Bog stvara evolucijom

GLAS  KONCILA

Tomislav Vuković

INTERVJU:

Dr. Ivan Kešina, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu

Bog stvara evolucijom

Stara se dvojba »stvaranje ili evolucija« u kojoj je jedno uvijek isključivalo drugo (kako bi htio ateistički evolucionizam ili kreacionistički fundamentalizam) pokazuje neprikladnom i kao takva može se odbaciti.

»Ova je knjiga rezultat višegodišnjeg bavljenja problematikom odnosa prirodnih znanosti, filozofije i teologije te osobito odnosa između vjere u Božje stvaranje svijeta i teorije evolucije, s teološko-filozofskog i prirodoslovnog stajališta« - u najkraćim je crtama u uvodu sažeta nadasve zanimljiva i aktualna nedavno objavljena knjiga, u domaćim i inozemnim znanstvenim krugovima, poznatog profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu dr. Ivana Kešine »Stvaranje evolucijom«. Doista je svojevrsni filozofsko-teološko-prirodoslovni kompendij koji će zasigurno zaintrigirati sve one koji proučavaju i promišljaju odnose između znanosti i vjere. To su, dakle, sasvim dovoljni razlozi za razgovor s njime.

Međusobna povezanost i isprepletenost

- Dr. Kešina, odmah na početku razgovora da svima bude jasno: sugerira li sam naslov knjige bez upitnika - »Stvaranje evolucijom« - Vaš jasan stav i mišljenje o odnosu Božjega stvaranja i evolucije?

DR. KEŠINA: Mogao bih reći da je naslov moje knjige »Stvaranje evolucijom« imao svoju »evoluciju«. Naime, kao rezultat moga višegodišnjeg bavljenja tom problematikom bili su nastupi na znanstvenim skupovima na kojima je obrađivana tematika odnosa teologije i prirodnih znanosti, a u tom kontekstu i odnosa Božjega stvaranja i teorije evolucije. Naslovi mojih radova bili su npr. »Stvaranje i evolucija«, »Stvaranje ili evolucija«, itd. Konačno, učinilo mi se da je vrijeme iznijeti već u naslovu knjige svoje mišljenje ili ako hoćete svoj osobni stav o odnosu vjere u stvaranje i teorije evolucije. Zbog toga je naslov knjige »Stvaranje evolucijom«. Jasno, ovdje je riječ o Božjem stvaranju evolucijom.

- Možete li onda ukratko reći kako bi trebalo, po Vašem mišljenju, gledati na odnos stvaranja i evolucije?

DR. KEŠINA: U knjizi dolazi do izražaja stajalište da između teoloških i filozofskih te prirodoslovnih promišljanja o odnosu Božjega stvaranja i evolucije ne postoji suprotstavljenost, nego da oni svi zajedno pružaju ukupnu sliku stvarnosti.

Mi kao vjernici u prvoj rečenici apostolskog vjerovanja ispovijedamo svoju vjeru i kažemo: »Vjerujem u Boga Oca, svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga.«

Ono što vjerujemo filozofija nam potvrđuje govoreći o odnosu konačnih, ograničenih (kontingentnih), stvorenih bića koja mogu biti i ne biti i koja su u svojoj egzistenciji i svome djelovanju labilna i Boga kao bića koje egzistira na temelju i snagom vlastite biti i neovisno o drugome, pa se za njega kaže da je apsolutni bitak. Bog kao apsolutni bitak je uvjet da konačna, stvorena bića uopće mogu egzistirati i djelovati. U onom dijelu koji se odnosi na egzistenciju filozofija govori o »creatio continua«, a u dijelu koji se odnosi na djelovanje kontingentnih bića govori se o »concursus divinus«. Sa strane Božje oboje je jedan te isti čin Božji. Pojmovno ga možemo odijeliti zato što se ograničeno, stvoreno biće može razlikovati u svojoj egzistenciji i u svome djelovanju.

Zbog toga možemo reći da Bog trajno stvara, a evolucija se odvija pomoću njegova podržavanja živih bića u njihovoj bićevitosti i pomoću njegova sudjelovanja s njima. Drugim riječima, živa su bića trajno u evoluciji jer je Bog uvjet mogućnosti njihove egzistencije i njihova djelovanja. Mogli bismo reći da se stvaranje događa u evoluciji. Na taj se način stara dvojba »stvaranje ili evolucija« u kojoj je jedno uvijek isključivalo drugo (kako bi htio ateistički evolucionizam ili kreacionistički fundamentalizam) pokazuje neprikladnom i kao takva može se odbaciti. Čini mi se da bi ispravno bilo reći: »stvaranje u evoluciji«, »stvaranje kroz evoluciju«, »stvaranje evolucijom«, čime se izražava međusobna povezanost i isprepletenost jednoga i dugoga.

