Autor: mr.sc.Ante Dulčić
Datum objave: 27.08.2017
Share


DAN SJEĆANJA NA ROPSTVO I TOTALITARIZME

Na svom putu kulturne evolucije Čovjek je iskusio i dva društvena poretka, ropstvo i totalitarizam, koji su bili skretanja s ispravnog puta prema pravednom društvenom poretku

23. kolovoza EU obilježava Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima a UN obilježava Dan sjećanja na trgovinu robljem i njezino ukidanje.

Na svom putu kulturne evolucije Čovjek je iskusio i dva društvena poretka, ropstvo i totalitarizam, koji su bili skretanja s ispravnog puta prema pravednom društvenom poretku. U ropstvima i totalitarizmima su stradale mnoge nevine žrtve. Tih poredaka i njihovih žrtava se sjećamo 23. kolovoza svake godine. Pravedan društveni poredak, kojem Čovjek teži, uključuje za nacije, lokalne zajednice, obitelji i pojedince: ravnopravnost u šansama koje im se pružaju, dostojanstvo, sigurnost i ravnopravan pristup resursima Zemlje, sve uz održivi razvoj čitavog svijeta. Sve to podrazumijeva mir i sigurnost na čitavom svijetu. Dakako, danas smo još uvijek daleko od toga. Postoje lokalni ratovi i terorizam a nisu sasvim otklonjeni ni nuklearni sukobi. Postoje i brojni lokalni sukobi radi potčinjavanja drugih naroda, njihove nasilne „asimilacije“. Postoji i neravnopravnost ljudi po spolu, nacionalnoj, vjerskoj i drugoj pripadnosti. Osim toga, pohlepu pojedinaca još nije moguće obuzdati a znanost i tehnologija još uvijek nisu dovoljno napredovale za osiguranje svih potreba takvog pravednog društva. Ipak, važno je shvatiti da su ropstvo i totalitarizmi bili skretanje Čovjeka od puta prema „pravednom društvu“, skretanja koja su prouzročila mnoge nevine žrtve.


ROPSTVO

Iako je ropstvo bilo u antičkoj Grčkoj i Rimu nekad masovno, to nije točno za mnoga ostala nekadašnja njima istovremena društva u kojima je ropstvo bilo rjeđe. U Rimu se rad nije cijenio, jer radili su robovi. Na žalost, podcjenjivanje rada ostalo je, donekle, i do danas na području nekadašnjeg Rimskog carstva, uprkos kršćanstva koje cijeni rad. Država koja je prva u Europi zakonom ukinula trgovanje robljem, bila je Dubrovačka republika 1416. godine, 450 godina prije SAD. Profit koji je vlasnicima robova donosio robovski rad održao je ropstvo sve do 19-tog stoljeća. Gramzivost kolonijalnih država bila je tolika da su im smetali oni koji su domoroce htjeli naučiti samostalno privređivati, kao npr. isusovci koji su osnivali „redukcije“ za indijance u južnoj Americi. Nakon prijetnji Španjolske, Portugala i Francuske da će odvojiti svoje Crkve od Rima, papa je morao ukinuti isusovce od 1773. do 1814. godine. Robovskim radom utemeljana su mnoga i danas velika i ugledna poduzeća. Međutim, radi ogromnih žrtava među robovima, danas osuđujemo ropstvo kao motor razvoja kulturne evolucije Čovjeka. Demokracijom u kojoj svi ljudi imaju ista politička prava ukinuto je i ropstvo.

