Bojan Stupica
http://secanja.com/2012/bojan-stupica/
Išao je ispred svog
vremena, izuzetno obrazovan, talentovan i radan, sagradio je tri pozorišta,
odgajio mnogo talentovanih glumaca, napravio mnogo antologijskih predstava.
Pravio je velike, raskošne ansambl predstave, sa malo sredstava a puno znanja,
entuzijazma i danonoćnog rada, predstave kakve su danas retkost. Najveći deo
snage i lepote svoga talenta ugradio je u Jugoslovensko dramsko pozorište.
Rodjen je 1.avgusta 1910.godine u Ljubljani. Završio je
studije arhitekture, a još kao student putovao je po Italiji, Austriji,
Nemačkoj i Švajcarskoj, gde se upoznavao sa radom tamošnjih pozorišta. S svojom prvom
suprugom, glumicom Savom Severovom, osnovao je Teatarsku komornu družbu
„Obraznikov“. Prva predstava bila je „Voina i mir“, gde je Bojan uradio prevod
teksta, scenografiju, kostim, režiju, i još je učestvovao kao glumac. U periodu
od 1934. do 1940.godine režirao je čak 28 predstava, i to u Mariboru, Ljubljani
i Beogradu.
Za vreme Drugog svetskog rata bio je zatočen godinu dana u
logoru Gonars, kod Udina. Tu je pretrpeo teške povrede, i otpušten je kao
nepokretan. Dugo je hodao uz pomoć štaka, a po oslobodjenju se vratio
pozorištu. Bio je pomoćnik upravnika Drame u Narodnom gledališču u Ljubljani, i
za dve godine je stigao da postavi deset predstava, sa sopstvenom
scenografijom.
1946.godine boravio je u Moskvi i Lenjingradu, gde je
upoznao sovjetsko pozorište. Po povratku je
napravio elaborat i osnovao centralno jugoslovensko pozorište – JDP, u
Beogradu, po uzoru na ruski MHAT. Zgrada je podignuta u parku Manjež, po
njegovim i instrukcijama arh. Belobrka, na mestu jahačke škole, a Bojan je bio
umetnički direktor pozorišta, od 1947. do 1952.godine. Okupio je
reprezentativnu ekipu glumaca iz Zagreba, Splita, Ljubljane, Novog Sada i
Sarajeva, koji su stvarali novo pozorište visokog literarnog i scenskog nivoa:
Jozo Laurenčić, Joža Rutić, Jovan Milićević, Viktor Starčić, Mladen Šerment,
Tomislav Tanhofer, Salko Repak, Dejan Dubajić, Milan Ajvaz, Ljubiša Jovanović,
Karlo Bulić, Kapitalina Erić, Marija Crnobori, Branko Pleša, Rahela Ferari,
Milivoje Živanović, Mira Stupica, Stevo Žigon, Sonja Hlebš, Sava Severova, Bert
Sotlar, Branka i Mladja Veselinović, Petar Slovenski…
Mira Stupica i Jozo Laurenčić u predstavi DundoMaroje, JDP,
1949.
Pozorište je otvoreno premijerom „Kralja Betajnove“, Ivana
Cankara, u Bojanovoj režiji. Istovremeno je režirao još dve predstave – „Ujka
Vanju“ Čehova i „Ribarske svadje“ Goldonija. U tom periodu ostvario je
sedamnaest režija u JDPu. Njegove inovativne predstave su imale velikog odjeka
u to vreme socrealističkog diktata, i uspeh mu nije oprošten. 1952.godine Bojan
je smenjen, praktično oteran iz svog pozorišta, odlukom upravnika Mime Dedinca.
Otišao je u Ljubljanu i snimio film „Jara gospoda“ (1953). 1954.godine „Dundo
Maroje“, u Bojanovoj režiji, pozvan je na gostovanje na Festival nacija, u
pozorište „Sara Bernar“ u Parizu. Predstava je doživela veliki uspeh i bila
obasuta pozitivnim utiscima francuske kritike. Ta predstava je išla na brojna
gostovanja po evropskim pozorištima. U toj renesansnoj komediji igrali su,
izmedju ostalih, Karlo Bulić (Dundo Maroje), Viktor Starčić (Sadi), Jozo
Laurenčić (Pomet), Mira Stupica (Petrunjela), Sonja Hlebš (Laura).
