I.
CRKVA – POVIJESNI PREGLED
Letimičan
pregled prošlosti Crkve počinjem globalizacijskom zbrkom u Isusovo vrijeme u
Istočnom Sredozemlju i posebice u Palestini. Za iste duše nadmetala su se tri
raznorodna pristupa sustavu uvjerenja i sustavu ljudskih vrijednosti: grčki,
rimski i židovski, a židovska vjerska i politička misao rasula se u četiri
sektaška, isključiva stava prema rimskim okupacijskim vlastima i rimskom
pristupu društvu.
U potpunoj
pomutnji duhova istupio je Isus iz Nazareta, koji je ponudio rješenje za sve
ljude, siromahe i bogataše, te za sve narode, Grke, Rimljane i Židove. On je
smatrao:
·
da se treba izgraditi novi svijet
uzajamnosti, isti za sve ljude,
·
da takav novi svijet treba počivati
na ljudima novog kova, te
·
da novi ljudi svoj život i svoje djelovanje trebaju
temeljiti ne samo na zadovoljenju materijalnih potreba i na stjecanju
društvenih probitaka, nego i na uporabi ljudskog duha, koji se pojavio kao plod
zrenja ljudskog uma.
Takvog Isusa, koji je za sebe rekao, da je „došao da svi ljudi imaju život“, Pavao iz Tarza je proglasio
„ispuniteljem drevnih obećanja“, koja je Bog navodno dao Židovima. Oni su ipak
dali smaknuti Isusa, vjerojatno stoga što je Isus slabo ispunio navodna
obećanja. Isus je nasuprot tome proglasio Boga ocem svih ljudi, što je bilo veleizdajom i tražilo smrtnu kaznu.
Naknadnim objašnjenjem Isusove pojave Pavao je na Isusov ljudski pristup
životu navalio nepodnošljiv teret drevnožidovske mitohistorije, a posebice
ideju ili mit nasljednog grijeha rečenih Eve i Adama. Taj grijeh je navodno
toliko skrhao ljudsku narav, da se čovjek sam od sebe, to jest bez izravnoga
proizvoljnog Božjeg zahvata u jedinačan ljudski život, ne može pretvoriti u
pravog čovjeka, čak i ako rabi mogućnosti ljudskog duha. To je bilo protivno
onome što je smatrao Isus. „Ja sam došao
da život imaju svi!“
Po Pavlu,
smaknuti Isus će se ponovo pojaviti i to kao vladar. Tako je Isus za Rimljane i
za cara Konstantina mogao postati koristan, ali neopasan suvladar. Konstantin
je spremno proširio rimski panteon te nagradio izdašnost dodatnog, kršćanskog
boga povratom kršćanima i kršćanskim zajednicama ranije oduzete imovine.
Konstantin je vladao crkvom i rabio je punu četvrt stoljeća.
Međutim, nisu svi kršćani bili
prigrlili „carsko kršćanstvo“. Među njima pojavila se „pustinjska struja“, u
kojoj su bili ljudi, koji su se povukli iz društvene matice. Ti su ljudi
smatrali da među kršćanima ne mogu voditi život kakav je živio Isus.
Sa slomom Rima slomilo se i „carsko kršćanstvo“, koje je bilo dijelom
političkog sustava Carstva, koje je propadalo još od Isusova vremena. „Carsko
kršćanstvo“ je propalo, ali nije bila nestala Crkva, koja je trebala obnovu i
koja je bez cara bila slobodna birati „vrstu“ kršćanstva koje će nositi.
Obnovu Crkve zamislio je i nadahnuo Benedikt iz Nursije, koji je kršćanstvu
dao infuziju Isusova evolucijskog pristupa čovjeku. Benedikt je prihvatio
Isusovu antropologiju zajedništva po duhu. On je iz duhovne zabiti povukao u
kršćansku i društvenu maticu „pustinjački“ ideal i protegnuo ga kao sustav
uvjerenja na cijelo propalo rimsko društvo. Za osiromašeni Rim i za zaostalu
Europu ideali siromaštva ili skromnosti, rada, molitve ili prepuštanja zajedništvu
bili su pravim rješenjem i sredstvima obnove Crkve, ljudi i društva, ali je za
obnovu Rima trebalo punih pet stoljeća Mračnog
doba. Benedikt je, kao i Isus proizvodio nove ljude.
