Bruno Bjelinski
https://en.wikipedia.org/wiki/Bruno_Bjelinski
Bruno Bjelinski (born Bruno Weiss; 1 November 1909 – 3 September 1992) was a Croatian composer.
Peter Pan, ballet for children, 1966
Bruno Bjelinski,photos
https://www.google.hr/search?q=Bruno+Bjelinski&client=opera&hs=lHh&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ved=0ahUKEwienonm68DMAhXlIpoKHfS4BXoQsAQILg&biw=1745&bih=856
Alan Bjelinski
http://arhiva.nacional.hr/clanak/70528/alan-bjelinski-rockerski-zivot-dirigenta-u-fraku
Kako pamtite oca i na koji je način utjecao na vaše muzičko formiranje?
- Njegov je život bio pun igre, u djetinjstvu me znalački upućivao u svijet muzike, a ja sam upijao njegove geste, riječi i veliko muzičko znanje. I moja majka Ljerka Pleslić-Bjelinski je pijanistica, vodila je Zagrebački klavirski trio tako da je u našem domu bilo jako puno muzike; u stanu smo imali tri klavira, a u posjet su nam dolazili brojni muzičari, skladatelji i dirigenti, ne samo iz Hrvatske nego i svjetska imena. Bio je zaljubljenik u prirodu i avanturist po temperamentu i svake je nedjelje s društvom išao na Sljeme ili u Samoborsko gorje. Kako je na Muzičkoj akademiji imao klasu kontrapunkta i fuge, svakog je ljeta znao držati ispite u prirodi, u Maksimiru, na Sljemenu ili u Samoboru, a čak i u našem stanu, jer je na taj način pokušavao umanjiti stres kod studenata. Kupio bi im čokoladice, a oni bi se opustili i u ugodnoj atmosferi pisali ispit. A ja sam kroz igru učio. Moj stariji brat Dean također je imao priliku postati muzičar, ali prevagnula je ljubav prema filmu i postao je filmski snimatelj.
O vašem ocu kruži priča da je u odgoju djece bio jako strog i da vas je spartanski odgajao. Da li je to točno?
- Živjeli smo skromno, nismo išli na luksuzne večere, niti na balove, a ulagali smo u doživljaje, radost, dom. Tata nikada nije bacio komad kruha jer je u svojoj mladosti osjetio glad. Otac nas je naučio disciplini i radu, gurao nas je u sport - na gimnastiku i skijanje, a ljetne mjesece provodili smo na Silbi tako da sam sveukupno na tom otoku proveo nekoliko godina. Na žalost, zadnjih godina zbog obaveza jedva stignem do Silbe.
Na Muzičkoj akademiji položili ste tri prijemna ispita – za klavir, orgulje i dirigiranje. Zašto ste se opredijelili za dirigiranje?
- Vjerovao sam da dobro sviram klavir, ali sam vjerovao i u svoju lijenost sumnjajući da ću moći vježbati osam, deset sati dnevno kako bih postao profesionalni pijanist. A zanimao me i drukčiji zvuk. Kako rasteš i razvijaš se, upoznaješ kolege, koji su svirali neke druge instrumente, od gitare i bubnjeva do čela. Privlačio me je i pop zvuk. Umjesto da sam odlazio u klubove slušati pop i rock bendove, radije sam s nekima od njih počeo svirati, primjerice, s Aerodromom, Haustorom ili Filmom i tako pomalo ulaziti u svijet rocka. No klasika kao dimenzija ljepote i duhovnog doživljaja uvijek mi je bila iznad svega. Zato mi se činilo da će mi dirigiranje donijeti najpotpuniji doživljaj muzike
Što smatrate krunom karijere?
- Nema krune, niti karijere. Sve je samo učenje. Kruna karijere postiže se u trenutku kada spoznaš da tako malo znaš da moraš još više učiti i razumijevati druge skladatelje te se natjecati sam sa sobom kako bi za malu točkicu postao još bolji. Sretan sam što se bavim tim poslom i što me tim ljudi s kojim radim prihvaća i daje sve od sebe. A najveću zadovoljštinu osjećam onda kada zvuk, kojim se bavim, počinje zvučati kao da dolazi iz neke više sfere.