Crkva nije bila spremna

- Znači li to da je Katolička Crkva definitivno odbacila fiksizam ili statički kreacionizam, koji je u potpunoj suprotnosti s teorijom evolucije?

DR. KEŠINA: Prije odgovora na ovo pitanje, potrebno je reći da se od grčke antike sve do početka 19. stoljeća ustrajavalo na fiksizmu, tj. na stalnosti i nepromjenjivosti biljnih i životinjskih vrsta. Kršćansko poimanje smatralo je da svijet ima svoj početak, jer ga tako Biblija opisuje. Sve pojedine vrste živih bića stvorene su u početku stvaranja takvima kakve su danas te su nepromjenjive, što nam potvrđuje i svakodnevno iskustvo. Najveći prirodoslovci od 16. do početka 19. stoljeća, kao npr. Isaac Newton, Carl von Linne i George Cuvier, kao i mnogi drugi, ustrajavaju na stalnosti i nepromjenjivosti živih oblika. Želim reći da se tisućljetna slika svijeta nije dala tek tako lako promijeniti.

Objavljivanjem Darwinova djela »Postanak vrsta« (1859), događa se zaokret na području bioloških istraživanja. Naime, Darwinova selekcijska teorija evolucije govori da su biljne i životinjske vrste nastale jedne iz drugih te u gotovo četiri milijarde godina razvitka života na Zemlji, od jednostavnijih postajale sve kompleksnije i raznovrsnije. Čini se da smo blizu istini ako kažemo da Crkva u to vrijeme nije bila spremna za otvoreni dijalog o novim spoznajama i novonastaloj situaciji, boreći se sa stajališta tradicionalne vjere protiv »pogubnog evolucionizma«, a za fiksizam koji se slagao s Biblijom i tradicijom. Ipak, poradi istine, potrebno je reći da je i u to vrijeme postojao jedan, doduše manji, broj teologa koji su pristajali uz rezultate znanstvenih istraživanja, kao što bili npr. George Jackson Miwart, biolog i obraćenik s anglikanizma, Aubrey Lackington Moore, svećenik i botaničar, Frederick Robert Tennant, britanski filozof i teolog, te osobito u prvoj polovici 20. stoljeća Pierre Teilhard de Chardin.

Prošlo je gotovo stotinu godina od objavljivanja djela »Postanak vrsta«, kad je Crkva objavljivanjem enciklike pape Pija XII. »Humani generis« (1950) napustila fiksizam i prihvatila evoluciju kao znanstvenu teoriju, te je danas vidljiv pozitivan odnos Crkve prema teoriji evolucije.

Na djelu je ateistički rasizam

- U kontekstu zloporaba darvinizma u naše vrijeme posebnu pozornost zavređuje Richard Dawkins, fanatični ateist kojega ste obradili u poglavlju znakovitog naslova: »Dawkinsove iluzije o 'iluziji Boga'«.

DR. KEŠINA: U naše vrijeme svijetom kruži val novog ateizma koji iskazuje patološku zloupotrebu prirodnih znanosti, a osobito Darwinove teorije u ideološke svrhe s ciljem definitivnog obračuna s Bogom, vjerom, kršćanstvom, koje je prema tvrdnjama novoateista najrazornije, najštetnije i najnazadnije. Glavni predstavnik toga ateističkog rasizma je spomenuti Richard Dawkins, kojega se zbog žestine kojom brani darvinizam i napada one koji drugačije misle o Darwinovoj teoriji naziva »Darwinov rotvajler«. Kao što je Haeckel, na temelju rezultata prirodnih znanosti, želio odbaciti Boga, Tako Dawkins u svom djelu »Iluzija o bogu« jednostavno odbacuje Boga, koji je za njega opasna i pogubna iluzija. Na temelju znanstvene paradigme Darwinove teorije evolucije on odbacuje svako vjerovanje u nadnaravno, koje se ne može znanstveno potvrditi, a insistira na ateizmu.

