Autor: admin
Datum objave: 13.03.2019
Share


Branislav Glumac - Biograf velikana u četiri stiha

pisac, pjesnik, novelist, feljtonist, antologičar, dramatičar i likovni kritičar, autor 'Zagrepčanke', jednog od najpopularnijih hrvatskih romana

Branislav Glumac - Biograf velikana u četiri stiha

http://arhiva.nacional.hr/clanak/44121/branislav-glumac-biograf-velikana-u-cetiri-stiha

Branislav Glumac (70), pisac, pjesnik, novelist, feljtonist, antologičar, dramatičar i likovni kritičar, autor 'Zagrepčanke', jednog od najpopularnijih hrvatskih romana, objavio je poetičnu knjigu '145 sjećanja na ljude - (o)smijeh, hranu, alkohole, duhan...', u kojoj se prisjeća “dragocjenih detalja“ iz neslužbene strane života 145 pisaca, slikara, glumaca i redatelja, s kojima se družio više od 40 godina. Riječ je o velikanima hrvatske kulture, od Miroslava Krleže, Branka Gavelle i Ive Šebalja do Jure Kaštelana i Dine Radojevića, koji su svojim djelima, ali i strašću i žudnjom za životom, te porocima i skrivenim znanjima, bili protagonisti zagrebačkog kulturnog života. Knjigu je objavio VBZ, a napisana je u četverostihu, što je kuriozitet svjetskih razmjera. Drugi kuriozitet je 150 grafika Ivice Antolčića, koje su umetnute u knjigu. Ta Glumčeva knjiga prva je na svijetu u kojoj su objavljeni minimemoari kao epitafni katreni. A također je jedna od rijetkih koja donosi drugu, paralelnu povijest, “ispisanu vinskom parom i dimom lula i cigareta“.

NACIONAL: Što vas je motiviralo na ovu zbirku sjećanja na velikane hrvatske kulture u četverostihu?

- Prvo sam napisao 20-ak stranica prozne knjige sjećanja “Sakupljanje prolaznoga“, a tada sam se sjetio lucidne i ironične Krležine rečenice “kako su sve te autobiografije i biografije neka vrsta japajakanja“, jer autor uvijek stavlja, svjesno ili nesvjesno, sebe u prvi plan. To me bockalo kao žalac, pa sam se jedne noći naglo probudio i zapitao se ne bih li ta sjećanja mogao napraviti drukčije, u stihu. Napisao sam prvu pjesmu o Miroslavu Krleži i uvidio da sam naišao na svojevrsnu plodnu žilu, koju bi trebalo odmah iskoristiti. Iz sjećanja počeo sam izvlačiti pisce, slikare, glumce i režisere s kojima sam drugovao, s nekima intimnije, a s drugima profesionalnije, ozbiljno, ali i žovijalno. Sve te nestale, a pokretne duše na meni su ostavile trag i još žive u meni. Svaki od njih imao je originalno životno putovanje, kao pisci iz krugovaške generacije Ivan Slamnig, Vojislav Kuzmanović, Antun Šoljan, Krsto Špoljar, Đuro Šnajder... No ni jednoga od njih nisam htio pravedno ili nepravedno uzdići. Htio sam da budu ravnopravni i zato sam svakoga opisao u četiri stiha poravnavši ih u životu i smrti. I nastala je knjiga, sastavljena od dragocjenih detalja iz njihovih života i profesija, tog iverja života, koje je mnogima ostalo nepoznato, a na tragu Tinove rečenice: “I malenkost me o bitnom čaru uči!“

Poravnanje u životu i smrti

Glumac je objavio više od 15 knjiga - pjesama, feljtona, proze, romana i kritika, a sa Zvonimirom Majdakom i Alojzom Majetićem začetnik je erotske slobode u pisanju. Po “Zagrepčanki“ je redatelj Pjer Radošević napravio predstavu u HNK koja je četiri godine bila hit. Iako je crnogorski redatelj Nikola Vukčević po njoj snimio film, prikazan u Motovunu, on nikada nije stigao u zagrebačka kina. Osim za književnost, u posljednje je vrijeme zainteresiran i za politiku pa je tako član predsjednikove Komisije za pomilovanja. Trenutačno radi na novom “Prostačkom romanu“ o erotskoj vezi starijeg intelektualca i mlade djevojke. U povodu 70. rođendana u izdanju VBZ-a izići će mu na jesen izabrane pjesme “Ispisnica iz života“ te izabrana proza “Živjeti kao čovjek“.