Peter Pan, ballet by Bruno Bjelinski
http://www.hnk.hr/en/peter-pan-ballet-by-bruno-bjelinski/
The Zagreb ballet ensemble is well into preparations for their new premiere in the choreography of the Italian choreographer Georgio Madia that will premiere on June 30, 2016.
A Croatian ballet piece Peter Pan composed by Bruno Bjelinski is based on the famous and one of the most popular children’s stories written by the Scottish writer J. M. Barrie. The book on the imaginary character of Peter Pan has raised numerous generations of children worldwide, who were dreaming how Peter and Wendy will land on their windowsill and offer them unthinkable adventures in Neverland. We hope that this fantastic story that has not lost its magical meaning even for adults and is evoking memories of childhood, will evoke excitement in all generations of spectators, especially the young ones – the future theatre goers. We have decided to stage this music score composed by Bruno Bjelinski because safeguarding the national heritage is one of the important tasks of the national theatre. For Bjelinski one can say that he was truly a Croatian composer of world views. He completed composing the score for Peter Pan in 1966 when the work had its world premiere at the CNT in Zagreb and was choreographed by Nenad Lhotka with Miro Belamarić as conductor.
We are convinced that the spectators of all ages will gladly take the fantastic journey into Neverland, together with the soloists and the ensemble of the Zagreb Ballet, accompanied by the Orchestra of the Croatian National Theatre in Zagreb. This production is created by the famous Italian ballet artist and choreographer Giorgio Madia in his specific choreographic script with which he has been attracting attention lately on the most significant European theatre stages. This is the first time the Zagreb Ballet will work with Madia and experience his dancing expression that will, undoubtedly result in further positive professional improvements of the ballet company.
Giorgio Madia, the Italian contemporary choreographer was born in Milano where he completed the ballet school of Teatro alla Scala. He has an international dancing career and is has won acclaim in the classical, neoclassical and contemporary repertoire and has been granted many awards for this dancing and choreographic achievements.
Bruno Bjelinski, hrvatski skladatelj europskih obzora
http://www.mic.hr/products/concerto-for-clarinet-and-string-orchestra-piano-reduction
Hrvatski skladatelj i glazbeni pedagog Bruno Bjelinski (Trst, 1. studenog 1909. – Silba, 3. rujna 1992.),zauzima istaknuto mjesto u povijesti europske glazbe 20. stoljeća i pripada onim nacionalnim majstorima manjih glazbenih kultura koji su, stvarajući u okrilju vlastite sredine, ostvarili bogate i raznovrsne autorske opuse univerzalnih umjetničkih dometa. Glazba Bruna Bjelinskog nerijetko je bila prisutna i na inozemnim koncertnim podijima i pozornicama pa ju valja razumijevati kao sastavni dio i značajnu kariku u lancu europskog stvaralaštva prošlog stoljeća, koje je svjedočilo izraziti pluralizam osobnih iskaza i dopuštalo vlastitosti stilskog određivanja u skladu s individualnim talentima i intencijama. To se osobito odnosi na desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, razdoblje u kojem je Bjelinskijeva glazbena muza bila najaktivnija.
Budući da mu je u nježnoj dobi od samo godinu dana umrla majka, Bruno Bjelinski je bio povjeren baki u Zagreb. Njegova se glazbena nadarenost rano iskazala i baka se pobrinula da dobije solidno glazbeno školovanje i opće humanističko obrazovanje. Još kao dječak, učeći glasovir kod Alfonsa Gutschyja, počeo je zapisivati glazbene maštarije i taj bogomdani dar i impuls za izražavanje glazbom nisu ga nikada napustili. Tako je, odlučivši se za studij prava koji je zaključio doktoratom pravnih znanosti, usporedno upisao i studij kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Kao student izrazito profesionalnog i za polaznike svojeg razreda nadasve poticajnog Blagoja Berse imao je mogućnost razvijanja skladateljskog potencijala. Međutim, kako je Bersa preminuo 1934. godine, nastavio je Bjelinski studij u razredu Frana Lhotke, nedvojbeno inspirativnom okruženju za dobivanje smjernica na području nacionalno usmjerene glazbe. Diplomirao je 24. lipnja 1936. godine, ali tada pod mentorstvom Franje Dugana starijeg, a njegov je diplomski rad bila Sonata za violinu i glasovir, po definiciji eminentno klasični oblik, koji je mogao potvrđivati vrsnu skladateljsku spremnost za daljnji samostalni razvoj. I doista, opširno obaviješten o zasadama europske glazbe do početka 20. stoljeća, krenuo je Bjelinski sigurnim koracima u glazbenu profesiju skladatelja čija će osnovna usmjerenost ostati vjerno poštivanje stečenih spoznaja.