Međutim ni danas svijet nije sasvim bez ropstva. Papa Franjo je 23.08.2016. rekao da su prostitucija, trgovanje ljudima i organima te prisilni rad današnji oblici ropstva.

http://www.24sata.hr/news/papina-osuda-prostitucija-i-prisilan-rad-novi-oblici-ropstva-488232   

http://www.vecernji.hr/zanimljivosti/dubrovacka-republika-prva-u-europi-zabranila-ropstvo-cak-400-godina-prije-sad-a-917387  


TOTALITRIZMI

Blaženi Alojzije Stepinac (1898-1960), zagrebački nadbiskup i kardinal:

Klanjajte se samo Gospodinu Bogu svome, a ne führerima, duceima, sekretarima KP i drugim veličinama ovoga svijeta koje štovanje dužno Bogu hoće silom da prenesu na sebe. (Krašić, 10. svibnja 1958, CP, sv. XIII., str. 562-563)

Zaključak: Stepinac kritizira sva tri totaritarizma koji žele vladati kao da su njihove vođe bogovi.

Najpoznatiji totalitarizmi dvadesetog stoljeća su FAŠIZAM, NACIZAM i KOMUNIZAM. Diktatori ovih totaritarizama su odgovorni za najviše žrtava.

2014-te je Daily Mail objavio listu najvećih masovnih ubojica 20. stoljeća na svijetu, gotovo svi redom čelnici autoritarnih ili totalitarnih režima (uz ime dodane su od-do godine 20. stoljeća u kojima je djelovao):  1. Mao Zedong 49-76 60 milijuna, 2. Staljin 29-53 40 milijuna, 3. Hitler 33-45 30 milijuna, 4. Leopold II (belgijski kralj) 1886-08 8 milijuna Kongoanaca, 5. Hideki Tojo 41-45 (Japan) 5 milijuna, 6. Ismail Enver Paša 15-20 (Turska) 2 milijuna Armenaca, Grka i Asiraca, 7. Pol Pot 75-79 (Kambođa) 1,7 milijuna, 8. Kim Il Sung 48-94 (Sjev. Koreja) 1,6 milijuna, 9. Mengistu Haile Mariam 74-78 (Etiopija) 1,5 milijuna, 10. Yakubu Gowon 67-70 (Nigerija) 1 milijun Biafranaca, 11. Jean Kambanda 1994 (Ruanda) 800.000 Tutsi-a, 12. Saddam Hussein 79-2003 600.000, 13. Josip Broz Tito 45-80 570.000, 14. Sukarno 45-66 (Indonezija) 500.000 komunista, 15. Mullah Omar 96-2001 (taliban, Afganistan) 400.000, 16. Idi Amin 71-79 (Uganda) 400.000, 17. Yahya Khan 70-71 (Pakistan) 300.000 Bengalaca, 18. Benito Mussolini 22-45 250.000 Etiopljana, Libijaca, Židova i drugih, 19. Mobutu Sese Seko 65-97 (Zair) 230.000, 20. Charles Taylor 89-96 (Liberia) 220.000, 21. Fonday Sankoh 91-2000 (Sierra Leone) 210.000, 22. Ho Chi Minh 45-69 (Sjev. Vijetnam) 200.000, 23. Michel Micombero 66-76 (Burundi) 150.000 Hutu-a, 24. Hassan Alturabi 89-99 (Sudan) 100.000, 25. Jean-Bedel Bokassa 66-79 (Centralno-afričko carstvo) 90.000, 26. Efrain Rios Montt 82-83 (Guatemala) 70.000, 27. Francois/Jeanclaude Duvalier 57-86 (Haiti) 60.000, 28. Rafael Trujillo 30-61 (Dominikanska Republika) 50.000, 29. Hissene Habre 82-90 (Čad) 40.000, 30. Francisco Franco 39-75 (Španjolska) 35.000, 31. Fidel Castro 59-2006 (Kuba) 30.000, 32. Hafez/Bashar Al Asad 70-2014 (Sirija) 30.000, 33. Ruhollah Khomeini 79-80 (Iran) 20.000, 34. Robert Mugabe 82-2014 (Zimbabve) 15.000, 35. Jorge Videla 76-83 (Argentina) 13.000, 36. Augusto Pinochet 73-90 (Čile) 3.000.

http://www.dailymail.co.uk/home/moslive/article-2091670/Hitler-Stalin-The-murderous-regimes-world.html   

Osvrnut ćemo se na NACIZAM i KOMUNIZAM, totalitarne sustave s najviše žrtava.