NACIONAL: Prema kojim ste kriterijima izabrali tih 145 umjetnika?

- Raspon je od intimnosti pravoga prijateljstva, primjerice, novinara i književnika Marina Zurla, slikara Ive Šebalja i pisca Alojza Majetića, jedinog živog umjetnika u ovoj zbirci, kojeg sam uvrstio u zbirku zbog sjajnih dionizijskih radosti, pa sve do profesionalnih poznanstava, najviše s piscima i slikarima, s kojima sam se družio u njihovim ateljeima. S 30-ak slikara i samo jednim piscem - Mešom Selimovićem - radio sam razgovore za knjigu, a s ostalima sam se družio. U zbirku sam uvrstio i Vladu Majerovića, tadašnjeg golmana Dinama i jugoslavenske reprezentacije, koji je diplomirao književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao režiser na HRT-u i beskrajno je volio ljepotu. Pišući te stihove osjećao sam se izvrsno i časno. Knjigu sam pisao nešto više od godine dana. Prvo sam ispisao četiri debele bilježnice olovkom, a zatim sam stihove brusio tako da o pojedinom liku imam desetak varijanata.

NACIONAL: Možete li objasniti podnaslov da je riječ o sjećanjima “na osmijeh, hranu, alkohol i duhan“, što asocira na privatnu stranu života?

- Izabrao sam i sitnice iz života tih ljudi kao što su hrana, alkohol, duhan i ljubav prema ženama, jer se i preko tih uzbuđenja otkriva naš karakter. Taj mikrokozmos ponekad kaže više o ljudima nego njihovo djelo. Miroslav Krleža volio je tajno jesti kremšnite koje su mu doma zabranjivali. O njemu se sve zna, ne trebaju mu slava ni apologija. Zato je o Krleži trebalo izvući neki životni detalj, koji će ga prizemljiti, a kremšnite mogu tako slatko prizemljiti čovjeka pokazujući njegovu ljudsku dimenziju.

NACIONAL: Tko vas je najviše impresionirao svojim skrivenim strastima, užicima, ili znanjima?

- Svi su imali fantastičnu žudnju i strast za životom, osim Krleže i Petra Šegedina. Pisci Antun Šoljan, Vojislav Kuzmanović i Zvonimir Golob, kipar Antun Augustinčić i likovni kritičar Josip Depolo bili su izvanredni pokeraši. Znati pokatkad potonuti, piti i užiti duhan te pušiti lulu pravo je umijeće života. Slikar Ferdinad Kulmer gotovo je erotski uživao u luli. Slikarica Cata Dujšin Ribar radila je savršene kolače i kuhala izvrsnu kavu, i hvalila se kako sa 75 godina još skače u vodu na glavu. Slikar Zlatko Šimunović i glumac Kruno Valentić bili su genijalni kuhari. Dragutin Tadijanović bolje je pjevao starogradske pjesme no što je pisao stihove. Pisac Ranko Marinković je znao više o starim satovima od urara, kojemu je govorio kako ih treba popraviti, a to je naučio od svog oca. Glumac Fabijan Šovagović bio je dlijetar, hoblar i lopatar; znao je sve o cementu i drvetu, i jako je volio sam graditi.

NACIONAL: Tko je od njih bio najduhovitiji?

- Gustav Krklec je bio nenadmašiv! Bio je duhovit, kako sam napisao u pjesmi, za dva Jerzyja Leca, čuvenog poljskog humorista i pisca aforizama. Bio je vrlo domišljat i mogao je u trenutku smisliti duhovitu opasku. I Krleža je bio izvanredno duhovit, poznat po svom britkom i inteligentnom humoru. Kad sam pripremajući “Antologiju ljubavne poezije“ došao u Leksikografski zavod da ga zamolim da mi da svoju pjesmu, odmah mi je s vrata rekao: “Svi se za mene hvataju kao za stari tramvaj.“ Svojedobno su se Krleža i Krklec prepucavali o duhovitosti, a kad je u jednom trenutku ta rasprava postala ozbiljna, Krklec mu je rekao: “Dragi moj Krleža, vi nikada niste bili otac pa neke stvari ne razumijete.“ A Krleža mu je odmah otpovrnuo: “Dragi moj Gustave, lako je napraviti dijete, ali dajte vi meni napravite kišobran.“ Ivan Šibl, moj Virovitičanin, također je bio duhovit i pronicljiv, i često se znao rugati i šaliti na račun svoje partizanije. Kad me jednom kao direktor televizije vozio državnim merdžom u zavičaj, na cesti ga je zaustavio radnik. Šibl se s njim izljubio, a poslije mi je rekao: “Eto, Glumac, što je nama dala partizanija - zajedno smo bili u ratu 1941. godine, a ja sam direktor, a on šljaka na cesti, u blatu. Da nisam bio u partizanima, danas bih prodavao satove na Hreljiću.“ Duhoviti su bili i Matko Peić, koji se u Kutjevu razduhovio uz svoje vino i pršut, pa Kruno Valentić i Mirko Vojković, koji je bio skladište humora i eksplozivnog smijeha.