Iako se prvo zaposlio kao sudski tumač i odvjetnički pripravnik, mladi Bjelinski je marljivo skladao čekajući nalaženje radnog mjesta u glazbenoj struci. Drugi svjetski rat, s rasprostranjenom hitlerovskom mržnjom prema pripadnicima židovskog naroda, donio mu je prvo internaciju, da bi se u jesen 1943. godine prijateljskom pomoću priključio partizanima na otoku Korčuli i kraj rata dočekao naizmjence na Visu i u talijanskom gradu Bariju. Kada su utihnule tutnjave ratnih strahota kratko se zaposlio na Glazbenoj školi u Splitu, da bi se 1945. godine vratio u Zagreb, gdje je dobio mjesto profesora kontrapunkta i fuge na Muzičkoj akademiji. Zdušno se posvetio studentima koji ga pamte kao vedrog, duhovitog i radu predanog predavača i na tom je mjestu ostao do umirovljenja 1977. godine. Nastavio je s plodnim skladateljskim radom, a njegova su djela bila tražena, osobito su mladi glazbenici rado izvodili njegove skladbe, bilo u procesu školovanja, bilo na javnim nastupima kada je bilo potrebno izvoditi djelo hrvatskog autora.
Kada bi se u kratkim crtama željelo okarakterizirati glazbenika Brunu Bjelinskog, bilo bi to moguće konstatacijom o osobitoj auri ujednačenih emocionalnih i intelektualnih osobina kojom je zračio šireći prvenstveno vedrinu i nepokolebljivi optimizam. Neiscrpne, bujne skladateljske mašte, naglašeno osobne melodijsko-ritmičke invencije, stvarao je Bjelinski glazbu izrazite humanosti čija je klasicistička ukorijenjenost nesmiljeno prkosila svim izmima, a napose se odupirala trendovskom eksperimentiranju i često nesuvislim pomodnim pojavama avangardističkih iskušenja. Mediteranac i Europejac, s pomalo egzotičnim iskustvom posjeta Brazilu (kamo je odlazio pohoditi oca), čiji su plesni folklorni elementi utkani u tkivo nekih djela, skladao je trajno, gotovo tvrdoglavo, na principima mladenačke estetike glazbe koju je upio u prvim desetljećima 20. stoljeća, a premda nikada nije izrazito pripadao nacionalnom glazbenom smjeru, nije ostajao ravnodušan niti prema izvorištima narodne glazbe. Sjećajući se vlastitih skladateljskih početaka, zapisao je zanimljivo svjedočanstvo: »Čudno je da je moja rana glazba u mnogim elementima sličila glazbi Prokofjeva, čije note tada nismo imali i za kojega se u nas dugo nije znalo. I tako, kad sam negdje dvadesetih godina u Balkan kinu (danas Kino Europa, op. Z.W.) prvi put čuo Prokofjevljevu Klasičnu simfoniju, bio sam osupnut. Osjetio sam da je moja glazba bila srodna njegovoj bez da sam ju poznavao. Doista, bilo je to onako kao kad na dva kraja svijeta dva potpuno odvojena čovjeka dođu do istog izuma.« U cjelini, u glazbi Bruna Bjelinskog nazočni su i tragovi barokne glazbe s njezinom nezaustavljivom motorikom i promišljenim polifonijskim konstrukcijama, a zahvaljujući (neo)klasičnim impulsima odbijeno je sve što je izvan zakona klasičnog reda. A nepretenciozna poetičnost njegovih djela, ponekad i sjetnih ugođaja, nerijetko je protkana lakim humorom koji mjestimice graniči s ironijom.
