DAMIR MATAUŠIĆ
http://www.matausic.net/index.php?option=com_content&task=view&id=5&Itemid=4
akademski kipar i medaljer
Damir Mataušić rođen je u Zagrebu 15. lipnja 1954. Godine
1974. završio je Školu primijenjene umjetnosti, Odsjek za likovnu i tehničku
obradu metala, a iste godine upisuje studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti
u Zagrebu. Diplomirao je 1979. godine na Odsjeku za malu plastiku i
medaljerstvo u klasi prof. Želimira Janeša.
Od 1986. do 1996. godine radi kao nastavnik na Školi za
primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu, na Odsjeku za oblikovanje metala, a
od 1996. godine na Akademiji likovnih umjetnosti – Kiparski odsjek na
usmjerenju Mala plastika i medaljerstvo kao redoviti profesor od 2007. godine.
Od 2003. do 2006. godine obnaša funkciju prodekana za upravu
na ALU-a, a od 2006. uz redovitu nastavu voditelj je poslijediplomskoga
specijalističkog studija Mala plastika i medaljerstvo.
Od 2006. do 2007. godine član je Rektorskog kolegija u širem
sastavu kao predstavnik Vijeća umjetničkog područja Sveučilišta u Zagrebu, a od
2006. predsjednik Komisije za dodjelu Nagrade „Vladimir Nazor” za likovnu
primijenjenu umjetnost, najviše državne nagrade u kulturi.
Od 2007. godine član je uprvanog vijeća Moderne galerije u
Zagrebu, a 2008. godine član je Odbora za proračun sveučilišta u Zagrebu.
Izlaže od 1974. godine. Priredio je 23 samostalne izložbe,
među kojima su i monografska izložba u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu 2000.
i izložba u Dolenjskom muzeju u Republici Sloveniji 2003. godine.
Sudjelovao je na 79 skupnih izložbi, među ostalim na FIDEM-u
(međunarodna izložba medalja) u Parizu, Londonu, Budimpešti, Neuchâtelu, Den
Haagu, Lisabonu, Colorado Springs,
Glasgowu itd. te na izložbama skulptura u Austriji, Njemačkoj, Slovačkoj,
Švicarskoj, Italiji, Madžarskoj i Americi.
Priređena su 44 javna predstavljanja njegovih zlatnih
medalja – u Galeriji Klovićevi dvori, Gradskoj vijećnici u Zagrebu, Palači
Dverce, Narodnoj banci Hrvatske i drugim javnim prostorima.
Prvu medalju realizirao je 1973. godine i od tada se gotovo
isključivo bavi medaljom i malom plastikom kao likovnim izrazom. Danas njegov
opus čini preko 550 uglavnom dvostrano kovanih medalja i malih plastika.
Autor je više od 150 kovanih medalja u zlatu i srebru, 33
opicajnih i jubilarnih apoena Republike Hrvatske realiziranih kroz natječaje,
među kojima je apoen od pet kuna s motivima Senjskoga glagoljskoga misala, 9
apoena od 25 kuna s različitim prigodnim motivima primjer su prvoga
dvanaesterokutnog bimetalnog novca kovanoga u svijetu, kao i jubilarnog apoena
od 15 € za Republiku Irsku.
Oblikovao je desetak javnih nagrada u kulturi, športu i
javnom životu (Marin Držić, Lovro Matačić, M. J. Zagorka, Ivo Horvat, Vicko
Andrić, Stjepan Ivšić, Mladost...) te javnog spomen-obilježja Papi Ivanu Pavlu
II u Omišlju i nekoliko sakralnih obilježja.
Autor je dekanskog lanca Akademije likovnih umjetnosti i
Ekonomskog fakulteta u Zagrebu te gradonačelničkog lanca Grada Kostajnice i
predsjedničkog lanca HOK-a.
Dobitnik nagrada na međunarodnim natječajima u Austriji
2000. i Japanu. 2001 godine, te ukazom Predsjednika RH odlikovan Danicom s
likom Marka Marulića za zasluge u kulturi.
Specijalizirao se izvodeći projekte u državnim kovnicama u
Beču i Budimpešti te Kraljevskoj kovnici u Cardiffu.
O Damiru Mataušiću napisan je veći broj kritičkih osvrta u
svim javnim glasilima, specijaliziranim časopisima „Numizmatičke vijesti”, „The
Medal”, „Money Trend”. O radu Damira Mataušića izdane su tri monografije, prva
monografija autora Feđe Vukića izdana je 1993. godine u izdanju Biblioteke
Prizma iz Zagreba, u povodu monografske izložbe 1999.godine izišla je druga
prigodna monografija autora Bogdana Mesingera, u izdanju Galerije Klovićevi
dvori i Galerije Garestin te 2010. godine otisnuta je i treća, autora Bogdana
Mesingera, s presjekom cjelokupnog rada te kompletnom bibliografijom i popisom
radova u izdanju Školske knjige iz Zagreba. O njegovim djelima redatelj Eduard
Galić snimio je dokumentarni film.