Prema gornjem popisu, žrtava komunizma bilo je 105,6 milijuna (Mao, Staljin, Pol Pot, Kim IlSung, Tito, Ho Ši-Min, Castro) a žrtava fašizma 35,3 milijuna (Hitler, Tojo, Mussolini, Franco). Netko bi mogao reći: Komunizam je nakon Staljina postao humaniji, posebno u Jugoslaviji. No, možda bi i nacizam, nakon Hitlera, postao humaniji. Fašizam i nacizam su srušeni borbom u krvavom ratu. Zadržao se još, u humanijem obliku, u Španjolskoj do smrti Franca 1975. A zatim demokratizirao.

Za rušenje komunizma nije trebao rat, on se pokazao kao evolucijski slijepi put, i urušio se u Europi 1990. godine te transformirao u demokratski kapitalizam. Nakon smrti Mao Zedong-a komunizam u Kini se postupno transformirao u jednopartijski kapitalizam. Također i u Vijetnamu. Komunizam se zadržao još samo u Sjevernoj Koreji uz pomoć velike represije nad narodom (uz patnje, siromaštvo i glad – 1995-1999 je umrlo od gladi više od milijun ljudi, službeno 200.000). Uspoređujući ih u ista vremena, nacizam i komunizam su bili okrutni i nehumani režimi. Očito, komunizmu (sustavu u kojem je ograničeno privatno vlasništvo, u kojem postoje podobni i nepodobni) i fašizmu/nacizmu (sustavu radikalnog autoritarnog nacionalizma) je mjesto samo u ropotarnici povijesti!

Podatak Daily Mail-a o 570.000 žrtava Josipa Broza Tita (Hrvata, Srba, Slovenaca, Talijana, Bošnjaka, domaćih Nijemaca, pripadnika Wermachta, Kozaka i drugih) možda potječe iz slijedećeg izvora:

Aleksandar Ranković (1909-1983), drugi čovjek u komunističkoj vlasti Jugoslavije od 1945. do 1966. (kada je smijenjen i izbačen iz Partije), u izvješću Saveznoj skupštini na sjednici u Beogradu 1951.:

Kroz naše zatvore je prošlo između 1945. i 1951. 3.777.776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586.000 narodnih neprijatelja. (Politika, 1. veljače 1951., str.1)

Da je, u toj brojci, posebno velik bio pokolj Hrvata potvđuje i Milovan Đilas:

Milovan Đilas (1911-1995) crnogorski i jugoslavenski političar, publicist i književnik:

Pokolj kakav se provodio nad Hrvatima nije poznat u europskoj civilizaciji. (1977, knjiga Vrijeme rata)

Ovaj osvrt će biti u manjoj mjeri na nacizam, o čijim zločinima se govori već više od 70 godina, a u većoj mjeri na komunizam, o čijim zločinima se govori tek 27 godina i još je potrebno govoriti dok ima uglednih ljudi koji brane komunizam. Tako SABA (Savez antifašističkih boraca i antifašista) ovih dana izdaje saopćenje da je ministar Medved položio vijenac na grob „ubijenih ustaša i njihovih trabanata“, ne poštujući tako nevine žrtve komunizma.