Bogatstvo misli od sola do glazbene pozornic
Glazbeno-iskustveno na razini najboljih uzora, a poznato je da je u toplini glazbe Wolfganga Amadeusa Mozarta i Franza Schuberta najčešće nalazio inspiraciju, ističe se Bjelinskijevih petnaest simfonija, od kojih je prva skladana 1954., a posljednja 1988. godine. Uz učestalo uključivanje vokalnih dionica, otkriva se skladateljeva želja da svoju glazbu poveže s izvanglazbenim asocijacijama pridajući simfonijama podnaslove ili određene posvete. Bilo da je riječ o prvoj simfoniji, Simfoniji ljeta, drugoj s podnaslovom In memoriam poetae, trećoj koja je Muzika za prijatelje, četvrtoj s naslovom Symphonia iubilans, petoj posvećenoj Taliji, šestoj nazvanoj Symphonia vocalis (skladanoj 1974. godine na vlastite tekstove i na stihove dalmatinske renesansne poezije), ili pak osmoj s podnaslovom Četiri radosti života (Ljubav – Muzika – Igra – Priroda), devetoj Simfoniji otoka (posvećenoj otoku Silbi gdje je ljetovao i gdje je na svoju želju pokopan), desetoj koja asocira oslobađanje Europe, te na posljetku petnaestoj, čiji je zadnji stavak Requiem, tužaljka za ljubavlju i životom kao što je u tekstu Bruno Bjelinski, In memoriam, zapisala akademkinja Koraljka Kos (Spomenica preminulim akademicima, Svezak 72, HAZU, 1994.), Bjelinski je trajno umio izrazito plemenitom glazbom opjevati začetnu inspiraciju. Klasična je simfonijska forma imala primat, pa je na naslovnoj stranici XII. simfonije zapisao: »Kada sam u ljetu 1985. dovršio XI. Simfoniju, mislio sam: Sad je dosta! Čini mi se da se ponavljam... No prvih dana proljeća 1986. slušao sam opet (nakon dugog vremena) divnu V. Simfoniju Franza Schuberta, a nekako istovremeno zacvrkutale su ptičice na Svačićevu trgu i tada sam zašiljio olovku i uzeo notni papir i tako je nastala bez razmišljanja ova XII. Simfonija.«
Doista, Bjelinski je često šiljio olovku i svojim čitkim rukopisom zapisivao glazbu koja mu nikada nije nedostajala. U tom je stvaralačkom zanosu zapisao simfoniette te solističke koncerte za gotovo sve orkestralne instrumente (za flautu, obou, klarinet, fagot, rog, violinu, violu, dva koncerta za violončelo, glasovirske koncerte). Osobitu su omiljenost postigla njegova djela s originalnim kombinacijama, Serenada za trombu, glasovir i gudače, Musica tonalis za fagot, obou i gudače te Concertino za glasovir, gudače i udaraljke. Inventivan na području forme, iskazao je Bjelinski u Simfonietti concertante za glasovir i orkestar mogućnost »međuforme između koncerta i simfonije« (K. Kos).
Brojnost skladbi Bruna Bjelinskog na području komorne glazbe, skladbi za glasovir i ciklusa solo popjevki, kao i koncipiranje istih u različitim instrumentacijama, daljnja su potvrda uvijek žive glazbene mašte. Nadalje, ta brojnost potvrđuje već navedenu traženost i uvijek novih povoda za nastajanje skladbi. Među komornim djelima sa znalačkim postupanjem s instrumentima i isticanjem njihovih virtuoznih značajki ističu se četiri sonate za violinu i glasovir, sonate za flautu, obou, klarinet, skladbe za rog, fagot, trublju, trombon uz pratnju glasovira, glasovirska i druga tria, kvarteti za gudače, saksofone, drvene puhače, i tako redom, nadahnuta glazba bilo programne asocijativnosti bilo apsolutne izričajnosti.