Uostalom, njegovo poslanje u svijetu je, kako on misli, naviještanje i širenje ateizma koji je sljedeća stepenica evolucije čovjeka, a glavna smetnja u tom razvitku je vjera. Zbog toga, čovjekovo napredovanje na putu evolucije nužno zahtijeva oslobađanje od vjerovanja i religije. Na tom putu Dawkins se pokazuje kao rasist koji vjernicima želi oduzeti dostojanstvo, vrijeđajući ih da su glupi, nemoralni i opasni po društvo. Može se reći da su kod njega na djelu predrasude i ideološka mržnja na sve što imalo miriše na religiju i nadnaravno.

Međutim, sam Dawkins pokazuje nepoznavanje Boga kao filozofskog problema, kao i potpuno nepoznavanje teološkog shvaćanja Boga. Usprkos tolikoj mržnji, u jednom je razgovoru morao priznati da nije uspio u svojoj misiji uklanjanja Boga iz svijeta. Čini se da bi se na njega, kao i na mnoge slične njemu mogla primijeniti ironična primjedba Alfreda Northa Whiteheada: »Oni koji se posvete svrsi da dokažu kako nema nikakve svrhe, zanimljiv su predmet proučavanja.«

Od Pija XII. do Benedikta XVI.

- Kada smo već kod službenog katoličkog nauka, navedite ukratko, koliko je to uopće moguće, barem neke ključne dokumente crkvenog učiteljstva o stvaranju i evoluciji i njihove bitne poruke.

DR. KEŠINA: Istinski zaokret u odnosu između vjere u stvaranje i evolucije dogodio se objavljivanjem enciklike pape Pija XII. »Humani generis« 12. kolovoza 1950. godine, u kojoj se dopušta rasprava o podrijetlu ljudskog tijela »iz već postojeće žive tvari«, što znači da je moguća hipoteza kako je ljudsko tijelo genetički, tj. evolucijom vezano uz neku davnu životinjsku vrstu. To osjetljivo područje trebaju proučavati stručnjaci s obaju područja. Ni teologija ni prirodne znanosti nisu dovršene znanosti, već su pred njima mnoga otvorena pitanja, koja bi trebalo dalje istraživati u međusobnoj slozi i toleranciji. Što se tiče ljudske duše, ostaje nepromijenjen nauk Crkve da Bog izravno stvara svaku pojedinu dušu. Na kraju recimo i to da Crkva sebi pridržava posljednji sud na području na kojemu je kompetentna. Novost enciklike »Humani generis« je u tome što je to prvi crkveni dokument koji o teoriji evolucije govori bez odbijanja i osude. I ne samo to. Teoriji evolucije priznaje se karakter ozbiljne znanstvene hipoteze, a papa poziva i prirodoslovce i teologe da se angažiraju u istraživanju o toj temi.

Drugi vatikanski koncil u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu »Gaudium et spes« izražava žaljenje zbog rasprava i polemika koje su se u bližoj i daljoj povijesti pojavljivale zbog toga što je vjera odricala znanosti pravo na legitimnu autonomiju. Koncil ističe da metodičko istraživanje ni u jednoj struci, ako se provodi doista znanstveno i po moralnim načelima, nikada se ne će stvarno protiviti vjeri, »jer profane i vjerske realnosti imaju svoj izvor u istome Bogu«.

Papa Ivan Pavao II. je, uviđajući važnost odnosa znanosti i vjere općenito te ostajući na tragu Koncila, napisao mnoge dokumente i održao mnoge govore i na temu odnosa stvaranja i evolucije. Tako papa smatra da se ispravno shvaćeno vjera u stvaranje i ispravno shvaćeno evolucionističko naučavanje ne suprotstavljaju jedno drugome. Evolucija pretpostavlja stvaranje, a stvaranje se u svjetlu evolucije predstavlja kao vremenski produženo događanje (proces) - kao »creatio continua« - u kojemu Bog kao stvoritelj neba i Zemlje biva očima vjere vidljiv. Ako je papa Pio XII. naučavanje evolucionizma smatrao »ozbiljnom hipotezom« koju treba pobliže istražiti, Ivan Pavao II, kaže da »nove spoznaje daju povoda da u teoriji evolucije vidimo više od hipoteze«. Kad je riječ o čovjeku i Ivan Pavao II. podsjeća na ono što je zapisano i u enciklici »Humani generis«, da ljudsko tijelo ima svoje porijeklo u oživljenoj materiji koja je prije njega egzistirala, tj. da je tijelo nastalo u evolucijskom procesu, a duhovna duša da je nastala neposrednim Božjim stvaralačkim činom. Stoga se za čovjeka može reći da je utjelovljeni duh, duh u materiji.