NACIZAM:

Hijacint (Ante) Bošković (1900-1947), hrvatski dominikanac, teolog, tomist, filozof, pisac i propovjednik. Iz knjige Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, Zagreb 1939:

Superiornost njemačke države, koja joj daje pravo za osvajačkim ciljevima, nalazi najdublji svoj razlog u teoriji rase. U ovoj teoriji nacionalni socijalizam odražava svoj prirodni instinkt za onim što je u sebi tajanstveno, maglovito, primitivno i iracionalno. Nigdje ovaj pokret nije reagirao protiv zapadne kulture, izrađene na razumnosti i logici, kao u ovoj teoriji. U ovoj teoriji su usredotočena ... strujanja njemačke filozofije prošlog vijeka koja je, s nekim neopisivim naporom, gradila veliki hram suvremene kulture ... ali iz kojeg ne samo da je istjerala božanstvo, već nije dala mjesta čistom, prirodnom čovjeku. ... Čovjek više nema duše, nema uma, nema slobode, a sveden je na neku maglovitu i tajanstvenu primitivnu snagu što izvire iz krvi i tla čistog nordijskog tipa. ... Ta prirodna snaga rase ... stvarno je usredotočena, po principu Hegela, u jednom čovjeku, koji hipostazira pojam njemačke snage a isto tako i njemačke države. Mase, opijene njegovom veličinom, idu slijepo i bez razmišljanja za njim. ... Ta se snaga rase objektivira u moralu, pravu i društvenim institucijama, ... u Državi. Država u sebi zato uključuje i apsorbira sve. Tako se pojedinac potpuno gubi u Državi, koja je hipostazirana u jednom jedinom čovjeku, Vođi. Pojedinac gubi ne samo političku nego i individualnu slobodu a mora misliti kao i Vođa, on mu se potpuno mora predati, mora se, na neki način, preliti u njegovu volju. (Izvor: HR3 emisija Duhovni profili, 24.03.2017)

Zaključak: Bošković kritizira sve totalitarne sustave, komunizam (članak: Borba protiv komunizma, 1937) te fašizam i nacizam (knjiga: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, Zagreb 1939). Fašizam i nacizam kritizira još prije invazije na Poljsku, kada nacizam još nije pokazao svoje čitavo zločinačko lice ali se ti zločini u knjizi proročki već naziru. Za totalitarne sustave drži da su nastali radi toga što su ljudi, počevši od Descartes-a pa čak i postepeno od Renesanse, stavili sebe u središte a ne Boga pa su tako i subjektivizirali moralne norme i međuljudske odnose što nužno dovodi i do ekstrema totalitarizama i tragičnih posljedica.

Nacizam je totalitarni sustav u Njemačkoj nastao nasilnim rušenjem demokracije a srušen je porazom Njemačke u Drugom svjetskom ratu. 6 milijuna Židova ubijenih u holokaustu, milijuni Poljaka i Rusa koje je nacizam ubio a ostale htio pretvoriti u robove, rezultati su kratkotrajne vlasti nacizma.

Na žalost, ne analiziraju se dovoljno uzroci nacizma, fašizma i japanskog nacionalizma. Kad bi se to napravilo, vjerojatno bi se ustanovilo da su to bile zemlje sposobne za razvoj ali zakinute za naftu i mineralna bogatstva nužna za razvoj, koji se nisu mogli nabaviti na slobodnom tržištu. Hitler je koncem 1941-e godine već obaviješten od industrijalaca da će izgubiti rat a Japanci su to znali i prije nego što su zaratili sa SAD. U očaju poniženja i mržnje prema poniziteljima, sile Osovine krenule su, ipak, u samoubistveni rat. Bez dovoljno nafte i minerala jedino rješenje je bilo uvođenje robovskog rada pokorenih naroda. Nakon rata, svjetsko tržište se otvorilo te naftu i minerale svi mogu nabaviti pod istim uvjetima. Nadamo se da će, ostane li tako, time biti spriječen novi svjetski rat za resurse.


