„Da sam znala što me čeka, nisam sigurna da bih..,“govorila sam s kreveta kojim su me dovezli u sobu.
Uhvatila sam sestrin smiješak i pogled u daljinu.
Zatvorila sam oči osjećajući se napušteno.
Sama.
Sjetila sam se poznate rečenice:“Čovjek se rađa i umire sam.“Ma koliko sagradili mostova, odnosa, ma koliko stvorili života, u tim smo trenutcima sami.
Ležeći na uskom stolu, gledala sam u monitore, žice, reflektore,i čovjeka koji se odijevao u zeleno.
Gurnuo je ruku u podrtinu od ogrtača i tiho opsovao.
„Evo uzmi drugi,“čula sam sestru s druge strane.
„Gospođo,jeste li spremni?Mi jesmo…“
Smiješila sam se.
“Uh,zaboravio sam zaštitu protiv zračenja!Znate ukinuli su nam dodatak na zračenje, a imam dnevno 6-7 zahvata, pa sad zamislite količinu zračenja koju dobivam!Ako to pomnožimo s mjesecima, godinama… Ne treba mi Černobil.“
Soba se punila zrakastim sjenama i bojala zid nježnim spektrom boja .
Vidjela sam polja narcisa kako se njišu i odolijevaju proljetnom vjetru, i čula Larinu pjesmu.
Pomislila sam kako bi bilo dobro da uplašenim bolesnicima, poput mene, odvuku pažnju opuštajućom glazbom.Ništa me nije boljelo,a svejedno sam osjećala „knedlu u grlu“.
Sestra, s druge strane stola, gledala me smiješeći se, kao da je čula moje misli.
„Koliko zahvat traje?“pitala sam stisnutih usana.
„Ako bude sve u redu onda dvadesetak do tridesetak minuta. Ovisi o broju umetaka.“
„Kako to mislite „u redu“?
„Jeste li došli preživjeti ili?“sustiglo me protupitanje.
„Naravno da sam došla…Ne bih bila tu da …“
„Znate tu nam je bila jedna mlada žena, koja nam je rekla kako neće preživjeti zahvat! Kako nikako neće preživjeti. Gledao sam je smiješeći se njenom strahu. Nije bilo nikakvih medicinskih razloga da se zahvat ne napravi.Nije preživjela. Valjda je tako odlučila. I u dubini duše znala.“
Progutala sam slinu osjećajući žmarce kako se spuštaju kralježnicom.
„Dignite desnu ruku iznad glave.
Tako, dobro je, ne treba više.
Lijevu stavite na oslonac. Ana zaveži mi,molim te , pregaču.“
„Znate, jedina pravda je da se zdravlje ne može kupiti. Dođu nam na stol kojekakvi političari, od lokalnih do…
Ma, svi smo ovdje ogoljeni,nema tu razlika što se tiče novca. A u isto vrijeme, baš su oni uništili dostojanstvo malog čovjeka. I sad će opet ovaj narod srljati. Nušić je imao pravo . Ova vlada ne vrijedi. Ne, ne, sve su uništili. Nemamo ni osnovni materijal za rad! Koji put nemamo umetke svih profila. Dobro, kad se nabave, ponovno naručimo pacijenta na zahvat, a spašavamo ga s onim što imamo. Virtuozi smo. Snalazimo se. Život je najvredniji!“
Sa zadnjom rečenicom, sam osjetila snažnu bol u lijevoj ruci.Struganje,laganu nesvjesticu i mislila kako lokalna ne djeluje. Život je najvredniji, vrtjelo mi se kroz uzburkane misli. Toplina me preplavila razapinjući mi prsa. Nema udaha. Pritisak u glavi, u prsima - do prsnuća. Otvorila sam širom oči i na monitoru koji se gubio u magli vidjela ravnu crtu. Doktor je uzvikivao neke nerazumljive naredbe. Čula sam: „Kisik!“ Nisam mogla udahnuti, a nisam se ni borila.
Prepustila sam se.
Lelujala sam poput orahove ljuske, nošena vodenom strujom kroz labirint života. Nisam mislila ni na koga, niti išta. Spoznaju prepuštanja preplavila je ljubav. Topla i nježna. Drugačijeg lica i osmijeha. Čista esencija ljubavi koja me je pratila, pravila društvo u labirintu u kojem se nisam snalazila.
Kretala sam se labirintom apstraktno-geometrijske provinijencije shvaćajući izvjestan rebus, zagonetku, očekujući iznenađenje „na kraju puta“.
„Pipi, pip, pip… Dobili smo tlak!“netko je uzviknuo.
„Dišem, opet dišem. Osjećala sam ogrebotinu u nosu koja je pekla.
Ma, neka peče…Dišem!“
Narcise su se počele meškoljiti i okretati zubatom suncu. Larina pjesma se gubila u širokom prostranstvu prema bijelim, snježnim vrhovima. U zraku je titrao rastanak s ljubavnom esencijom. Sve je utihnulo. Vidjela sam pomrčinu sunca nad Balatonom, pa krater Etne, plitvičke slapove…Slike su se filmskom brzinom smjenjivale. Osjetila sam lagano opuštanje prsnih mišića .
Lakše sam disala.
„Gotovi smo!Gotovi ste!“
Lagano sam otvorila oči. Zadebljanog jezika, jedva sam prozborila;“Jeste li mi ugradili odgovarajućeg?“
„Jesmo!“
Gledajući u reflektore,shvatila sam rebus, zagonetku. Nisam si mogla objasniti kako prije nikad nisam razmišljala na takav način.
Besmrtnost je intuitivna nada koja je snažnija u mladosti,ali ne blijedi ni u poznijem razdoblju. Nit između stvarnosti i nestvarnosti, između postojanja i nepostojanja, toliko je tanka, nevidljiva, a u isto vrijeme neraskidiva sa životom.
Sjetila sam se bolesnice iz sobe. Naručili su je nakon dva mjeseca za ugradnju odgovarajućeg. U mislima sam joj čvrsto stiskala ruku, čestitala joj na odlučnosti. Život je najvredniji.
Krevet se kretao,kad sam počeka drhtati. Zatvorila sam oči osjećajući morsku bolest.
„Kako ste? Ne, nemojte dirati narukvicu, da ne iskrvarite!“
„Zbunjeno. Još nisam svoja.“
„Da sam Vam rekla kako je to zaista, makar je doživljaj individualan, sigurna sam da biste pobjegli…“
„Da sam znala, bih!“
„Ne, ne biste!
Život je najvrjedniji dar i za njega se vrijedi boriti.“