NACIONAL: A najozbiljniji?

- Dobriša Cesarić bio je najozbiljniji i vrlo zatvoren, ali divan. Ozbiljni su bili i Petar Šegedin, Vladan Desnica i Meša Selimović, koji je imao finu, poetsku ozbiljnost - teško se dopiralo do njega, ali kad bi se doprlo, tada se otvorio, ali nikad nije odlazio više ili niže od toga - imao je svoju, aristotelovsku mjeru. I srpski pisac Oskar Davičo također je bio razbarušeno šarmantan i duhovit, ali je teško govorio jedva spajajući dvije rečenice. Kao i sjajni pisac Vjekoslav Kaleb, jedan od najzatvorenijih i najozbiljnijih ljudi - bio je slab govornik.

NACIONAL: Kakav je bio njihov odnos prema ženama? To ste zgodno apostrofirali u pjesmi o Vladanu Desnici, koji vam je reako vidjevši vas s “lijepom djevom“: “Piscu ne treba stalna žena“.

- Svim umjetnicima žene su uvijek bolna točka, kao Dalíju koji je nakon smrti Gale vikao: “Dajem cijelo svoje slikarstvo za Galu!“ Slikar Ferdinand Kulmer imao je decentnu finoću, ali i hladnoću na koju su se lijepile lijepe žene. Znao je zatajiti tog primarnog mužjaka u sebi, što mnogi od nas nisu znali. Pisci, pa tako i ja, odrekli bismo se mnogih svojih knjiga zbog jedne rasne, lijepe, plave, crne, ili crvenokose žene. To nije ništa sramotno i ništa neljudsko. Sve što je primjereno čovjeku nije mi strano.

NACIONAL: Jeste li prema nekima bili skloniji nego prema drugima, primjerice, o književniku i političaru Vlatku Pavletiću zapisali ste da je bio “za foteljama i novcem pomaman“?

- O nekima sam pisao s više, a o drugima s manje simpatija, no radile su i empatije, sentimentalnosti i životna objektivnost. Nekima sam bio skloniji, primjerice, slikaru Ivi Šebalju, koji je bio dirljivo skroman i volio sam ga očinski. Neki su mi bili daleki i strani, ali nisam bio zlopamtilo tako da ih nisam srezao, no morao sam ih malo ubosti, što ih je boljelo još za vrijeme života. A boljelo je i nas, no oni to nisu htjeli ili mogli vidjeti u svojoj bešćutnosti. Što se tiče Pavletića, pjesma sve govori. Ja sam svoje mišljenje o Pavletiću objavio još za njegova života u intervjuima Novom listu, Feralu i Vjesniku, znači, nisam farizej ni licemjer pa da mu sad posthumno spočitavam neke stvari. Pavletić na to nikada nije javno reagirao. Ali me nikada više nije javno spomenuo u književnoj kritici, a nije me uvrstio ni u koju antologiju. Do tada je o meni govorio kao o velikoj književnoj nadi, vrsnom pjesniku i novelistu, a nakon tih intervjua - ništa. Ja sam to poštovao, smatrajući da i on ima pravo reći što misli o meni kao književniku, dakle, izgnati me iz svog viđenja književnosti.

NACIONAL: Je li u tom šarolikim umjetničkom krugu bilo i onih koje je zavela politika?