Velik dio radova nalazi se u arhivu Muzejsko-galerijskog
centra u Zagrebu, zbirci Arheološkog muzeja i Gliptoteke HAZU, te Muzeju
suvremene umjetnosti i Galeriji moderne umjetnosti u Zagrebu, zatim u
Olimpijskome muzeju u Lausannei, zbirci Vatikanskog muzeja te u mnogim
muzejskim i privatnim zbirkama medalja i numizmatike u Hrvatskoj i inozemstvu.
Kao redoviti profesor predaje na prediplomskom, diplomskom i
poslijediplomskom specijalističkom i doktorskom studiju na Akademiji likovnih
umjetnosti u Zagrebu, na Kiparskom odsjeku - Usmjerenje mala plastika i medaljersvo.
Živi i djeluje u Zagrebu.
www.matausic.net
Medalje
http://www.matausic.net/index.php?option=com_content&task=view&id=22&Itemid=31
Medalja
MEDALJA (franc. médaille) je pločica od kovine, okrugla
oblika, veličinom prilagođena ljudskoj ruci ili oznakovljenju poprsja, dobivena
lijevanjem, kovanjem ili graviranjem koju se, kao počasnicu, ritualno uručuje
zaslužniku kao simbol njegovih zasluga. Postojala je već u rimskoj kulturi, dok
se suvremena medalja pojavljuje 1438. godine, kad je njome počašćen bizantski
car Ivan VIII. Paleolog. Autor joj je bio Pisanello, a prvi hrvatski medaljer,
Pavao Dubrovčanin, izrađuje prve medalje petnaestak godina poslije.
U širem smislu, medaljom se smatra svaku počasnicu, bez
obzira na oblik: plakete, stajačice ili taktili.
Medalja je umjetnina. Formalno, pripada kiparstvu, tj.
umjetnosti oblikovanja – no njezina osebujna misija i stroge oblikotvorne
konvencije kojima podliježe izdvajaju je, istodobno, kao zaseban medij unutar
plastičnih umjetnosti, odnosno - uže - u okvirima mikroplastike.
Hrvatsko medaljerstvo
Ni u jednom se umjetničkom mediju povijest zemlje -
kulturna, gospodarska, pa i ratna – ne otiskuje tako sublimirano, tako do
dramatičnosti komprimirano i tako izravno, kao u mediju medalje. Medalje su
sublimiran identitet - čovjeka, kulture, zemlje... Hrvatsko je medaljerstvo
jedno od najuzbudljivijih i najsloženijih u svjetskoj medaljistici. To nije
slučajno. Hrvatska je, po svome položaju, na razmeđu sredozemnog i
srednjoeuropskoga kulturnoga kruga. Njezin je identitet složen - složeniji no u
mnogima drugim zemljama. Njezin sredozemni dio pripada najužoj jezgri europske
renesanse. Renesansa je iznjedrila, u prvoj polovici XV. stoljeća, i suvremenu
medalju. Hrvatsko je medaljerstvo začeto u tome sklopu. Njezin je, pak,
srednjoeuropski dio bio na putu najdramatičnijih ratnih pohoda iz Male Azije
prema Europi. O sudbini Europe odlučivalo se u
ratovima što su sjekli Hrvatsku u XVI. i XVII. stolječu. Obje priče, obje te
drame pripovijedaju medalje koje pripadaju povijesti hrvatskoga medaljerstva.
Bogdan Mesinger
Počasni i svečani lanci
http://www.matausic.net/index.php?option=com_content&task=view&id=24&Itemid=36
Mala plastika - slobodni oblici
http://www.matausic.net/index.php?option=com_content&task=view&id=9&Itemid=8
Grananje Mataušićeva mikroplastičnog stvaralaštva na
nekoliko uporednih medija, neprijeporno je (inače vrlo rijetko) na vrlo osobit
način obogatilo svaki od tih medija posebice. Mi smo ih razvrstali u tri
stvaralačka smjera - medalje, novac i mala plastika. No, njegov istraživački
impuls svakomu je od tih medija širio spektar oblika i tehnoloških
oplemenjivanja. Svaki je tehnološki novitet, primijetili smo, bio i stilogen. l
to vrlo usmjereno stilogen.
Mnoge su okolnosti -
kao što je oblikovanje njegova duha u roditeljskom domu, sazrijevanje pod
svjetlom janešova lucidnoga genija, rano uključivanje u velike i dugoročne
projekte, od Dekanskog lanca ALU do medaljerstva MGC-a, pa čak i snažne
genetske predispozicije - pogodovale takvomu razvitku djela i nadarenosti što
se u djelu ozbiIjuje. No, primijetili smo, također, da je Mataušić i
osujećujuće okolnosti, svojim odgovorom na izazov, znao preobratiti u
poticajne. Svi su njegovi mediji uzajamno isprepleteni. Razumljivo, jedan je
duh u njima i tek ih sociokulturne konvencije, kao i autorova potreba za
uspostavljanjem osebujna identiteta svakoga umjetničkog djela, uvršćuju u
zasebne opuse.