Posebno mjesto zauzimlje glasovir, instrument kojem je Bjelinski posvećivao svoja intimna snatrenja i koji je trajno bio polazištem za nove skladateljske doživljaje. Tri sonate, pet suita, Proljetni rondo, Toccata, Preludij u C-duru, Muzika za djecu, Sedam bagatela, Partita, Mala sonatina, Tri čudesna sna, Interludij, Iz dječje glave, Koncert za dva klavira (Koncert za Romea i Juliju), Cvijeće za Scarlattija, opusi su u kojima je uvijek iznova pronalazio zadivljujuća rješenja, jednako draga interpretima kao i slušateljima. Jedna od Bjelinskijevih muza bila je i njegova supruga, pijanistica Ljerka Pleslić Bjelinski, u čijim su interpretacijama mnoga djela praizvedena i snimljena. A upitan koju skladbu jednog drugog »pjesnika glasovira«, Claudea Debussya, najviše voli, Bjelinski mi je svojom poznatom duhovitošću i tipičnom ironijom odgovorio: »Najviše volim Suite bergamasque (baš zato jer je na razmeđi klasike i impresionizma) i ona je na mene imala ogroman utjecaj. Moja Toccata u Fis-duru je prava 'seljska sestrična' dame iz Pariza!«
Na području vokalne i vokalno-instrumentalne glazbe ostavio je Bjelinski daljnja antologijska ostvarenja. Intuicijom pjesnika pisao je i odabirao tekstovne predloške čije poruke pripadaju vječnim temama ljubavi i života. Stihovi Otona Župančiča, Ivana Gorana Kovačića, Li-Tai-Poa, Rabindranatha Tagore, Grigora Viteza, Antuna Branka Šimića, Miroslava Antića, Gustava Krkleca, Vesne Parun, uz vlastite lirski intonirane stihove, bili su izvori inspiracije čija nas ljepota ispunjava udivljenjem. Ciklus Candomblé za sopran, glasovir i udaraljke ad libitum na vlastiti tekst (1952./1972.) izdvaja se originalnom brazilskom inspiracijom i poslovičnom domišljatošću (primjerice stih Gospodine, jesi li bijel, Gospodine, jesi li crn?), a Psalmi kralja Davida za sopran, alt i glasovirski trio (1988.) iskaz su estetske promišljenosti i duhovnosti koja je do kraja života resila glazbenika i pjesnika istančana ukusa.
Naročite književničke odlike pokazao je Bjelinski u glazbeno-scenskim djelima na vlastita libretta. Komorne opere Heraklo, Močvara i Zvona, opera u dva čina Orfej XX. stoljeća, opera u tri čina s epilogom Slavuj, potvrđuju autorstvo vrsnog poznavatelja zakonitosti glazbenog kazališta. A radovi za mlade poput opere Pčelica Maja, baleta Pinocchio, Petar Pan i Mačak u čizmama, u svojoj umjetničkoj supstanci dosižu razinu usavršenosti koju rijetko susrećemo i na širim područjima svjetske produkcije namijenjene mladima. Stoga i ne začuđuje da su upravo ta djela proslavila Bjelinskog i na inozemnim pozornicama. Uz navedeno, skladao je Bjelinski i glazbene priče (Zaboravljiva princeza, Noćni sastanak), javljao se glazbom za lutkarske predstave (Ružno pače, Knjiga o džungli), za film (Plavi 9 Kreše Golika), a skladao je i za mješoviti zbor (Pjesma nad pjesmama, Pjesma ribara s otoka i dr.).
Skladatelj po vokaciji, a ne po htijenju, pisao je Bjelinski glazbu koja je trajno vjerna kanonima estetike lijepoga, koja ne poznaje uspone i padove vrijednosti, koja je uporno na zavidnoj razini nadahnute muzikalnosti. A na pitanje povodom dobivanja Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1976. godine, o tome što glazba može, dao je Bjelinski sebi svojstven iskreni odgovor i formulirao je osobni umjetnički credo, uvjerenje skladatelja trajno potsticanog vjerom u čovjeka i ljubav: »Za mene je glazba jedna od najvećih radosti koje čovjek može doživjeti. Pripada istoj kategoriji kao i priroda, recimo. A pored toga i sami znate što sve glazba može izvući, recimo rock and roll iz mladih. Dijapazon doživljaja je ogroman: od ludovanja na rock koncertima pa sve do mirnog sjedenja, uživanja i uspoređivanja glazbe možda s ljubavlju, s najljepšim doživljajima u životu.«
Bruno Bjelinski nas je zadužio ostavštinom koja pobuđuje doista najljepše doživljaje. U povodu 100. obljetnice njegova rođenja, a i inače, možemo mu se odužiti izdavanjem, izvođenjem i snimanjem njegovih djela, širenjem njihovih poruka koje progovaraju o plemenitosti i mudrosti, obogaćujući neprekidno svojim lirskim kao i dinamičnim, ali i melankoličnim raspoloženjima jednako one koji ih izvode kao i one koji ih slušaju. I možemo biti sretni i ponosni da u korpusu hrvatske glazbe 20. stoljeća postoji skladatelj tako izrazitih europskih obzora.
