Božanstveni orkestar
u službi mira
Nije
lako prići temi o izraelsko-palestinskom sukobu koji je po svojoj dugovječnosti
nadmašio sve jubileje i otvorio političke rane koje desetljećima ne zacjeljuju.
Taj sukob je aktualan, aktivan i ne zastarijeva, ali bez putokaza prema miru.
Natopljen je krvlju koja se prelila izvan umjetnih granica i uprljala sve koji
su u njega upetljani, od velikih svjetskih sila, arapskih susjeda pa sve do
brojnih međunarodnih i mirotvornih organizacija. Iako svi imaju zajednički cilj
izlaska iz začaranog pakla krize, put do cilja je različit i krivudav, pa često
zbog vlastitih interesa ulazi u slijepu ulicu čije se posljedice odražavaju na
cijeli svijet. Dovoljno je pogledati geografsku kartu na kojoj se vide
neprirodne granice teritorija koji
dijeli dva naroda te dodatno nameće probleme i usporava kraj krize.
Ako
je Kineski zid najveća turistička atrakcija satkan od ljudskih patnji, a
Berlinski zid povijesna sramota, onda je betonski zid između Izraelaca i
Palestinaca „Zid tužne sudbine Abrahamovih potomaka“. Bez obzira na prave
razloge gradnje, putanja ovog zida u glavi idejnog kreatora isprekidala je
palestinski teritoriji na Zapadnoj obali na nekoliko mjesta i nagrizla dijelove
teritorija predviđenog za palestinski državu. Takav pristup pokrenuo je lavinu
pitanja oko mogućnosti uspostave trajnog mira između Izraelaca i Palestinaca.
Mir podrazumijeva spremnost na komunikaciju s bivšim neprijateljima na koje
obje strane nisu spremne.
Poziv
na mir kako bi se odbacila netrpeljivost, poštovao život i ljudsko dostojanstvo
do sada nije urodila plodom. Političko natezanje i popuštanje moguće je samo
ukoliko se nađe pravedno rješenje za stvaranje dvije države na bliskoistočnom
političkom horizontu. Pa čak i rezultati
provedenih anketa su porazni, ne idu u prilog pomirenju sukobljenih strana. U
međuvremenu dok se gradi zid i izazivaju novi sukobi, odrasla je nova
generacija ljudi koja se treba izboriti za bolji suživot i okončati
neprijateljstva, a samim tim i pokrenuti gospodarski prosperitet. Ali okruženi
zidom nepovjerenja koji svojom betonskom konstrukcijom produbljuje i umanjuje
interakciju između ljudi, šanse su minimalne. Palestince ovaj Zid podsjeća na
izraelsku okupaciju i izgubljenu domovinu, dok za Izrael on predstavlja
zaštitni zid od palestinskog provociranja. Za Palestince to je Zid okupacije, a
za Izraelce Zid zaštite. Zajedničko im je desetljećima dugo bezuspješno
tapkanje na istom mjestu, koje je stranama u sukobu narušilo kredibilitet u
javnosti.
U
atmosferi začaranog kruga sukoba u kojem pregovarači odustaju od pregovora,
gube nadu, pa opet se vraćaju za pregovarački stol i traže rješenje, dvije
plemenite osobe svoje su prijateljstvo pretočile u veliko djelo. Amerikanac
palestinskog podrijetla, profesor Sveučilišta Columbia, Edward Said i
argentinski Židov, ravnatelj berlinske Državne Opere, Daniel Barenboim,
osjetili su da se mir ne dobiva na ratnoj fronti i u političkim kuhinjama za
čijim stolom sjede odabrane elite istrošene političke kvalitete. Iskoristili su
svoje pravo i mogućnost podizanjem glasa protiv nasilja i promijenili
neprijateljski stereotip o Izraelcima i Palestincima, oni su pretvorili svađu u
komunikaciju, a zvuk oružja u glazbene taktove. Odlučili su pozvati na zajedničku
glazbenu radionicu u njemački Weimar, mlade glazbenike iz Izraela i Palestine
te osnovali 1999. godine u Goetheovom gradu, "West-Eastern Divan
Orchestra". Orkestar je zadivio mnoge,
zajednički zvuci izraelsko-palestinskih
glazbenika koji sjede jedan do drugoga i svojim taktovima šalju poruku
mira i zajedništva. Glazba sama po sebi, kaže Barenboim ne rješava sukob, ali
ohrabruje ljude da slušaju jedni druge i to bi trebali znati u prvom redu
političari.
Ovaj
orkestar pokrenut je u namjeri promicanja
prijateljstva, mira i sigurnosti između dva naroda koje desetljećima
razdire neprijateljstvo.Glavna funkcija"West-Eastern Divan Orchestar"
je otvoriti put i postepeno rušiti barijere dosadašnjih razlika. Srce orkestra
su jednak broj izraelskih i palestinskih glazbenika koji zajedno sa skupinom
španjolskih glazbenika predstavljaju alternativni model za trenutnu situaciju
na Bliskom istoku. Orkestar je pronašao stalni dom 2002. godine u Sevilli, u
Španjolskoj, gdje je sa simpatijama podržan od strane regionalnih vlasti
Andaluzije. Dinamika njihovih susreta kalendarski se preklapa sa ljetom, tada
je atmosfera opuštenija i često probe nadopunjuju predavanja i rasprave koje ih
još više približavaju. Koncerte su izveli u većini europskih zemalja, Sjevernoj
i Južnoj Americi i na Bliskom istoku. Orkestar se također redovito pojavljuje
na prestižnom festivalu u Luzernu i Salzburgu.
U
međuvremenu, preminuli profesor, Edward Said, nije dočekao koncert povijesnog
značenja u palestinskom gradu, Ramallah, u ljeto, 2005. godine. Ali je zato
njegov izraelski prijatelj, Daniel Barenboim, u čast sjećanja na palestinskog
prijatelja, pokrenuo projekt glazbene
naobrazbe palestinskih teritorija, od glazbenih vrtića do stvaranja orkestra mladih
palestinaca. Barenboim i Said otvorili su put novom načinu razmišljanja i
ponašanja, pokazali su da je moguća suradnja Izraelaca i Palestinaca, samo ako
im se pruži šansa. „West-Eastern Divan Orchestar“ nije samo glazbeni projekt
nego i forum za dijalog i promišljanje izraelsko-palestinskih problema. On je
dobar primjer kako se u ritmu glazbe otvaraju prostori koji pobjeđuju
predrasude. I zato ne treba zaboraviti životnu poruku dvojice prijatelja
"da ne treba gledati unatrag, treba se okrenuti budućnosti i usmjeriti
prema kvalitetnijim odnosima“. Hvala, profesore Said. Bravo, maestro Baernboim!