Ubrzo nakon stupanja na bosanski prijestol u studenome 1461. godine Stjepan Tomašević je putem svojeg veleposlanika obavijestio papu Pija II „da njega, Stjepana, turski sultan kani napasti velikom vojskom slijedeće godine te da su turska vojska i topništvo u punoj pripravnosti“. Stjepan piše Papi da od njega ne očekuje zvijezde s neba, ali da želi da i njegovi neprijatelji i njegovi zemljaci znaju da je Papa uza nj. To bi po Stjepanu potaknulo mađarskog kralja da mu se pridruži u obrani Bosne. U poslanici, koja je pročitana Papi pred Zborom kardinala, Tomašević doslovce piše: „Turci su napravili u mojoj kraljevini nekoliko utvrda i uspostavili su dobre odnose s mojom seljacima. Obećavaju da će osloboditi svakog seljaka, koji im se pridruži. Seljaci su u svojem ograničenom znanju nesvjesni obmane i pretpostavljaju da će slobodu uživati dovijeka. Lako je moguće da se narod, zaveden takvim lažima, pobuni protiv mene, ako ne vide da je vaša snaga uza me. Napušteni od seljaka, velikaši se ne će dugo održati u svojim dvorcima. Kad bi Mehmed želio samo dobiti moju kraljevinu i ne bi išao dalje, bilo bi dosta da prepustim svoju kraljevinu njezinoj sudbini pa ne bi bilo potrebe da vi uznemiravate kršćanski svijet potrebom moje obrane. Poslije mene on će napasti Mađarsku i mletačku pokrajinu Dalmaciju. Preko Karantanije i Istre on će poći na Italiju, koju on želi podjarmiti. On često govori o Rimu i čezne da tamo pođe. Ako on osvoji moju kraljevinu zahvaljujući ravnodušnosti kršćana, on će u mojoj zemlji naći pravu zemlju da iz nje ispuni svoje želje. Ja ću biti prva žrtva. To naš neprijatelj misli. Obavješćujem vas o tome što sam doznao, kako se jednoga dana ne bi reklo da niste bili obaviješteni i kako ja ne bih bio optužen za nemar.“