Na novom sustavu uvjerenja u
Europi je izgrađen novi politički sustav, koji je bio primjeren stanju, koje je
nastalo rasapom Zapadnog Rima na obiteljske posjede ili feude. Zajednica
vlastele preuzela je odgovornost za gospodarstvo i zaštitu, a Crkva je vodila
politiku i sustav uvjerenja. 2:2.
Obnova agrarnog gospodarstva s
vremenom je stvorila višak vrijednosti, koji je donio pojavu gradova i pojavu
imperijalizma. Oboje se dogodilo istom u jedanaestom stoljeću. Europski agrarni
imperijalizam bio se posvetio uspjelom osvajanju Španjolske i neuspjelom
potiskivanju seldžučkih Turaka iz Levanta. Benediktinski
ideal prestao je biti izdašan za bogatiju Europu pa su Benediktinci dobili
novi, reformirani izdanak, koji je imao središnjicu, a benediktinci dopuštenje
da propovijedaju, što Benediktovo Pravilo
nije predviđalo.
Gradovi su
nastali na povećanoj podjeli rada, koju je omogućio agrarni višak vrijednosti.
Obrt, trgovina i stručna zanimanja brzo su se odvajali u gradove. Pojava
gradova kao i pojava imperijalizma doveli su do jačanja vlasti kraljeva. U
trinaestom stoljeću, koje je donijelo i slom papinskih križarskih ratova,
kraljevi su počeli preuzimati nadzor i nad europskom politikom. Crkvi je ostalo
samo bavljenje sustavom uvjerenja. 3:1.
Tad se
pojavio i Franjo iz Assisija, koji je u iscrpljenoj Europi ponovo uzdignuo
ideal siromaštva ili skromnosti. Franjo se osjećajima bio poistovjetio sa
siromašnim Isusom te stavio svoje puno čovještvo na uvid širokom mnoštvu, ali
je i nadahnuo novi pokret, koji je u europsku vjersku, političku i društvenu
misao unio ideje klasične grčke misli. Došlo je do procvata sveučilišta.
Novim crkvenim raskolom, kojim su
se od Rima odvojile mnoge crkve u području Baltičkog i Sjevernog mora, Rimska
crkva izgubila je nadzor i nad sustavom uvjerenja, jer je jedinstveni sustav
uvjerenja nestao. Vestfalijskim mirom, sklopljenim nakon Tridesetogodišnjeg
rata 1648. godine među više od 350 samostalnih političkih zajednica Europe,
svjetovni vladari preuzeli su nadzor i nad sustavom uvjerenja, jer su za volju
vjerskog mira u Europi dobili pravo izbora vjere ili vrste kršćanstva. 4:0.
Europa je mimo Crkve počela tragati za novim, općim sustavom uvjerenja.
U Renesansi je došlo do
političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne pomutnje. Nju su bili prouzročili
(1) osmanski prodor u Europu; (2)
prekooceanska kolonijalna osvajanja atlantskih naroda; (3) izbijanje
protestantstva; (4) razvitak trgovine i pojava slobodnog kapitala u Europi; te
(5) zamjena skolastičkog zanimanja za sudbinu duša u vječnosti zanimanjem za
društvena pitanja živog čovjeka. Kako bi opstala Crkva je trebala novu obnovu.
Predvodila ju je Družba Isusova, ponovo vraćajući u žarište života Crkve Isusa,
čiji su životni stav i tijek života bili nadahnuće nebrojenim sposobnim
ljudima, da iskorištenjem mogućnosti duha uporabe svoj život na „dobro duša“.