Dr.sc.Zdenka Webe
Bruno Bjelinski – Giorgio Madia
Peter Pan
http://www.hnk.hr/en/predstave/peta-pan/
Giorgio Madia The renowned Croatian composer and academic Bruno Bjelinski, who, in the words of Zdenka Weber, truly was a Croatian composer of European horizons, finished composing the ballet Peter Pan in 1966. It had its world premiere the same year at the Croatian National Theatre in Zagreb and was choreographed by Nenad Lhotka. The maestro was Miro Belamarić. The ballet is based on one of the most popular children’s stories, Peter Pan by the Scottish author James Matthew Barrie, which raised generations of children around the world who hoped Peter Pan and Tinker Bell would come to their windows and take them on an incredible journey to Neverland. This famous story also has a magical effect on adults by evoking memories from their childhood. We believe the new version of the ballet will inspire new generations and future theatre audienc- es to embark on new adventures and gain new insights. Apart from our wish to stage a Croatian masterpiece and honour the great Croatian composer Bjelinski, the new version of Peter Pan will also be staged for the sake of our younger audiences. By honouring our national heritage, which is one of the main tasks of the Croatian National Theatre, we want to show audiences and theatre lovers that theatre enriches life and inspire them to establish a habit of visiting the theatre. We are convinced that adults too will be eager to go on a magical journey to Neverland, accompanied by the soloists and the Ballet Ensemble of the Croatian Na- tional Theatre in Zagreb, to music performed by the Orchestra of the Croatian National Theatre’s Opera. Besides, it is priceless to experience storytelling live, especially in the era of alienation. The new version of Peter Pan will be different from the previous ones. The chore- ographer is the Italian ballet artist Giorgio Madia, whose characteristic choreogra- phies draw the attention of renowned European theatres. This will be Zagreb Ballet Ensemble’s first collaboration with Madia and his dance style, which we are sure will result in the professional development of the ensemble. We wish to amuse children by presenting them with a new and exciting version of the familiar story, but also to inspire adults to use their imagination and find their inner child.
J. M. Barrie
https://en.wikipedia.org/wiki/J._M._Barrie
Sir James Matthew Barrie, 1st Baronet, OM (9 May 1860 – 19 June 1937) was a Scottish novelist and playwright, best remembered today as the creator of Peter Pan. He was born and educated in Scotland but moved to London, where he wrote a number of successful novels and plays. There he met the Llewelyn Davies boys, who inspired him to write about a baby boy who has magical adventures in Kensington Gardens (included in The Little White Bird), then to write Peter Pan, or The Boy Who Wouldn't Grow Up, a "fairy play" about an ageless boy and an ordinary girl named Wendy who have adventures in the fantasy setting of Neverland.
Although he continued to write successfully, Peter Pan overshadowed his other work, and is credited with popularising the then-uncommon name Wendy.[1] Barrie unofficially adopted the Davies boys following the deaths of their parents.
Barrie was made a baronet by George V in 1913, and a member of the Order of Merit in 1922. Before his death, he gave the rights to the Peter Pan works to Great Ormond Street Hospital for Children in London, which continues to benefit from them.
http://www.biography.com/people/jm-barrie-9200058
'Peter Pan'
The famous character of Peter Pan first appeared in the 1902 book The Little White Bird. Two years later, his play Peter Pan premiered on the London stage and became a great success. Audiences were drawn into the fantastical tale of the flying boy who never grew up and his adventures in Neverland with the Darling children. Barrie also wrote a book based on the play called Peter and Wendy, which was published in 1911. The book earned raves from critics.