Crna,crvena i Yugo Hrvatska

Zdravko Mršić: Osvrt 36

CRNA, Crvena I YUGO Hrvatska

mam dojam, da su Hrvati uglavnom slijepi za političke boje. Pop politolozi znaju govoriti o bojama u politici: crna za narodnjake, demokršćane i konzervativce; žuta za nacionalne i socijale liberale; crvena razne jakosti za socijalne demokrate, socijaliste i komuniste; zelena za „zelene“ koji nemaju drugo ime. Za nekoga tko nije slijep za političke boje, Hrvatska bi se mogla činiti crnom po glasovima, koje Crkva usmjeruje HDZ-u od 1990. godine. Neki pripadnici nekih etničkih skupina vide Hrvatsku smeđom, iako su Istru mučile crne fašističke košulje, a Dalmaciju crne šubare i šajkače, što u sprezi s talijanskim fašistima, što u sprezi s jugoslavenskom crvenom armijom. Hrvati sad pred sobom vide prozirno sivilo ukupnog političkog života.

Stoga ih je iznenadilo HDZ-ovo posezanje za „crvenim kartonima“, za crvenom krpom, koje više nema ni u Kataloniji, te za crvenom opasnošću. Politička isključivost, koju je HDZ pokazivao do sredine listopada u prijeizbornoj žetvi dijeljenjem crvenih kartona, natkrilila je staru isključivost pod zaštitnim znakom „stoka sitnog zuba“. Čini se da HDZ natkriljuje sam sebe. Za održanje političke ravnoteže moram dodati to, da ni u oporbenoj koaliciji ne vidim veliko obećanje za Hrvate, bili oni slijepi ili osjetljivi za političke boje. U RH nastaje politička praznina.

Spomen riječi „natkriliti“ ili nadletjeti zove u sjećanje stihove Dobriše Cesarića, koji je u vrhunsku poeziju skrivao životnu mudrost.

Kakvi to glasi čuju se u mraku,/Nad noćnim poljem, visoko u zraku?/Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica:/Jedna u letu poludjela ptica.//Nadlijeće sebe i oblake trome,/S vjetrom se igra i pjeva o tome./Svu svoju vjeru u krilima noseći,/Kuda to leti, što bi htjela dòseći?//Nije li vrijeme da gnijezdo vije?/ Kad bude hladno, da se u njem grije./ Ko li te posla pjevati u tminu?/Sleti u nižu, u bolju sudbinu.//Ne mari za to poludjela ptica./Pjeva o vjetru što je svu golica./A kad je umor jednom bude srvo,/Neće za odmor nać nijedno drvo.

skreno napisano, politički promatrač zapanjen je neočekivanim i naglim posezanjem za crvenom bojom u borbi za glasove birača, koji su presiti hrvatske desetorazredne politike, ako se isključi politika SDSS. Za ocjenu neumjesnosti tog posezanja treba iznijeti neke činjenice.

Prvo je to, da se u vrijeme Hladnog rata, zbog blokovske stege, politika nije vodila javno, nego obavještajnim putem. Tako je bilo sve do 1990. godine, a i u toj godini, koja je preokrenula hrvatsku državnost.

Drugo je to, da Hrvatska nije prestala biti crvenom ni 1990. godine. Ostala je crvenom, ali na crnim glasovima, koje je HDZ-u donijela Crkva. Hrvatska se od 1990. godine nije zvala komunističkom, ali je ostala crvenom.

To je bio rezultat dogovora napravljenog 1989. godine, prije rasapa SKJ na XIV. kongresu i prije odluke SKH na njegovom XI. kongresu u jesen 1989. godine, da se održe slobodni izbori. Hrvatski veterani-antifašisti, koje je SKH bio umirovio, smatrali su, da se aktivni komunisti okupljeni u Savez komunista Hrvatske ne mogu oduprijeti Miloševiću, ali da bi hrvatski nacionalisti mogli. Nacionalistima je obećana „sva pomoć“ uključujući otvaranje medija, uz uvjet da nove vlasti „sačuvaju“ stare kadrove. Za nacionaliste se potrudio ostatak dijela obavještajne mreže, koja je za Josipa Broza bila pod nadzorom Hrvata, radi njegove osobne sigurnosti.