Pod tim su se razumijevale materijalne, društvene i duhovne dobrobiti. Isusovci
su svratili pozornost ljudi i Crkve na Isusov ljudski život. Utemeljitelj Družbe
Isusove Ignacije Loyola slijedeći Isusa i Benedikta zasnovao je sustav stvaranja novih ljudi, od ljudi koji su
bili nezadovoljni stanjem svojeg života u Europi kakva je bila i koji su u sebi
bili otkrili mogućnosti ljudskog duha. Ignacije je obnovio i potvrdio Isusovu
antropologiju, po kojoj se svaki čovjek svojim naporom, rabeći mogućnosti duha,
može pretvoriti u novog čovjeka za novo vrijeme.
Družba Isusova je utemeljena 1540. godine, ali ju je na nagovor
europskih liberalnih dvorova papa Klement XIII zabranio 1773. godine. Družba
je obnovila rad 1814. godine, ali više
nije stekla nekadašnju snagu, kojom bi mogla izvesti još jednu obnovu Crkve.
Može se dogoditi to, da novu obnovu Crkve potakne prvi papa isusovac.
II. SVIJET OKO CRKVE – POVIJESNI PREGLED
Jedna od
bitnih značajki prijerenesansne Europe bilo je oskudno znanje. Druga značajka tog svijeta bio je nedostatak
slobodna kapitala. Vrijednost je bila u zemlji te u ljudskom i životinjskom
radu, a višak vrijednosti smrzavao se u nekretnine ili tratio na ratovanje
unutar Europe i na njezinim rubovima.
Prekooceanska
osvajanja iznenadno su donijela slobodan kapital u zlatu. Kapital se prvo
nakupio u Nizozemskoj, koja je bila pod vlašću Habsburga kao i Španjolska. Bogatim
i slobodnim Nizozemcima nova vjera je kao i Konstantinu bilo prvo što im je
zatrebalo. Slobodan kapital tražio je nove proizvodne odnose, razbijao europsko
zajedništvo, na koje je bila osuđena agrarna Europa i tražio vjeru za sebe.
Tehnologija
koja je razvijana u neprestanom unutarnjem ratovanju stvarala je sve više
slobodna novca i sve veće podjele. U Nizozemskoj 1588. godine i u Engleskoj
1694. godine počinju se stvarati otvorena društva, koja su svoje podijeljene
zemlje pretvorila u uporišta militarizma. Koje su bile posljedice stvaranja
pojedinih otvorenih društava u Europi vidi se najbolje po tome, na što su u
devetnaestom stoljeću bili svedeni prije veliki narodi Kinezi i Arapi.
U tkanje
otvorenih društava valja utkati zabranu Družbe Isusove, koja je svojevremeno
postavila doktrinu i antropologiju za društvenu homogenizaciju juga Europe,
koji je kao otoke bogatstva imao samo slobodne trgovačke republike Genovu,
Mletke, Firencu ili Dubrovnik. Zabranom
Družbe otvorio se prostor za slobodno djelovanje slobodnih zidara, a Loža je
postala misijskom crkvom otvorenih društava sa štovanjem vrhovnog bića, koje je
za mnoge bilo „zlatno tele“.
Razvitak znanosti i buran
razvitak tehnologije doveli su do Industrijske
revolucije, koja je produbila podjele u Europi i u svijetu, koji su
industrijski kolonizirale sjeverno-atlantske europske zemlje.
Godine 1891.
papa Lav XIII objavio je okružno pismo Rerum
novarum, kojim je upozorio da stalno bujanje kapitalizma i sloboda golemog
kapitala vode u klasne i nacionalne revolucije. Na jednoj strani bili su
sjeverozapad Europe i SAD, a na drugoj ostatak svijeta. Nakon desetogodišnje
borbe ideja u Crkvi, papa se pod utjecajem Isusovaca odlučio u prilog upletanju
države u nacionalno gospodarstvo, kako bi se smanjile društvene razlike. Papine
procjene s vremenom su se obistinile: došlo je do dvaju svjetskih ratova i niza
revolucija u najznačajnijim narodima Europe i Azije, u kojima su uvedene
„jednostranačke“ parlamentarne vladavine.
