstraktna veličina, ideja ili filozofski postulat. Bog ima ljudsko lice, lice Isusa Krista.

Majka Terezija jednom je rekla:“Ne znam točno kakvo će biti nebo, ali znam, kada umremo i kada dođe vrijeme da na, Bog sudi, on nas neće pitati:koliko si dobrih stvari učinio u životu? Prije će nas pitati: s koliko si ljubavi činio ono što si učinio?“

I za kraj Majka Terezija veli:

„Važno je naći Boga. A njega se ne može naći u buci i neumornu radu. Bog je prijatelj tišine. Pogledaj kako priroda raste u tišini: stabla, cvijeće, trava. Pogledaj zvijezde, Mjesec i Sunce kako u tišini kroče svojim stazama. Mi trebamo tišinu kako bismo bili sposobni dotaknuti duše...“

109
Kategorije: Kolumna
Developed by LELOO. All rights reserved.