1955.godine Bojan prelazi u Zagreb, na poziv HNK, i tamo provodi
tri sezone ponovo uspešno režirajući („Sveta Ivana“, „Gloria“, „Ribarske
svadje“,“Optimistička tragedija,“„Kolomba“, „Kavkaski krug kredom“…) Dve sezone
bio je profesor na Zagrebačkoj akademiji, a 1956. snimio je svoj drugi igrani
film „U mreži“. 1957.godine pozvan je u Beograd
da gostuje sa predstavom „Kavkaski krug kredom“. Ponovo ga pozivaju u JDP, gde
je ostao samo jednu sezonu, napravivši „Prosjačku operu“ i „Gospodju
ministarku“, a potom je prešao u Narodno pozorište. Sa HNK je, u medjuvremenu,
nastavio saradnju, ukupno je režirao dvanaest predstava za sedam sezona.
Od 1959.godine Bojan je neumorno radio: režirao je u
Narodnom pozorištu, „Bošku Buhi“ i novoosnovanom „Ateljeu 212“. Atelje je tada
još bio u malom nepodesnom prostoru, i Bojan je odlučio da se izbori za novi,
bolji prostor i da formira stabilno jezgro budućeg pozorišta. Okupio je zajedno
Taška Načića, Ružicu Sokić, Boru Todorovića, Branku Petrić, Petra Banićevića i
druge glumce i uz brojne peripetije, projektovao i otpočeo sa gradnjom zgrade
novog pozorišta – Ateljea 212. Sa Radošem Novakovićem bio je prvi rukovodilac,
a potom je to mesto preuzela Mira Trailović.
Od 1964.godine prešao je u slobodne umetnike, a 1968.godine
ponovo postaje upravnik JDPa. Iste godine doveo je u to pozorište grupu
glumaca, koje i danas zovu „Bojanove bebe“: Gojko Šantić, Tanasije Uzunović,
Milan Gutović, Josif Tatić, Slobodan Djurić, Ivan Bekjarev, Đurđija Cvetić,
Svetlana Bojković, Mirjana Vukojčić, Branko Cvejić (kome je Bojan dao nadimak
“Bane bumbar”). Posle niza peripetija, koje su ga pratile tokom celog života,
ponovo režira i gradi svoje treće pozorište, koje će posle njegove smrti,
1970.godine, poneti njegovo ime –„Teatar Bojan Stupica“.
Za šezdeset godina života Bojan je stigao da režira 116 predstava
u domaćim i 14 u inostranim pozorištima, dva igrana filma, napravio je 140
scenografija, sagradio i postavio na noge tri pozorišta, odigrao pet filmskih i
37 pozorišnih uloga.
Pesnik Velimir Lukić oprostio se od Bojana Stupice rečima:
„Taj čovek je bio hrabar. Taj čovek bio je neumoran. Taj
čovek bio je neumereno darovit i sklon greškama. Taj čovek bio je nepobediv. Mi
smo mu se divili, on je radio. Mi smo ga ogovarali, on je radio.On je više nego
svi mi znao da je pozorište kao i trajanje, da treba živeti, da treba istrajati
i nikad se ne odreći svoga daha. A njegovo disanje imalo je i bilo ritam i zvuk
pozornice. I kao što dah saznamo rodjenjem, tako je on pozorište znao i obujmio
svojim trajanjem. Ne zaboravimo: on je pre svega bio pesnik. On je imao misli i
srce pesnika. Njegovi stihovi bili su njegovi mizansceni, a njegove predstave
katreni i poeme, što ih je nadahnuto pisao ljudskim glasovima i pokretima. Bio
je sjajan erudita, erudita života i življenja. Sve što je pripadalo ljudskom
umu i ruci, ljudskom bolu i radosti, bilo je njegova umetnost. Otuda su njegove
predstave živele godinama i sačekivale nas svake jeseni pevajući nam o tom čudu
trajanja i mladosti…Gori njegova uspomena i obasjava nas. Živimo, glumimo. On
je reditelj.“