KOMUNIZAM:

Erich Mielke (1907-2000), ministar na čelu Ministarstva državne sigurnosti Istočne Njemačke (STASI) (1957-1989), 28.01.1953 je na konferenciji partijskog aktiva STASI-a rekao, kao odgovor na pitanje „Mogu li se u STASI-u zapošljavati ljudi koji ne znaju čitati i pisati“:

Drug Koller je ovdje rekao da postoje drugovi koji su zaposleni a da ne znaju pisati. Meni se čini da je važno to da taj drug, koji možda ne zna pisati, zna kako pobijediti i kako uništiti neprijatelje. Provjerimo, koliko ljudi zna divno pisati i kako divno znaju govoriti besmislice, i onda provjerimo koliko su oni neprijatelja uništili, i zato ja mislim da ovaj način propitivanja kadrova nije baš dobar, zato je važno u ljude utisnuti vjeru u pobjedu, da znaju da oni mogu pobijediti. Partija, partijski sekretar, oni moraju poznavati pravo lice svakog partijskog druga, kakvim on jezikom govori, i ako se on ne može potpisati, to nije važno, ako zna tko je neprijatelj, onda je on na dobrom putu. (Izvor: HR1 emisije Povijest četvrtkom 07.05.2009 min5)

Zaključak: Tipično za komunističke zemlje je bila podjela ljudi na podobne i nepodobne. Tako u istočnoj Njemačkoj podobni ne moraju znati ni pisati, glavno je da „otkrivaju neprijatelje“ komunizma. Dakako, na taj način su mnogi nevini stradali. Takva podjela je podloga da manjina (privilegirani) skorištava ostale, većinu.

Lavrentiy Beria (1899-1953) 1953, nakon smrti Staljina, obraća se Rakosiju:

Kako može biti prihvatljivo da u Mađarskoj, zemlji s 9.500.000 stanovnika, njih 1.300.000 bude progonjeno? Čak i drug Staljin je napravio grešku kada je izravno davao zapovijedi za ispitivanje onih koji su bili uhićeni. Čovjek koga tuku priznat će da je engleski ili američki špijun ili što god drugo hoćete, ali nikad na taj način nećete saznati istinu. Na taj način nevini ljudi budu osuđeni. Postoji zakon i svi ga se moraju pridržavati! (Izvor: HR1 emisija Povijest četvrtkom 31.12.2015 min20)

Beria govori o razdoblju od 1945 do 1953. Progonjeni ljudi su zatvarani u zatvore, radne logore ili preseljavani. U čistkama u partiji stradalo je više komunista nego za vrijeme diktature Miklosa Horthy-a (1920-1944). (Izvor: HR1 emisija Povijest četvrtkom 31.12.2015 min20)

Zaključak: Komunizam se do smrti Staljina održavao velikom represijom u kojoj su mnogi izgubili život. Tako je bilo u SSSR-u kao i u svim drugim komunističkim zemljama.


Žarko Puhovski (1946), hrvatski politički analitičar i filozof:

Staljin je bio, možda, najveći zločinac dvadesetog stoljeća, a ujedno bio je i najveći antifašist! (Izvor: Radio emisija Povijest četvrtkom 14.05.2009)

Zaključak: Biti antifašist ne znači automatski biti pošten i pravedan, među antifašistima bilo je i mnogo zločinaca.

1922 Nikolai Buharin (1888-1938), sovjetski revolucionar, tvorac Nove ekonomske politike (NEP: 1922-1928) u govoru ruskim seljacima:

Obogatite se i razvijte svoja imanja.

Nakon velike suše i gladi 1921-1922 koncem građanskog rata (1917-1922), Lenjin (1870-1924) je 1922 pokrenuo NEP, koji je dozvoljavao ograničeni privatni kapital i poduzetništvo. Stanje u SSSR-u se znatno poboljšalo za seljake kao i za radnike. 1928. Staljin je ukinuo NEP, smijenio Buharina, kolektivizirao seljake, nacionalizirao poduzeća, uveo centralizirano plansko gospodarstvo, pokrenuo industrijalizaciju, znatno povećao broj ljudi na prisilnom radu i pokrenuo prvi petogodišnji plan (1928-1933). Stanje u SSSR-u se za seljake i radnike znatno pogoršalo. Iskustva NEP-a je Deng Xiaoping koristio u Kini 1980-tih za siloviti gospodarski uspon Kine i pretvorbu Kine iz komunizma u jednopartijski kapitalizam.(Izvor: HR1 emisija Povijest četvrtkom 17.10,2016)