- Mi, perovođe ili radnici na području umjetnosti i ljepote, uvijek smo s dvije noge protiv politike, a s onom trećom, nevidljivom, ipak smo u politici, bilo da joj se opiremo, ili da ju kritiziramo. Smatram da svaki slikar, pisac ili kipar mora biti nadstranački orijentiran, dakle, da ne smije biti zaveden od politike kao što su bili Ivan Aralica, Vlatko Pavletić ili Dubravko Horvatić, koji su postali politikanti i bili uvijek u službi nekoga režima. Bilo je i sjajnih umjetnika poput kipara Antuna Augustinčića, ili pisca Miroslava Krleže, koji su stalno bili nekim svojim nevidljivim bićem u politici. Augustinčić je bio spomeničarski nadaren, radio je odlične portrete Tita i drugih političara, te imao, blago rečeno, i koristi od te politike. Krleža je bio fasciniran politikom još od 20-ih godina, kad je bio u opoziciji i žestoko se borio protiv politikantstva, istodobno mrzeći i ljubeći politiku. U politiku je nevino zabasao i fini crtač i slikar Ivan Lacković Croata, najviše zbog Franje Tuđmana. On je na svoj seljački način bio ponosan na to, a gospodstveno tužan što je u Saboru. I uvijek se tužio zbog tog dvojstva, a opet mu je bilo milo što je tamo. Bilo je i onih koji su toj politici davali mjeru, težinu i ozbiljnost te bili moralna savjest svoga vremena, ali i Sabora i Vlade. Takav je bio Vlado Gotovac. Znači, bilo je tih težinskih, ali i bestežinskih ljudi, da ne kažem karijerista, koji su kao i svi mi voljeli novac, taštinu, počasti i poslasti, te sinekure. Srećom, oni su u manjini i tako mora ostati. Ni jedan pravi pisac ili slikar neće ući u politikanstvo jer tamo zapravo nema što tražiti. Oni se mogu kroz pisanje ili slikanje boriti za sebe, domovinu ili svoju ideju i svoj moralni program.

NACIONAL: Što je bilo s onima koje je, poput Ivana Raosa, “vlast proganjala - bestidno“ ili koji su bili, poput Petra Šegedina, “budnom oku partije opasni trn“?

- Pisci Petar Šegedin i Ivan Raos stradali su iskreno kritizirajući politiku i političare. Šegedin, sklon sladoledu, jedan od rijetkih koji nije ni pio ni pušio, bio je jedan od prvih ljudi koji se pobunio protiv novosadskog jezičnog sporazuma, a nakon 1971. morao je pobjeći iz zemlje tako da je dvije godine živio kod brata u Njemačkoj. Bio je dosljedan u antikomunističkom stavu u doba kad je taj režim odlazio predaleko u svojoj samovlasti. A Ivan Raos je stradao zbog svog paprenog jezika i dramskih tekstova. I dio krugovaške generacije je stradao, poput Antuna Šoljana, koji je bio fizički vitalniji. Veliki branitelji cijele generacije pisaca bili su Marijan Matković, Ivan Dončević i Mirko Božić, koji su bili u stanovitom dosluhu s politikom, ali su bili časni i uvijek su štitili pisce.

NACIONAL: Kakvo je mjesto imao Jure Kaštelan, koji je “postao astronautom, a vi pilotom kad biste u kapljicama odletjeli“?

- Kaštelan je bio jedinstvena osoba - životno i literarno. Nikada nije žudio za materijalnim, mogao je sve imati, jer su ga svi voljeli i cijenili, od partijskih vrhova do puka, no on je cijelog života sačuvao proletersku čednost i skromnost. Kad smo jednom sjedili u Gradskoj kavani u društvu Veljka Bulajića, ispričao mi je ovu anegdotu. Jednom su ga pozvali u CK SKH, kamo su povremeno zvali najuglednije pisce partizane. Tamo je na hodniku susreo Krležu, tadašnjeg člana CK SKH, koji mu je rekao: “A bogati, Jure, što ćeš ti ovdje, zar nas nije dosta jedan!“ Jure je imao sjajno čojstvo, čvrstu vertikalu i bio je fin i nepotkupljiv, intelektualan pjesnik. Znao sam mu govoriti: “Jure, ti si kao sarma - što stariji, to mudriji, pametniji i čestitiji.“ Od njega sam ponešto naučio o šutnji nadvladavanja samoga sebe.

Živ ili mrtav?


NACIONAL: Pišući o opernoj pjevačici Bademi Sokolović, spominjete i glumicu Semku Sokolović Bertok, koja je nedavno preminula? Kakvom ju pamtite?