Kada bi stvorio jedan oblik, nije to bilo dovršenje, nego
pokretanje. Od samoga početka zamjećujemo snažnu potrebu da se novim oblikom
otkrije nepoznati svemir oblika u koji se jednim djelom ulazi. Zbilo se to prvi
put, čini se, nastankom njegove stajaćice Stablo mladosti (1978.). Prije
dvadeset godina.
U njegovu popisu radova (iz 1993.) ta fascinacija od bronce,
srebra i emajla navedena je pod brojem 17. No, u tih sedamnaest ranih radova
gotovo polovica (osam) povezano je u parove. Nazivi su im Akt, Dvoje, Prostor
(I. i II.) i Stablo mladosti (I. i II.). Nije
riječ o inačicama. Riječ je o istraživanju slobodnih oblika. Takvo je
istraživanje, nedvojbeno, u samoj naravi kiparstva. No, Mataušićevo je djelo
pokazalo kako je, ovaj put, riječ o još nečemu -možda i presudnijem od toga
kiparskog tvoračkog nagona. Stablo je mladosti, doslovce, fascinacija. Događa
se nešto nemoguće. Iracionalno je i irealno. Stablo svijetli. Ono rađa svjetlo.
Kao plod.
Postignuto je to primjenom, gotovo bismo mogli reći,
zlatarskih postupaka u izradi mikroskulpture. Srebrom i emajlom. Taj
nadstvarnosni učinak (što ni i kom slučaju ne treba miješati s nadrealizmom)
otkrio je jedno svojstvo Mataušićeve vrlo osobne lucidnosti: nevidljiva, no
uvijek pod našom rukom, skrivena su vrata što otvaraju mogućnosti nemogućega.
Nije riječ samo o imaginaciji i imaginarnom. Posrijedi je svojevrsno duhovno
čulo za fantastično. Imaginacija stvara virtualnu - ali moguću - stvarnost.
Mašta prekida tu vezu, osmjeljuje se za halucinantne vizije - i pokušava ih
ozbiljiti. Svojima slobodnim oblicima Mataušić je začeo jednu vrstu mikroplastičnoga
stvaralaštva koje bismo se osmjelili nazvati djelima umjetničke fantastike.
Riječ je o vrlo
osobnom traganju, koje je izvan svih konvencionalnih i društveno prihvaćenih
umjetničkih oblika, te vrlo rijetko ta djela napuštaju umjetnikov atelje. No,
njihova nezbiljska vizionarnost ponesena je duboko pounutrenom vjerom da je
čovjek, svojom vizionarskom prirodom, latentni čudotvorac, l da je upravo u
mediju mikroplastike to moguće sugerirati. Ona je upravo tako intimna kao što
je intimna slutnja. Komorna je i prisna.
l nije riječ samo o osobitu žanru mikroplastike. Riječ je o
plastičnome mišljenju o čovjeku i njegovim iracionalnim moćima. Neki su
Mataušićevi opusi, nastali u krilu takva halucinatorija, tragično stradali:
najprije serija inačica Stabla mladosti. Zatim opus u staklu Senj, iz 1995., u
kojemu se monument glagoljičkoga grafema, val mora, gibanje vjetra i krilo
jedra, nestvarna prozirnost svjetla i stamena podloga tla od sledena kamena i
staklene soli stapaju u vizionarskom gibanju oblika. U Senju, najveći broj
primjeraka nestali su, a neki su od njih jamačno - stradali.
Jedna orijentalna
bajka priča o mudracu koji je ponudio kalifu svu mudrost svijeta sabranu u
deset knjiga, ali za divovsku svotu. Kalif ga odbija - i mudrac spaljuje
knjige, jednu po jednu. Za posljednju kalif daje cijelo blago zahtijevano u
početku za svih deset. Naš trivijalni svijet nije svijet bajke i staklene je
stajaćice skrhao »nepoznat Netko«. No Mataušićev Senj u staklu dosegnuo je,
igrom zla slučaja, jednaku vrijednosnu sudbinu.
jedan je slobodan oblik iz 1986. bio dosegnuo veliku
popularnost. Bilo je to Zvono Lotrščak. U njemu nije kula čuvala vrata i zvonom
najavljivala povečerje, nego su vrata, u smjeloj i duhovitoj inverziji, čuvala
kulu i njome, pretvorenom u zvono, zvonila radost i sjećanje. Trenutačno, u
njegovu ateljeu nastaje niz faustvrančićevskih plastičnih vizija Letači. Čovjek
koji leti - najviši je san čovjeka uopće. Nije li samo stvaranje neprekidni let
u nemoguće? Slobodan oblik stvara slobodu u najrazličitijim otjelovljenjima. l
u onima prividno najpodčinjenijim. On ih iznutra preobrazuje slobodom misli i
njihova izraza. Mataušićevo je djelo priča o tome.
Bogdan Mesinger