Zaključavajući
vrata čula je kako sirene zavijaju.Uzdahnula je razmišljajući kako je opet
netko nastradao.Onda se sjetila da nije uzela poklon za kćerku.Vratila se, kad
je zazvonio telefom.Nepoznati muški glas
javio se s kćerkinog mobitela.Protrnula je.Majke osjete.Znaju.Sjena s zlokobnim
zvukom sirene proletjela joj je glavom.
„Ne, ne bojte
se!Kćerka je imala sudar, tu kod Rotora…na autoputu.Nije strašno!“
Izjurila je bez
riječi.Nije znala kako je do tamo došla,prije hitne.Trčala je izbezumljeno
između jurećih automobila na drugu stranu , do stješnjenog auta, koji
je zarobio tijelo njenog djeteta.Policajac ju je uhvatio za ruku kad se
spotakla, na odlomljen branik i pala na koljena.Gledala je u kćerku, koja se
borila sa udahom, u ljude koji su se skupili i osjećala kako tonu sve nade. I sunce
i zrak.Nije mogla disati, jer joj se srce premjestilo u vrat, samo što nije
iskočilo.
Uhvatila je
njen zaustavljen pogled u daljinu i
pomislila, kako mora nešto brzo učiniti, ne dopustiti joj da ode! Ne, ne samo
tako, iz čistog mira,ta još prije pola
sata su se dogovarale za kavu!Netko u
crvenom ju je odgurnuo i počeo izvlačiti beživotno tijelo.Usta posve suha, bez
daha i bez riječi. Oči bez suza. Stajala je
kao da ne stoji, kao da se to ne događa.Osjetila je kako ju netko
pridržava.Treskavica ju je napadala.Onda je vidjela Ivu.Trčala je posve bijela,
bez treptaja, bez usta, između auta.
„Sve će biti u
redu, molim smirite se!“čula je sjenu u žarko crvenom.
Pogladila ju je po
licu, mičući uvojak plave kose i povlačeći joj potkošulju, prekrivajući trbuh.Jedva je disala. Tijelo se trzalo u
pravilnim razmacima.Treslo.Kao da su ga posuli hladnom vodom.Vidjela je kad su
se za njom zalupila vrata i ponovno čula prijeteći zvuk sirena, shvaćajući kako
nije netko nastradao, već njena kćerka...
Pogled joj se
zaustavio na ljubičastoj zgužvanoj krhotini,kao da je od papira, u kojoj
vjerojatno nitko ne bi preživio.Potonu je njen Titanik, kako je kćerka zvala
svoj auto.
Iva i ona utrčale
su u hitnu.Bila je u obradi i nisu mogle do nje.
Prisjetila se
koliko je godina vodila svoju djevojčicu na vježbe istezanja, na preglede od
kojih nije noćima prije toga spavala.Stupnjevi iskrivljenja kičme nejasno su se
uprkos aparatu i svakodnevnim vježbama povećavali.Borba je trajala
godinama.Neprestano.I noću i danju.Noću kad nije mogla spavati u aparatu,a
danju kad su je djeca zadirkivala i rugala joj se.
„Ako je slomila
kičmu,ne znam što će biti?!“vapila je suznih očiju Iva.
Nije mogla govoriti
od u grudu stješnjenih emocija, koja je
zaustavljala dah.Neartikulirani glas izlazio je iz nje.Nije bilo suza.Samo
tjeskoba.Teška i sumorna.Okretala se po čekaonici, a osjećala da se čekaonica
okreće oko nje.
Vidjela ju je kako
joj maše i zanijemila.Ne, ne, ne možeš, govorile su joj oči, kad su se vrata
ordinacije otvorila i kad ju je ugledala.Imala je otvorene oči boje masline.
Nisu bile jasno zelene, već mutne, bez životne, ali otvorene.Držala je ruke na
ovratniku.Stezao ju je.Vozili su je na snimanje.Hodale su uz nju,svaka s jedne
strane držeći ju za ruke.Gladila joj je kosu i strepeći govorila, da će sve
biti dobro.Nije si smjela dopustiti da
pomisli drugačije.Gutajući velike
zalogaje zraka potiskivala je srce, koje je zapelo negdje u dušniku, gušeći ju.Skinule
su kapute i ušuškale ju.Zimica je bila jača.
Odvezli su je.
Sjedila je na
stolici, pogleda uperenog u jednu točku s mišlju kako dalje.Znala je da je krhkost, na volanu zaustavljene, kičme s
kojom se borila cio život upitna.Nije mogla prihvatiti crne slutnje.Sama je sebe
uvjeravala i smirivala.Znala je da mora izdržati sve što slijedi. Pa makar bilo
i najstašnije.Toliko toga je već izdržala!
To mogu samo majke,
jer moraju.
Treskavica se
zaustavila.Sama i nenadano.Nije ju više drmala.Osjetila je nejasno olakšanje, u
kojem je jasnije disala.Iva joj je pružila bočicu s vodom.Bila je mirna, kao da
su sve sumnje bile otklonjene.Kao da je sve dobro.Mir i samo mir.Smiješila
se,dodirujući srce.Jasno je vidjela ljude u čekaonici, kako sjede, šeću i
razgovaraju.Strah se izgubio, nejasno nestao.
„Ništa nije
slomljeno,“rekao je liječnik, dok ga je gledala, kao da ga ne razumije.Ponovio
je.Klimnula je sjedajući.Mučnina ju je napadala, a suze se probijale.
Smiješila se
gledajući kroz prozor. Na bijelom zidu susjedne zgrade jasno je vidjela mala, vesela i nasmijana bića kako se smiju,
kako joj mašu odlazeći.Mahnula im je,
misleći kako je kćerka imala ludu sreću, kako je zapravo, imala previše sreće.
U knjižnici su joj
rekli da je knjiga nobelovke Alice Munro“Previše sreće“ zauzeta do ljeta , i da ju mogu rezervirati.Pristala
je razmišljajući, kako će ju kupiti i sama je sebi pokloniti, kao novogodišnji
dar.
Kad je navečer
otvorila računalo, na njemu je zatekla obavijest knjižnice, poslanu taj dan u
11.35,da može podignuti rezerviranu knjigu „Previše sreće“.
Nasmiješila se,
shvaćajući da je poruka bila poslana u vrijeme, kad se nesreća dogodila.
Čuda se ipak
događaju…