- Kako je strašna, tajnovita, zagonetna, mučaljiva i teška ta igra života i smrti! Prije mjesec dana bio sam kod onda žive, a danas pokojne Semke, tražeći fotografije njezine sestre Bademe Sokolović, koja je rano umrla. Zapravo, htio sam objaviti njihovu zajedničku fotografiju jer su bile dubinski vezane. I doživio sam samotugaljiv Semkin monolog, koja se zadnjih godina, profesionalno i ljudski, osjećala nepravedno zapostavljenom i poniženom. Da ne govorim kako su je grubo i surovo izopćili iz teatra, filma i televizije. Ta velika glumica tad mi je pokazala predivno Krležino pismo u kojem joj je poslije premijere “Kraljeva“ u Gavelli zahvalio na veličanstvenoj ulozi. Znači, s jedne strane su joj veliki ljudi odavali počast, a s druge su je televizijski i kazališni skorojevići ponižavali i gurali je u ralje nepravdi. Ja ih zovem bijednim prelivodama i politikantima života. A evo danas, mjesec i pol dana kasnije, bošnjački rečeno, i Semka je rahmetli, mrtva.

NACIONAL: Knjigu završavate pjesmama o svojoj obitelji. Znači li to da je ova knjiga ipak svojevrsna biografija?

- Kraj knjige posvećen je mojoj obitelji, majci, ocu, bratu i nećaku Zoranu, koji su zapravo izvorišni i međašni ljudi u mom životu. Završna pjesma je “Glumac“ u kojoj govorim kako doista više ne znam među svim tim ljudima u panoptikumu mrtvih jesam li još uvijek živ ili mrtav. I pitam se je li moj život postao neka vrsta onostranog pričina ili se pomalo i ja spremam na to putovanje prema gore ili dolje.

'

MISLIM DA JE UMRLA OD TUGE'

'Semka Sokolović Bertok je vrijeme provodila zatvorena u svojoj sobi, zajedno sa svojim suprugom Mariom Bertokom, i mislim da je umrla od tuge. Stekao sam dojam da je bila napuštena od prijatelja i kolega, a noću su joj zvrndali telefoni i prijetećim glasom govorili: “Islamušo, što radiš ovdje u Zagrebu! Treba li tome komentar?" ispričao je Branislav Glumac.


BIOGRAFIJA

1938. rođen u Smederevu

1957. završio gimnaziju u Virovitici, a diplomirao jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

1960. objavio prvu zbirku “Pjesme“ zajedno sa Zvonimirom Majdakom i Alojzom Majetićem

1974. roman “Zagrepčanka“, koji je doživio 12 izdanja; objavio još romane “Pokusni čovjek“ i “Brijeg ljubavi“

1976. praizvedba dramatizacije “Zagrepčanke“ u HNK

- drame “Sjećanje“, “Negdje na kraju“, “Prepušteni“ (zabranjena), “Bjegunac“, “Jezičina“

- objavljivao poeziju, novele, kritike i feljtone u časopisima Krugovi, Književnik, Forum, Kolo, Republika, Telegram, 15 dana, Književna republika

2003. film po motivima “Zagrepčanke“ u režiji crnogorskog redatelja Nikole Vukčevića

photos

https://www.google.com/search?hs=QEJ&q=Branislav+Glumac+piše++o+Bademi+Sokolović&tbm=isch&source=univ&client=opera&sa=X&ved=2ahUKEwiFqfj0o_7gAhWNl4sKHSCbAbUQsAR6BAgFEAE&biw=1880&bih=935

Branislav Glumac: Prava Marijana imala je 18, a ja sam se tek razveo i nisam htio novi brak

https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/branislav-glumac-prava-marijana-imala-je-18-a-ja-sam-se-tek-razveo-i-nisam-htio-novi-brak/1641096/

'U životu najviše ponižava starost. Ja sam za eutanaziju'

https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/u-zivotu-najvise-ponizava-starost.-ja-sam-za-eutanaziju/4489463/



Badema i Semka

https://www.jutarnji.hr/arhiva/semka-i-badema/3872127/

U Sarajevu se sve do pred rat, među ljudima koji su svoju najljepšu mladost odživjeli pedesetih i šezdesetih, pričalo kako taj grad u svojoj povijesti nije vidio ljepše žene od Bademe Sokolović. Bila je mezzosopranistica u sarajevskoj Operi, a onda se preselila u Zagreb. Umrla je mlada, s navršenih četrdeset. Otišla je pod sam kraj 1969, ali je se sljedećih dvadeset godina, uz uzdah i trenutak šutnje, u usputnim i svakodnevnim razgovorima sjećalo i muško i žensko. Ljepota Bademina postala je mitska, a svojom je tihom veličinom obilježila živote onih koji tu ženu nisu vidjeli ni upamtili, no dubina uzdaha za njom i šutnja u društvu, taman toliko duga da Bademin anđeo preleti iznad nas, činili su kolektivnu uspomenu na nju.

