OSTALA SAM SVOJA
Treba znati smiriti
samoljublje, obuzdati taštinu i ne zaboraviti bit bavljenja umjetnošću, osluškivati
istinu u sebi i oko sebe; treba vjerovati, ne odustajati, biti smiren i
slobodan, biti ponekad lud, a ostati normalan
razgovarao:
Želimir
Ciglar
stvaralački raspon Branke Cvitković iznimno je širok i
proteže se od urnebesne kabaretske komičarke i pjevačice do glumice koja tumači
najveće heroine, i to u svim razdobljima njezine karijere.
Napravili ste neočekivani
glumački lûk, od nastupanja u Hadžićevu kabaretu prije Akademije do nacionalne
prvakinje HNK-a u Zagrebu. Kako se stvara tako širok glumački lûk?
– Ne znam odgovor na to pitanje, ali znam da se glumački posao
treba raditi u skromnosti a ne samodopadnosti. Treba znati smiriti samoljublje,
obuzdati taštinu i ne zaboraviti bit bavljenja umjetnošću, nikad prestati istraživati,
osluškivati istinu u sebi i oko sebe; treba vjerovati, ne odustajati, biti
smiren i slobodan, biti ponekad lud, a ostati normalan, biti hrabar i ne dati
se lošim uvjetima, ne dati se slomiti i, što je najvažnije, ne prodati svoju dušu.
Mijenjati likove, a ostati svoj! I upravo to – treba ostati svoj!
To je tajna koju
svaki umjetnik sam za sebe gradi tijekom čitavog svoga života. Pokazivati se, a
ostati svoj! Ne doreći se! Biti nacionalnom prvakinjom za mene je prije svega čast,
odgovornost i obveza da predano i vrhunski obavljam svoj posao kako u HNK-u
tako i drugdje. Nastojim opravdati taj naslov i status cjelokupnim svojim
profesionalnim i privatnim životom.
Imate pravo. Napravila sam neočekivani glumački lûk koji je
iznenadio i mene samu. Nadam se da ispod toga luka ima još poneki glumački
zadatak.
Usporedo
ste s velikim ulogama u HNK-u glumili i u Histrionima (Kavana Torso, Dnevnik
malog Perice, Krležijada) i niste se bojali eksperimenata. Najveći
je zacijelo Zagrepčanka Branislava Glumca u režiji Vjekoslava Vidoševića.
– Nikad se nisam bojala suočiti
se s novim, neistraženim, drukčijim. Dapače! Izazovi pokreću naše potencijale,
golicaju maštu, pomiču naše granice, bude nas, mijenjaju nas tako da uznemirimo
sami sebe. Volim skakutati iz žanra u žanr. To me čini glumački
vitalnom, tako održavam kondiciju i izazivam samu sebe. Kad ste spomenuli Zagrepčanku,
ne mogu a da s ljubavlju ne izgovorim imena svojih prijatelja Božidara Oreškovića
i Boška Petrovića. Nas smo troje živjeli tu predstavu godinama, istinski, do
kraja, duboko ljudski, umjetnički, mladenački. Bila je to kultna predstava.
Glumica
ste za koju je i po kojoj je domaći pisac Miro Gavran napisao čak dvije velike
uloge: ulogu Marte Washington
u Ljubavima Georgea Washingtona i Sofije u Čehov je Tolstoju rekao
zbogom. Čujem da se za Vas piše još jedan komad. Kakva je to interakcija
glumice i pisca?
– Čini
se da se nekad češće pisalo za određene glumce. To je pomalo odumrlo, ali ipak
se ponekad eto događa. To znači da sam pisca glumački uzrujala. Kritičari
su ponekad u svojim osvrtima pisali da tumačim neku ulogu kao da je pisana za
mene, a u ta dva slučaja uistinu je to bilo tako. Pjesnici su mi pisali pjesme,
slikari me slikali, kipari me modelirali, ali to da sam kao glumica nadahnula
pisce za mene je nešto posebno. Miri Gavranu mogu se odužiti prijateljstvom i
odanošću! Uloge Marte Washington
i Sofije Tolstoj ubrajam među svoje najdraže.
„Mladena Gavran u privatnom je životu Miri Gavranu supruga, a u
predstavi je ljubavnica Georga Washingtona. Ja sam Washingtonu u predstavi
supruga. Što sam onda Miri Gavranu u privatnom životu?“ To sam pitanje kao
nagradno smislila u jednoj radijskoj emisiji. Zamislite, nitko nije pogodio!
