Pospremala je pod tepih,čvrsto je gazeći. Uvjeravala se da će ju ignoriranjem pobijediti,a osjećala da dalje boli. Mrzila je to priznati.Zaokupila se radom koji je postao svaki trenutak njene budnosti i donosio slast uspjeha i pobjede,sjenčajući drugu stranu medalje.Naplatu za mladenačke snove,sretne zagrljaje,osjećaje strasnog treptaja i snenog opuštanja.
Tomo joj je zalupio vratima pred nosom.Mrzila je njegov bijeg iz visokih tonova kad ju je ostavljao da viče na sebe i da joj u tome pomognu probuđena djeca.Nije se vratio po noći, ni ujutro, a ni sutradan.Koljena su joj klecala dok se lupala po ruci koja je posezala za telefonom.Ponos ju je proždirao.Može ona to.Pokazat će mu što stvarno može.Pokazivala je danima, tjednima, mjesecima, a godine su se izdajnički nizale.Vukla je za dvoje, s dvoje djece u naručju.Vukla bez pitanja, tužaljki, stišćući usne koje su ponekad htjele progovoriti.Nizali su se i sudski pozivi;za razvod, za podjelu imovine, za skrbništvo,za…
Šamarali je svako malo.
Svakim je šamarom sve više osvješćivala svoju stvarnu bol. Spoznavanje stvarnog stanja počinje uklanjanjem iluzija i prepoznavanje idola-djela vlastitih zabluda.Uh, kako se mogla slijepo uvjeravati da je Tomo čovjek od formata?Kako je mogla izgraditi takvu zabludu i staviti je na pijedestal braneći ga od jetkih majčinih prigovora i otvorenog očevog stava?
Govorio je da ima njegovu ljubav. To „imati“paralo joj je uši; nije htjela imati, već stvarati bivstvovanje, biti s njime i osmišljavati, kreirati zajedničke trenutke.Dugo joj je trebalo da prihvati da je za to potrebno oboje.Kad su djeca došla, to su zaista bili trenutci u danu, u tjednu, na mjesecu…Oni bi sve jasnije isčezavali bježeći u kutove igrajući se skrivača,negirajući postavljene teze za koje je mislila da je nadišla odnose svojih roditelja.Uzroke neostvarenih čežnji tražila je u Tomi uz osjećaj opore prevarenosti.Sebe je izdvajala iz procesa kao da nije bila sudionik.Bilo je lakše pobjeći od svih neugodnih pozadinskih pitanja.Uljuljkivala se u prebacivanje krivice dok se nije susrela s činjenicom da je prošlo šest godina, polovica trajanja njihovog braka i kad je to izgubilo značenje.Nije više bilo važno.Probudila se s pitanjem što je i tko ona zapravo.Vrijeme prohujalo u vihoru odrastanja i sazrijevanja, kako djece, tako i nje, ocrtavalo joj se na licu i tijelu.Sve je više shvaćala kako je priroda podarila najljepše trenutke majčinstava, da bi joj uz ogromne napore i iscrpljivanje tijela namijenila najteži zadatak. Zadatak koji je bio ispred nje i njenih htijenja i želja.Njenog života.
Bol je dobivala borbu s inatom urušavajući snagu dok je posljednji vagon mladosti nestajao iza ugla.
Stojeći na raskrižju putova vjetar joj je zadizao suknju i mrsio kosu prekrivajući oči. Kroz mrežu vlasi gledala je kako joj posve lagano, gotovo nestvarno Marko dolazi u susret.Taksi se tiho udaljio.Puno ju je puta pridržao da ne padne;kad su joj osporavali kredit, pa promaknuće na bolje plaćeni posao, pa podvalu s nestalim buntom najvećih novčanica…Kimala je glavom, kao da potvrđuje sve to, prisjećajući se kava kad ju je smirivao,tješio i kao stariji kolega dijelio savjete.Govorio je nježno, smireno i uvjerljivo, a glas mu je treperio u neznatno višim tonovima od proljeća, ljeta ili jeseni.
Kad mu je dolazila u bolničke posjete nakon operativnih zahvata na rožnici, najteže joj je bilo ostaviti ga s neizvjesnošću koja se osjećala u njegovom glasu i gestama.Svaki put su ga uvjeravali da će baš taj put operacija uspjeti.Gore od toga bilo je što je sve manje vidio.Nije dozvoljavao pitanja,a još manje sažaljive poglede. Raspitivao se za njene sinove; jesu li maturirali,položili ispite, našli posao,bave li se sportom...
I tako do pomrčine sunca.
Uvijek je bio u sjeni nijemih strahova, iza zatamnjenih stakala, kao da nema nikakvih pitanja ni očekivanja. Želje je sakrio. Htjela je da mu glazba odškrine vrata i pokaže da ne mora sve vidjeti.Dovodila mu u posjetu Bcha,Schuberta,Brahmsa i Chopina.Željela je da osjeti blagodati glazbe u tužnim jutrima kad mu je svega dosta.Da ne bude sam ni izgubljen u mnoštvu u kojem su mnogi sami.Volio je klavirske izvedbe Benettija, Arraua, Goulda…
Nije dozvoljavao riječ „normalan“.Ona za njega nije postojala.Što zapravo znači normalan, onakav kakav treba biti,kakav bi trebao biti?Jel to težnja za prosječnošću, osrednjošću onih koji se uklapaju, bivaju poslušni i kao takvi nikom ne remete san.Smiješila se na njegova obrazlaganja i dobacila kako ona nije u rodu s“ normalnima“.Kimnuo bi glavom s prigušenim osmjehom u lijevom kutu usana.
Prisjetila se kako joj je prije odlaska na operaciju na stolu ostavio kovertu s aranžmanom za Veneciju.“Kad ne mogu ja, bar ti pogledaj taj biser i ispričaj mi.Bit ćeš moje oči.“Pobunila se,a on joj je dotaknuo rame, bolje rečeno nevidljivu točku na ramenu i probudio je.Tijelom joj je prostrujala nepoznata tvar,koja je stvorila poseban osjet na tjelesnoj,ali i na emotivnoj razini.Žive slike nizale su se ne dopuštajući joj da diše, da se smije, plače, da preživi i vrati se.Začudila se kad je primijetila da se ne opire, ne trga, ne bori.Na nekoj nejasnoj razini čak je bilo uzbuđujuće dopadljivo.Bilo je to neobjašnjivo, neočekivano iskustvo izvan granica njenog htijenja, shvaćanja i razumijevanja...
Ali što je značilo?
Gledala ga je posve oduzeto kad je primijetila da u ruci ima bijeli štap.Hodao je poput starca,sitnim i laganim koracima bojeći se koračati.Glavom su joj strujale uzburkane misli i pitanja.Nakupina njene potisnute i nepreboljene boli ujedinila se s njegovom.Nadjačala sva očekivanja, na najokrutniji način suočila sa stvarnošću i gurnula ljestvicu ispod razine vode.Oznake su titrale i mutile se u igri valova ne dopuštajući da se pribere.Uhvatio ju je pod ruku tražeći oslonac i otvorio bezdan uzburkanih emocija.
“Danas je zaista vjetrovito,“ rekao je običnim glasom i suočio je sa strahovima od boli i samoće do zaborava.