I papa Benedikt XVI, još kao kardinal Joseph Razinger, a i kao papa, iznosio je svoja stajališta o pitanjima odnosa vjere u Božje stvaranje i evolucije. Ako bismo htjeli koncizno izraziti stajalište pape Benedikta XVI. o odnosu vjere u stvaranje i teorije evolucije onda bismo mogli to učiniti njegovim riječima: »Kršćanska slika svijeta kazuje nam da je svijet u svojim pojedinostima nastao u veoma zamršenu evolucijskom procesu, no da on u svojoj srži ipak proizlazi iz Logosa.« Naime, kako Papa kaže: »In principio erat verbum - u početku sviju stvari stoji stvarateljska moć razuma.«

Promišljanje hrvatskih (anti)darvinista

- Možete li kratko reći kakva je bila recepcija darvinizma u Hrvatskoj?

DR. KEŠINA: Kad je riječ o recepciji darvinizma u Hrvatskoj može se reći da je već u drugoj polovici 19. stoljeća kod nas bilo i darvinista, kao što su npr. Živko Vukasović, Spiridion Brusina, Ljudevit Farkaš Vukotinović, Dragutin Gorjanović-Kramberger, Bogoslav Šulek, itd., ali i antidarvinista kao što su bili Luka Turčić, Andrija Stipić, Juraj Žerjavić, Cvjetko Gruber, itd. No, u to vrijeme bilo je i više teologa koji bi se mogli nazvati kršćanskim (umjerenim) evolucionistima kao npr. Antun Kržan, Josip Torbar, Juraj Dočkal, Urban Talija, Josip Juraj Strossmayer, itd. U prvoj polovici 20. stoljeća osjeća se neka odbojnost ili barem suzdržanost prema darvinizmu što je vidljivo iz tekstova Grgura Galovića, Stjepana Bakšića i Marijana Blažića. U drugoj polovici 20. stoljeća u nastojanju kritičkog prihvaćanja Darwinove teorije prirodnog odabira osobito se ističe Vjekoslav Bajsić, koji je, kao genijalan filozof i teolog, obrađivao granična pitanja između religije i znanosti, te nije čudo da je došao do izvornih filozofskih uvida i doprinosa, osobito kada je riječ o filozofskom promišljanju Darwinove teorije selekcije te o teoriji evolucije promatranoj s teološkog vidika.

- Kako tumačite činjenicu da je Darwin, iako je iz temelja uzdrmao dotadašnju tradicionalnu kršćansku sliku svijeta bio prema obrazovanju zapravo teolog, što nameće pitanje: Može li se jednoznačno odgovoriti na pitanje da li je bio on, zapravo, bio teist ili ateist?

DR. KEŠINA: Istina, Darwin je rođen i odgajan u tradicionalnom religioznom uvjerenju Anglikanske Crkve. Nakon što je prekinuo studij medicine upisao je studij teologije, što je i završio, pa neki smatraju da je igra sudbine da je ustvari jedan teolog, kako vi kažete, »iz temelja uzdrmao kršćansku sliku svijeta«. U svom djelu »Postanak vrsta« na jednom mjestu on govori da ne vidi razloga zašto bi pogledi izneseni u knjizi vrijeđali ičije vjerske osjećaje, a na drugom mjestu izražava mišljenje da je za stvaranje prvog života Bog neophodno potreban. Usprkos tome, Ernst Mayr smatra da je Darwin izgubio svoju vjeru između 1836. i 1839. godine. Prema mišljenju Rainera Koltermanna Darwin je izgubio svoju vjeru jer je počinio pogrešku u mišljenju. Naime, u njegovo vrijeme u biologiji i teologiji neograničeno se prihvaćala nepromjenjivost vrsta što je bilo povezano s vjerom u Božje stvaranje. Kad je otkrio da su vrste promjenjive, mislio je da mora napustiti i pojam stvaranja. Josip Balabanić, po mom mišljenju najbolji poznavatelj Darwina i darvinizma u Hrvatskoj, smatra da Darwin nije prestao vjerovati u Boga nego u način njegova stvaranja kako je opisan u Bibliji. Po njegovom mišljenju Darwin sigurno nije bio ateist, nego teist razapet između deizma i teističkog agnosticizma.

Biti stvoren - odnos ovisnosti o Bogu

- Nadovezujući se na prethodno pitanje, bilo bi dobro nešto reći i o ideološkoj zlouporabi Darwinove teorije.