Nakon dvaju
ratova, koji su najviše pogodili europske narode, revolucije na Zapadu ponovo
zamjenjuje društvena evolucija, koja se očituje u uspostavi parlamentarnog dvostranačja:
uvjetno rečeno, kršćanska demokracija ili narodnjaštvo i socijalna demokracija
ili laburizam predstavljali su dva lica iste političke doktrine. Jedna je
strana više naglašavala ulogu kapitala, a druga ulogu rada, dotad nerazdvojnih
izvora proizvodnje. (Sad se kapital može množiti i bez rada.)
Međutim, u osamdesetim godinama
prošlog stoljeća na razvitku digitalne tehnologije, biotehnologije i nove
financijske tehnologije pripremani su prestanak evolucije, smak nacionalnog
zajedništva i socijalne države te nova revolucija. Provala Berlinskog zida otvorila
je Zapadu put u otvoreni svijet i u
poslijeindustrijsko društvo; vodila uniženju uloge ili čak izlišnosti ljudskog
rada i u proizvodnji hrane i u industrijskoj proizvodnji; te omogućila
uspostavu kapitala kao svjetske države, koja kao politički sustav ima slobodno
svjetsko tržište. Nestanak komunizma oslobodio je nositelje kapitala potrebe za
zaštitom vladanja. Panteon kapitala kao svjetske države treba jedno glavno
božanstvo – društveni uspjeh, koji se kao nekad Božja milost raspačava oskudno
i nasumce u svijetu od sedam milijarda ljudi koji, makar tako trpjeli, uporno ostaju ljudima. Kapital nastoji ljude
ukrotiti u neljude. To je temeljni uzrok trpljenja u društvu. U samo četvrt stoljeća svijet se nepovratno globalizirao,
a kapital je postao svjetskom državom.
Nacionalne
države postale su administrativnim podružnicama svjetskog tržišta, a političke
stranke kadrovskim rasadnicima ukroćenih pozornika mjesnih tržišta. Nejakost nacionalnih
država očituje se u pojavi građanskih ratova, koji sad bukte u sedamdesetak članica
UN. Gospodarski problemi su se putem političkih i ljudskih već pretvorili u
sigurnosne. „Globalizirani“ svijet podijeljen je uzduž i poprijeko, uspravno i
bočno. Kapital je unio podjele u narode i među narode.
Glavne
značajke stvorenog poretka su neumjerena razdioba dohotka među ljudima i
golema, trajna nezaposlenost, posebice među mladim ljudima, iako je Isus prije
dva tisućljeća podviknuo da je on „došao
da svi imaju život“. Kakav život može imati dugovremeno nezaposlen čovjek?
Pitanje rada, koji je stvorio vrstu homo
sapiens, postaje goruće pitanje vrste, koja je prvi put u svojem trajanju
globalizirana i koja je jedina globalizirana vrsta.
Treba li se homo sapiens prometnuti u novu vrstu,
koja se treba prilagoditi životu bez rada i stvaranja ili treba svakom čovjeku
namaknuti društveno i osobno koristan posao? Toma More je 1516. godine napisao,
da je „najpreča zadaća vlasti zaposliti
sve ljude“. Našu vrstu uistinu čeka golem posao. Svijet koji je
globaliziralo tržište treba politički, ljudski i sigurnosno globalizirati, a za
to je potreban čovjek novog kova, čovjek duha.
III. SADAŠNJICA
Iznio sam
jedan mogući prikaz jučerašnjice. Financijska kriza 2007./2008. godine otvorila
je vrata u sutrašnjicu, u novi svijet. Otvorena je kriza prezrelog kapitalizma
i počela groznica utovljenog „zlatnog teleta“, koje se minulih desetljeća sâmo
tovilo. Otvorena je kriza kapitala, ali ne kao sredstva rada, nego kao svjetske
države. To je kriza i slobodnog svjetskog tržišta, kao političkog sustava
kapitala-države.
Pojavili su se ozbiljni znaci novog početka ili nastavka nacionalnih evolucija
(SAD, UK, Japan), kojima narodi nastoje djelomice oponašati držanje kineskog
naroda, ali EU i dalje pluta u bivšem svijetu. Vidljivi su ohrabrujući znaci
obnove gospodarskog nacionalizma. To
je potreban i pohvalan razvitak u uređenju ljudskih društava, iako valja biti
na oprezu, zbog uobičajenih posljedica gomilanja neslobodnog kapitala u narodima, koji je u europskoj povijesti vodio u militarizam, kolonijalizam i
imperijalizam – vojni, industrijski i financijski.