Zaključak: Nema drugog rješenje osim sustava s poduzetništvom i privatnim kapitalom. Sve drugo je osuđeno na propast. To je uvidjeo SSSR pod Gorbačovom (1991),kada se je SSSR raspao a Rusija i druge novo-nastale zemlje su naglo prešle u višepartijski kapitalizam. Razmatrali su dvije mogućnosti: poput NEP-a iz SSSR-a 1922-1928 ili poput samoupravljanja iz tadašnje Jugoslavije. Odabrali su prvo – poput NEP-a. Tako se je Kina postepeno počela transformirati u jednopartijski kapitalizam.

Pod komunizmom zovemo jednopartijski sustav s ograničenim privatnim poduzećima (u Jugoslaviji je pojedini poduzetnik smio imati do 5 zaposlenih). Lenjin je sustav u SSSR-u zvao komunizam dok ga je Staljin nazvao socijalizam, što je, kao, prva faza u kojoj svatko dobiva prema svom radu, nakon koje dolazi komunizam, sustav u kojem svatko radi što može i želi i svatko uzima koliko mu treba. Takav komunizam doista nije u skladu sa zakonima evolucije, koji traže stalno nadmetanje pojedinaca i zajednica, pa je i logično što je komunizam u Europi nakon 50-70 godina (kako gdje) postojanja odjednom 1990. godine propao.

Teorija komunizma je nastala 1848. godine kao reakcija na gramzivost buržoazije (vlasnika kapitala i sredstava za rad). Prije toga bilo je više pokušaja izgradnje lokalnih „utopija“ bez privatnog vlasništva. Sve su propale, prema ocjeni komunista, radi utjecaja okoline. Zaključak komunista je bio da revolucijom treba srušiti postojeći poredak u čitavom svijetu (da ne bi bilo utjecaja okoline) i onda ukinuti privatno vlasništvo a time i kapital i poduzetništvo. Tako bi se izgradilo „društvo sretnih ljudi“. Danas začuđuje takva kratkovidna teorija koja nije ni imala razrade organizacije u takvom društvu. Poduzetništvo, privatni kapital i privatna sredstva za rad postoje već tisućama godina, stariji su od pismenosti, ukidati ih, makar u teoriji, bila je totalna glupost.

Primjena komunizma počinje 1917-te u Rusiji nasilnim rušenjem tek nastale demokracije. Ovaj sustav je umjesto „društva sretnih ljudi“ izgradio „totalitarnu noćnu moru“. Ta „noćna mora“ se širila svijetom. Drži se da je neposrednih žrtava komunizma (ubijenih) u svijetu tijekom 70 godina bilo preko 100 milijuna. Komunizam u Europi se naglo srušio koncem 1989. i 1990. godine. Pokazalo se da je bilo nepotrebno ratovati s komunizmom (Vijetnam), jer je on bio evolucijski nekonkurentan, neizbježno osuđen na propast u svijetu u kojem postoji i bolje rješenje. Komunističke zemlje su glumile uspješnost a stvarno stanje prikrivale surovom represijom (do smrti Staljina (1953) u SSSR-u je više desetaka milijuna ljudi likvidirano a još više poslao na prisilni rad). Nakon smrti Staljina komunizam se održavao jeftinom naftom i mineralima iz SSSR-a u kombinaciji s represijom (intervencije Mađarska 1956, Čehoslovačka 1968). Kada SSSR više nije mogao sebi i satelitskim zemljama osigurati jeftinu naftu i minerale niti vojno intervenirati u satelitskim zemljama, komunizam se brzo urušio 1990-te u čitavoj Europi.