SKH-SDP nije bio dio tog dogovora. On je boreći se za vlast pokušao upriličiti javno, stranačko, političko sukobljavanje s HDZ-om. Međutim, esdepeovci nisu znali politiku, kao što je nisu znali ni oni ljudi u HDZ-u, koji nisu bili umreženi u stari sustav.

Službe sigurnosti, koje su ostale pod nadzorom SKJ, umetnule su prvobitno u HDZ ljude, koji su bili naslonjeni na njih, ali ti ljudi nisu uspjeli potkopati HDZ. Među njima je bilo i ljudi, koji su trebali preuzeti vlast u Hrvatskoj, ako uspije Miloševićeva „antibirokratska revolucija“, koja je predviđala mirno odvajanje Slovenije od SFRJ, koja bi se pretvorila u Veliku Srbiju.

Povratak umreženih komunističkih kadrova u novu vlast odvijao se pod plaštevima pomirbe te jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske. Kadrovi u domovini i dijaspori, koji su se odranije „razumjeli u politiku“, uvukli su se u vlast, a ljudi koji su bili izvan starog sustava brzo su nestali iz strukture nove vlasti. To se vidjelo po Vladi demokratskog jedinstva. (O svemu više u knjizi „Hrvati 2012.“)

To je naša povijest. Zato se čovjek pita, kako se netko može tako i toliko izložiti nerazumijevanju birača, da tvrdi da Hrvatskoj prijeti crvena opasnost? Hrvatska je već crvena. HDZ je tamno crven, a SDP nije ni ružičast. Bijel je kao ljiljan.

Hrvatska od 1990. godine nije više bila komunističkom zemljom, ali je ostala crvenom. To se vidi po tome, što ona od rođenja ima nedemokratski, unitaran, autoritaran politički sustav, osobnu vlast i političku isključivost. Hrvatska je pod osobnom vlašću od Broza preko dr. Tuđmana i dr. Sanadera do Kosor.

Poslije Domovinskog rata bivši komunisti kao nositelji vlasti prionuli su uz liberalističku ideologiju, koja je unitarna, autoritarna i isključiva kao i komunistička te koja je u EU i u cijelom svijetu ugasila demokraciju, koju komunizam nije ni dopuštao. „Vuk dlaku mijenja, a ćud nikad.“ To se najbolje vidi po tome što sadašnje vlasti svojom kampanjom zatiru pomirbu i uništavaju hrvatsko zajedništvo, i to je najveća ne crvena, nego kričava politička pogibelj za Hrvatsku.

Stoga se čovjek pita i to, kako se HDZ mogao upustiti u prijeizborni pohod ili kampanju s takvim otupim oruđem, kosom, srpom ili čekićem, iako narod očekuje da se izborna žetva obavi žetelicom-vršilicom ili kombajnom vođenim računalom. Nasreću, od sredine listopada crvena boja zamijenjena je yugo bojom, a ni Uskok više ne ide „do Rijeke kroz Učku“.

Prije kraja naglasit ću, da je naš antifašističko-nacionalistički projekt uspio, a da je Miloševićev projekt propao. To se ipak dogodilo ponajviše zaslugom Crkve te narodnog pastira kardinala Franje Kuharića, koji kao politička pojava daleko natkriljuje sve druge sudionike projekta osamostaljenja Hrvatske.

Hrvatsko osamostaljenje 1990. godine je singularna točka hrvatske povijesti, ali i jedincata pojava u suvremenoj svjetskoj povijesti. Osamostaljenje nam je uspjelo prvobitno zbog pomirbe ostvarene 1990. godine i zbog jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske, koje je zdušno zagovarao i provodio dr. Tuđman. Stoga je pogubno to, što se u sadanjoj prijeizbornoj žetvi i vršidbi glasova – u pokušaju namicanja sitnog stranačkog neostvarljiva dobitka – neobazrivo zatire pomirba i uništava hrvatsko narodno zajedništvo.

Politički uspjeh projekta osamostaljenja Hrvatske od SFRJ pokazao se 25. srpnja 1990. godine, kad je Sabor izglasao „amandmane“ ili poboljšanja ustava SR Hrvatske. To je bio znak Srbima da od političke borbe za Veliku Srbiju prijeđu na vojni napad na hrvatsku državu. Tri tjedna poslije 25. srpnja postavljeni su trupci na prometnice u Kninu. Ipak, Hrvati su potukli Srbe i u ratu.

Šteta je to, što je HDZ prihvatio jedno jedino umlje.