Ali ja ću eto rado odgovoriti nakon mnogo godina. Prijateljica!
„Poslušan
glumac je dosadan glumac, a ja to nisam!“ – kazali ste jednom prilikom. No,
nije li teško raditi s neposlušnom glumicom?
– Glumac
se neprestano bavi sobom, gradi sebe, muku muči sa svojim samopouzdanjem,
nalazi ili tek traži svoje mjesto u ansamblu, u podjeli... Jedno je sigurno!
Glumac ne smije nikada biti bez reakcije jer bi to govorilo o njegovoj
praznini, a to je uvijek dosadno i nezanimljivo i to nikome ne treba. Naša
reakcija je znak da smo tu, da mislimo i da smo spremni mijenjati i pokretati
svojom energijom sve što je ustajalo, dosadno i mrtvo. Nadam se da je raditi s
neposlušnom glumicom dinamično i uzbudljivo jer u tom kreativnom neposluhu ima
puno prostora za istraživanje.
Debitirali
ste u Ledi Miroslava Krleže kao stipendistica zagrebačkog HNK-a u režiji
Petra Šarčevića
1973. Je li Vas Krleža gledao?
– Kad
je Petar Šarčević došao na moj ispit na Akademiju i ponudio mi stipendiju
HNK-a, to je za mene bilo to. Bila sam tada na drugoj godini. Rekao je: „E, sad
možeš za tu stipendiju nešto i odraditi“. I tako sam ušla u ansambl gdje su me
dočekali sami velikani kojima sam se dotad samo divila. Vrlo sam brzo bila
uključena u repertoar i do kraja studija odigrala zaista lijep broj uloga, tako
da je moj rad ozbiljno provjeren, a moj stalni angažman došao je kao nešto
posve prirodno. „Te stipendije su dobra stvar“ – rekao je, sjećam se, tadašnji
intendant Kosta Spaić – „pa ne bumo valjda primali mačke u vreći.“ Ne, Krleža
me nije gledao, ali me gledala Bela, prvi put u Putu u raj kao Amaliju i
zadnji put u Gospođi ministarki kao Židovku. Rekla je kako je jako
podsjećam na nju samu.
Znalci
kažu da ste „realizirana karakterna glumica“. Slažete li se?
– Kad
se čovjek prisjeti odigranih uloga, uistinu ih je mnogo. Je li moguće sve to
nositi u sebi i još nalaziti prostora za nove? Vjerujem da ima prostora jer još
mi nije tijesno u meni. Čitav život učiš, skupljaš i stvaraš svoj fundus iz
kojega upotrebljavaš stečena znanja i iskustva. Jer – sve je u nama pa i sve
ono izvanjsko nosimo u sebi kao projekciju toga. Zato čuvajmo sebe i jedni
druge i dajmo ono najbolje od sebe.
Nikad
se niste vezali uz jednoga redatelja. Habunek, Spaić, Brezovec, Frey... „Odlikuje
Vas osjećaj zajedništva, pripadnosti i služenju predstavi, uplašene oči,
unikatni pohrapavljeni glas moguće jazz pjevačice i buduće prvakinje“, napisao
je Zvonimir Majdak. Je li se njegovo proročanstvo obistinilo?
– Vašem
bih nizu dodala i Radojevića, Škiljana, Juvančića, Gerića, Violića, Para,
Svibena, Kicu... Nisam se vezala jer bi me to na neki način ograničilo,
zaustavilo ili osiromašilo za nova iskustva. Ali sam im se uvijek rado vraćala
i hrabrije ulazila u novu suradnju i bila sretna ako su me izabrali. Osjećaj
zajedništva, pripadnosti i služenja predstavi usadili su mi ti veliki ljudi,
moji profesori, kolege glumci s kojima sam proživljavala uzbudljive umjetničke
trenutke na sceni. Učila sam i učim od najboljih jer u društvu najboljih i
dajete najbolje od sebe. Uplašene su oči ostale, unikatni je glas ostao, nešto
od toga što spominjete ostvarila sam, a ponešto još moram napraviti. U ovom
poslu ništa se ne dobiva na dar! Sve moramo zaslužiti: pa i uloge! Naš rad piše
našu biografiju!