Neki dan u Zagrebu je umrla i Bademina mlađa sestra Semka. Ona čije bi pojavljivanje na televizijskome ekranu vazda bilo popraćeno riječima: evo, Bademina… Tek kada je jedna generacije polako zašla za horizont, ili kad ih je rat naveo da počnu zaboravljati svaku ljepotu, Semka Sokolović ostala je sama sa sobom, u svojim filmskim ulogama. Izgubila je tako važan dio konteksta u kojemu je živjela, kao mlađa sestra i kao glumica koja nije igrala glavne uloge. Ali tih je uloga bilo toliko, a ona ih je tako igrala, da je svojim licem, figurom i glasom zauzela golemo mjesto u našem imaginariju i u našem sentimentalnom odgoju.

Ljepota Bademina postala je mitska, a svojom je veličinom obilježila one koji je nisu vidjeli Kroz naše svakodnevice prošle su tisuće sredovječnih i postarijih žena, često upečatljivih baš po svojoj bezličnosti, a tolike od njih imale su lice Semke Sokolović. Ili ih je ona u svojim ulogama odigrala, ili bi ih samo ona znala odigrati. Mudra je smrt ako nam je samo jednim potezom mogla toliko žena uzeti.

Semka je u Zagrebu živjela više od pedeset godina, ali nikada nije uspjela progovoriti bez onoga sarajevskog naglaska i intonacije. To bi za svakoga glumca bio golem problem, jer se glumcu ne smije čuti da je stranac. Njoj se čulo i nije joj smetalo. Katkad je umjetniku potreban neki takav nedostatak, neka takva falinka, po kojoj će se vidjeti koliko je umjetnik velik kad je i tu falinku u stanju poništiti. Bio je užitak slušati Semku Sokolović kako govori, jer su taj naglasak i intonacija pripadali jednom davno prošlom vremenu. U Sarajevu više nitko nije tako govorio. Njezin se govor konzervirao, jer je živjela u nekom drugim govoru.

Jednu od svojih posljednjih uloga odigrala je u filmu Pjera Žalice "Kod amidže Idriza". U tom malom, intimističkom i po svojim pretenzijama izrazito lokalnom filmu Semka je igrala ženu s Hrida (padinska sarajevska mahala) koja je u ratu izgubila sina. Takvih finih, snebljivih i beskrajno delikatnih muslimanki - čija se sva agresivnost manifestira u tome što, bez obzira na sve molbe, zamute prejak sok od onog gostinskog Lero sirupa - čovjek koji je živio u Sarajevu imao bi po nekoliko u prvome susjedstvu, ali nikada nijednu, sve do Semke Sokolović, nismo vidjeli na filmu. To je ona vrsta ljudskoga stvora koju nije lako uosobiti u filmski lik, jer je u stvarnosti daleko od svake patetike i lažnoga osjećaja, ali u fikciji trenutačno klizne u najgoru patetiku i folklorni kliše.

Semku valja izgovoriti s jako kratkim e. Kratkim kao sam život Nevjerojatno kako je Semka uspjela odigrati takvu ulogu, a da tu ženu, i sve te žene u kojima se ogledala, nijednoga časa ne iznevjeri. Glumila je u Žaličinom filmu kao što glume samo naturščici, iz vlastitoga životnog iskustva i iz biografije. Veličanstveno je to nakon pedeset godina profesionalne glume. Jedne ljetne noći, nakon sarajevske premijere, održane u bivšem školskom dvorištu slavne Prve gimnazije, pred najvećim filmskim platnom u jugoistočnoj Europi, čovjek je bio siguran kako bi Semka Sokolović, da su joj se stvari drukčije u životu posložile, bila lik iz vlastitoga filma. Razvlačila bi jufke za pitu, tamo visoko gore, na Hridu ili Sedreniku.

Semka Sokolović Bertok dugo je bila glumica Dramskoga kazališta Gavella, poluprofesionalno je igrala šah i bridž, a u socijalističkim vremenima bila je aktivna u političkim forumima. Tragikomičnu stranu takvoga aktivizma protumačila je u filmu Gorana Markovića "Majstori, majstori", igrajući ulogu školske direktorice. Bila je uvažavana i poštovana, ali ne koliko je zasluživala.

Imala je, kao i Badema, lijepo ime, ali u Zagrebu ga većinom nisu točno izgovarali. Semku valja izgovoriti s jako kratkim e. Kratkim kao sam život.

Miljenko Jergović



38
Kategorije: Razgovor
Developed by LELOO. All rights reserved.