Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
Zbog neba razapetog izmeđju prstiju
Budim je zbog riječi koje peku grlo
Volim je ušima treba ići do kraja svijeta i naći rosu na travi
Budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovdje
Zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
Zbog anonimnih riječi trgova budim je
Zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
Budim je zbog ove naše planete koja će možda
Biti mina u raskrvavljenom nebu
Zbog osmjeha u kamenu drugova zaspalih izmeđju dvije bitke
Kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice nego aerodrom
Moja ljubav puna drugih je dio zore
Budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
Budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvjek sletjelu
Sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
Ta žena sa rukama djeteta koju volim
To dijete zaspalo ne
obrisavši suze koje budim
Uzalud, uzalud, uzalud, uzalud
Je budim
Jer će se probuditi drukčija i nova
Uzalud je budim
Jer njena usta neće moći da joj kažu
Uzalud je budim
Ti znaš voda protiče ali ne kaže ništa
Uzalud je budim
Treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pijesku
Branko Miljkovic - Uzalud Je budim,glumac Lazar Ristovski..
http://www.tekstovipjesamalyrics.com/component/content/article/101-branko-miljkovic/1616-branko-miljkovic-uzalud-je-budim
Branko Miljković
http://hr.wikipedia.org/wiki/Branko_Miljković
Osamdeseta obljetnica rodjenja Branka Miljkovića
Branko Miljković (Niš,29. I.1934–Zagreb,12.II.,1961.)jedan od najpoznatijih
srpskih pjesnika druge polovine dvadesetog stoljeća.
Rođen je u Nišu. Godine 1953. se preselio u Beograd, gdje počinje
pisati pjesme i boriti se za njihovo objavljivanje. Njegove pjesme pokazuju
utjecaj francuskih simbolista Valerija i Malarmea, kao i filozofije Heraklita.
Pored poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevođenjem ruskih i
francuskih pjesnika. Dobio je Oktobarsku nagradu Beograda 1960. za zbirku Vatra
i ništa. Krajem 1960. se preselio u Zagreb. Izvršio je samoubojstvo 1961.
Noć između 12. i 13. veljače 1961. godine, našla je tijelo srpskog
pjesnika Branka Miljkovića obješenog o drvo u parku u centru Zagreba, u kojem
je živio duže vremena. U vrijeme smrti imao je 27 godina. Službeni nalazi
govore da je bilo samoubojstvo. Do danas, ne postoji konkretan zaključak o
njegovoj smrti.
Njegov uspjeh kod mladih je bio očigledan i pet njegovih pjesama je
objavljeno u poznatom časopisu Delo, čiji je glavni i odgovorni urednik u to
vreme bio niko drugi do Oskar Davičo. Ubrzo potom slijedi njegova prva zbirka
pjesama 1956. godine, pod nazivom Uzalud je budim, i bila je uspjeh kod publike
kao i kod kritičara. Pjesma je postala klasik, i jedna od najpoznatijih
njegovih pjesama. Prema Miljkoviću, jednog je dana posjetio svog susjeda u Nišu
i vidio na zidu sliku njegove preminule sestre. On se zaljubio u sliku s
devojkom, i u njeno ime napisao ovu pjesmu, za koju je kasnije govorio da je
trijumf pjesnika i života.
U jesen 1960. godine, Branko donio odluku i nađe novi dom u Zagrebu, u kojem ga je čekao posao
kulturnog urednika Radio Zagreba. Po odlasku šalje pismo novinama Duga i odriče
se nagrada koje je dobio. U Zagrebu, Branko je nastavio pisati, ali i piti. U
posljednjnoj noći njegovog života, viđen je kako je pio u društvu nekolicine
djevojaka. Prema iskazu svjedoka, bio je veseo, čuli su ga kako je govorio da
je završio s uobraženim urednicima, političkim ulizicima i partijom, i da je
spremao objavljivanje nove zbirke pjesama. Ubrzo nakon polnoći, napustio je
prijatelje za stolom, rekavši da se mora sastati s nekim. Sljedeći put kada je
bio viđen, visio je na drvu u parku.
U svojoj zbirci pjesama Izvor Nade, napisao je epitaf - ubi me prejaka
reč.
Skoro da zvuči proročki.