Predviđam da će doći do oporavka mnogih naroda, a među njima i hrvatskoga.
Međutim, ako se samopomoć naroda ne dopuni istinskom suradnjom među nacionalnim
državama, posebice u općem povećanju zapošljavanju ljudi, može doći do velikih
nevolja za vrstu. Oporavak treba koordinirati unutar cijele vrste. Čovjek kao
vrsta treba zaštititi sam sebe.
Neosporno je bar to, da se danas
u svijetu razmišlja drukčije, nego 2006. godine, a pogotovo drukčije, nego u
vrijeme napada Koalicije voljnih na
Irak 2003. godine.
IV. NOVI BIJELI ČOVJEK
U Rimu se ovog proljeća
neočekivano pojavio novi papa Bergoglio. U par tjedana papa je uz ostalo rekao:
· da zatvorenog Isusa treba
iz Crkve pustiti k ljudima,
· da je svijet pun
zatvorenika u šapama zlih gospodara,
· da brigu za siromašne,
nemoćne, bolesne, nezaposlene i druge nevoljne ljude trebaju preuzeti vlasti i narodi,
· da pohlepa jednih
ostavlja druge bez sredstava za život,
· da je nerazborito
gomilati bogatstvo, koje se „ne može ponijeti na drugi svijet“.
Papa
isusovac otprve je otvorio pitanje siromaštva, odnosa prema kapitalu i životne
skromnosti. Stoga se u središtu njegovih kratkih nagovora pojavio Isus, na isti
način na koji su Isusa uzimali Benedikt, Franjo i Ignacije Loyola, koji su bili
ne samo pokretači obnove Crkve, nego i utemeljitelji rasadnika novih ljudi za
novo vrijeme
Svijet je sad u ciku obnove i to
prve obnove otkad je globaliziran. Bit će to mukotrpna obnova čovjeka kao vrste, koja se našla na
okupu i koju valja preporoditi po ljudskom duhu, kako bi čovjek mogao zauzeti
novi, primjeren stav. Drugog sredstva nema, jer se čovjeka ne može
programirati, iako se to pokušavalo cijelog tijeka civilizacije. Bez primjerena
stava nema primjerena ponašanja. Čovjeka se može samo odgojiti i to u zajedništvu.
Bit će mukotrpno, ali novi papa kaže da vjera bez podnošenja muke, bez križa,
nije vjera.
Imam dojam,
da se stari svijet počeo pršiti i da se prošlost udaljuje od nas. Imam dojam i
da prestaje kršćanstvo, koje je preopterećeno unutarnjim prijeporima i
nesuvislostima, koji se ne mogu ukloniti gorljivošću vjere ili stegom života,
kao što nastoji Opus Dei. Prihvaćanje
Isusa kao pravog, vjerodostojnog i pouzdanog čovjeka te bogate ljudske osobe odjednom
se počinje činiti jednostavnim i prirodnim. Na to navodi slabo stanje svijeta i
ljudskih duša posvuda u svijetu. Imam dojam da u svijet izbija klica Isusova „nebeskog kraljevstva“, poretka kakva
nikad dosad nije bilo.
Isus je taj svoj sustav ljudskih
vrijednosti odredio u Govoru na gori,
u kojemu je uz ostalo rekao da:
· trebaju biti sretni
ljudi, koji su gladni duha,
· trebaju biti sretni
skromni ljudi, koji se ne žele gložiti za opstanak,
· ne treba olako misliti,
da će rast novog svijeta teći lagano i bez muke, te da
· njegovi sljedbenici
trebaju ozbiljno računati s tim, da će ih mnogi mrziti zbog njega te da će na
njih lažno navaljivati sve ljage i poroke svijeta.