DR. KEŠINA: Činjenica je da se svaka velika ideja može ideološki zloupotrijebiti. To se dogodilo i s Darwinovom teorijom selekcije. Dok se sam Darwin držao postrance od bilo koje vrste rasprava i polemika o principu prirodnog odabira, smatrajući da je antikršćanska ili ateistička promidžba šteti duhovnoj slobodi, njegova teorija, kao znanstvena teorija, poslužila je kao moćno sredstvo i potpora ideologijama, socijalizma, rasizma, eugenike, ateizma, komunizma, nacizma, fašizma, itd.

Tako se npr. Ernst Heinrich Haeckel poslužio darvinizmom u širenju materijalizma tvrdeći da iz te znanstvene teorije logički slijedi ateizam. On je smatrao da darvinizam treba razviti u takav znanstveni pogled na svijet koji bi jednako zadovoljio znanstvene, političke, socijalne i religiozne potrebe čovjeka. Prema njegovom mišljenju, najviši intelektualni napredak ostvario bi se »uklanjanjem« Boga i ostalih metafizičkih dogma. Tu su i ostali veliki pobornici ateizma i antiteizma: Ludwig Feuerbach, Karl Marx, Friedrich Engels te je darvinizam ušao u temelje marksističko-materijalističkog svjetonazora, a veličanje borbe za opstanak i prirodnog odabira pretvorilo se u političkom svijetu u tri najveća zla 20. stoljeća: nacizam, fašizam i komunizam.

- U biti svih rasprava o teoriji evolucije je pojam stvaranja, tj. postanka svega stvorenog, pa recite: što u katoličkom poimanju znači biti stvoren, i kako se on razumijeva u odnosu na teoriju evolucije.

DR. KEŠINA: Teologija promatra prirodu i čovjeka u njoj, ali pod vidom stvaranja, tj. pod vidom njihove ovisnosti o Bogu kao svom stvoritelju. Budući je ljudsko stvaralaštvo takve naravi da samo iz nečega stvaramo nešto drugo, teško nam je shvatiti Božje stvaranje za koje se kaže da je »proizvodnja stvari iz ništa nje same i podloge«. Bog stvara iz ništa. To znači da Bog stvarajući proizvodi stvari bez promjene. Stvaranje ili biti stvoren u stvorenju je egzistencijalni odnos ovisnosti o Bogu kao svom stvoritelju, kao počelu svoga bitka, tako da stvaranje ne znači stavljanje u bitak gdje bi, zatim stvar mogla i dalje postojati. S druge strane, prirodne znanosti promatraju prirodu pod vidom promjena. To su dvije različite razine gledanja, ali se ovi iskazi jedne i druge znanosti ne isključuju.

Biblijska poruka - Bog je stvoritelj

- U više je već navrata istaknuta potreba ispravnog poimanja biblijske slike stvaranja, ali nije zgorega da nam i Vi još jednom ponovite: Kako čitati i nadasve razumijevati stranice Biblije o stvaranju svijeta, svega stvorenog i čovjeka?

DR. KEŠINA: Kad Biblija govori o stvaranju svijeta, svega stvorenoga, pa i čovjeka, ona nije znanstvena knjiga u modernom smislu riječi. Riječi u prvoj i drugoj glavi Knjige Postanka nisu reportaža nekog dopisnika koji je prisustvovao izgradnji svemira i svega u njemu. Biblija je u prvom redu govor o Bogu, dakle, o nečem neizrecivom, ali i govor ljudima, i to svima, te se odijeva i u stil, u književne oblike, usporedbe, metafore, slike svijeta, razumljive ljudima vremena i podneblja u kojemu su živjeli... Svrha je Biblije voditi čovjeka do spasenja. I Crkvi je kao sakramentu, sredstvu spasenja, zajamčena istina u granicama njezine zadaće, tj. upravo u usmjeravanju i vođenju ljudi k spasenju. Za vjernike je važna poruka koja proizlazi iz biblijskih izvješća o stvaranju, a to je, da je Bog stvoritelj svijeta i čovjeka. Biblija ne govori o tome kako je Bog sve tvorio, već daje svjedočanstva vjere o zadnjem otkud svijeta, svega stvorenoga i čovjeka. Ako bismo pokušali odgovoriti na ono kako Bog stvara, mogli bismo reći da Bog stvara na način evolucije, tj. evolucijom u kojoj djeluju prirodni zakoni ili Stvoriteljevi drugotni uzroci.