Sloboda i
domišljatost čovjekova uma, koji „slobodno zida istinu i patvori budućnost“
napravili su od čovjeka najnevoljniju životinjsku vrstu. Takvu i tu ljudsku
vrstu, golemu brojem, zgusnutu diljem Zemljine plohe, bez međuprostora i bez
granica među povijesnim nacionalnim zajednicama, globaliziranu putem tržišta,
valja vratiti ljudskoj evoluciji, odmatanju čovjeka. Evolucija ne smije
počivati, kako je bilo minulih 6.000 godina, na odabiru putem unutarnjeg
gloženja sračunatog samo na zadovoljenje materijalnih potreba, nego na
zajedništvu po duhu, koji je mnogo izdašniji plod ljudskog uma, nego što je to kapital koji je izum uma. Pravi ljudski kapital je duh.
Čovjeku je uistinu potrebno „rođenje po
duhu“, koji je u njemu. To je evolucijska potreba i u tome je evolucijska
antropologija, koje se nisu držali samozvani tobožnji objavitelji Božje istine ili „slobodni zidari istine“, od rečenog
Abrahama do stvarnog Josepha Smitha, velikog mormona.
Međutim, duha
su se držali prvaci otkrivanja obične
ljudske istine: Isus iz Nazareta, Benedikt iz Nursije, Franjo iz Assisija i
Ignacije Loyola, a drži ga se i sadašnji papa, duhovni baštinik Ignacija
Loyole. Svaki od tih ljudi osjetio je i iskoristio mogućnosti ljudskog duha,
koji je nakupljen u čovjeku kao plod čovjekove biološke i ljudske kulturne
evolucije. Daljnja evolucija čovjeka po duhu jedino je sredstvo izbavljenja
čovjeka kao vrste iz ljudske zbrke, u koju ga je dovelo pouzdanje u ljudski um,
koji je nepouzdan kad nije pod paskom čovjekova duha ili čovjekove svijesti
odnosno ljudske odgovornosti.
Čini se da će
novu obnovu Crkve pokrenuti ona sama, a ne neki novi nadahnut obnovitelj s
njezina ruba. Tako i treba biti. Međutim, očekivana obnova može uspjeti, jedino
ako Crkva nakani ponuditi svijetu novo
dobro. To dobro je opći sustav ljudskih vrijednosti za vrstu homo sapiens, koji ne će ovisiti ni o
političkoj zajednici ni o političkom sustavu ni o sustavu uvjerenja, ali sustav
koji će svaka vlast poštivati i njemu se prilagođivati. U tome je pravi smisao
Isusove izreke „Bogu Božje, caru carevo!“
Taj sustav ljudskih vrijednosti postavio je
još Isus i treba ga skupa s Isusom nuditi svijetu. Crkva treba samo to nuditi
svijetu.
Crkvu nije
bilo dosta otvoriti, što je učinio Ivan XXIII. Njoj treba i dati ili vratiti njezin
pravi sadržaj, pojavu Isusa iz Nazareta. Nasreću, Crkva je opet u prigodi da
bira „vrstu kršćanstva“, jer kapital kao vlast ne treba Crkvu. (On ima
liberalizam kao vjeru i zaklade za zidanje istine kao crkve liberalizma.) Nadam
se, da će Crkva prigrliti Isusa, kao što je to činila kad god je ona sama bila
u nevolji i kad god je svijet oko nje bio u nevolji.
Vrsta homo sapiens stupa u
novo razdoblje svoje evolucije. Nakon dva i pol milijuna godina biološke evolucije
u tijelu i kojih pedesetak tisuća godina kulturne evolucije po umu, globalizirana vrsta stupa u konačno
razdoblje duhovne evolucije, evolucije po duhu. Sadašnje nevolje ljudske vrste
dolaze od njezine neprilagođenosti prilikama koje je sama stvorila. Duhovnom
evolucijom čovjek će sebe
prilagođivati prilikama koje će i dalje sam mijenjati.
Prvi posao na tom putu je pomoć čovjeku da uvidi
mogućnosti svojeg duha, da prione uza nj i da ga rabi. Taj bi posao Crkva mogla
dobro obavljati, ali samo služeći se Isusovom pojavom