Rusija je, da bi se spasila od bankrota, prihvatila pomoć zapadne Njemačke i pristala na ujedinjenu Njemačku u NATO paktu. Varšavski pakt je nestao. Dok su se europske komunističke zemlje preko noći transformirale u višepartijske demokracije, Kina se je transformirala u jednopartijsku kapitalističku zemlju, s time da većina stanovništva pretpostavlja buduću demokratizaciju Kine. Za sada u Kini postoje represije kojih nema u demokracijama, npr. proganjanje katolika koji priznaju papu.

Zanimljivo je primijetiti da je, likvidiravši više desetaka milijuna ljudi za svoje vladavine, Staljin bio, možda, najveći zločinac dvadesetog stoljeća a ujedno, pobijedivši nacizam, bio je i najveći antifašist! U istoj osobi istovremeno najveći antifašist i najveći zločinac!

Ukupno možemo zaključiti da je eksperiment s komunizmom propao i nije dao nikakav prilog kulturnoj evoluciji Čovjeka već je samo generirao ogromne žrtve i patnje stanovništva. Ropstvo je, međutim, pridonijelo kulturnoj evoluciji Čovjeka ali uz „nečovječne“ žrtve robova, pa bi bio bolji i sporiji razvoj bez tih žrtava.

Začuđuje da i danas postoje zagovratelji marksizma i komunizma! Ponašaju se poput alkemičara u srednjem vijeku koji „samo što nisu otkrili kako se olovo pretvara u zlato“ dok ovi današnji marksisti „samo što nisu otkrili pravi put u komunizam“ i govore o ukidanju kapitalizma (a što će to uvesti umjesto kapitalizma, ne govore). Za neuspjehe im je uvijek netko kriv, kapitalistička zavjera, nesposobni vođe, krive odluke, itd.


KOMUNIZAM U JUGOSLAVIJI: .Lawrence Durrell (1912-1990), britanski književnik i putopisac, 1948-1952 boravi kao britanski diplomat u Beogradu. U jednom svom pismu iz Jugoslavije s kraja 40-tih piše:

Uvjeti su ovdje prilično mračni, kao da smo usred rata. Prenatrpanost, siromaštvo. Što se tiče komunizma, moj dragi Teodore, kratak posjet ovom mjestu dovoljan je da se čovjek odluči da se za kapitalizam vrijedi boriti. Crn, kakav je, sa svim svojim mrljama od krvi, manje je mračan, jalov i beznadan od ove trome i strašne policijske države. (Izvor: Radio emisja Povijest četvrtkom 14.10.2014)

Zaključak: Kapitalizam ima mnogo mana ali komunizam je mnogo gori. Kapitalisti su nužno zlo da bi narod bolje i sretnije živio.

Andrija Hebrang (1899-1947) politički tajnik CK KPH na zasjedanje ZAVNOH-a u Topuskom 1944: Narodno-oslobodilački pokret nije vodio i ne vodi borbu za komunizam, već ju vodi za općenarodne ciljeve, za nacionalno oslobođenje i demokraciju. (Izvor: Radio emisija Povijest četvrtkom 11.07.2007 min19)

3. Zasijedanja ZAVNOH-a usvojilo je deklaraciju kojom narodima i građanima Demokratske Hrvatske jamči prava vlasništva i imovine, slobodu govora, štampe, zbora, dogovora i slobodu udruživanja. U školske programe je uveden i katekizam. Nakon toga, Hebrang je iste godine premješten u Beograd na mjesto ministra lake industrije a na čelu KPH zamijenio ga je Vladimir Bakarić.  (Izvor: knjiga Ivo Banac: Sa Staljinom protiv Tita)

Zaključak: Tjekom rata, pod vodstvom Hebranga, pokušano je stvaranje stvarno demokratske Hrvatske, radi čega je i odaziv stanovništva za borbu u NOP-u bio velik, najveći u Jugoslaviji. Taj pokušaj je ugušen a Hebrang 1947. likvidiran.

Milovan Đilas (1911-1995), crnogorski i jugoslavenski političar, poblicist i književnik u mjesečnom časopisu Nova misao od siječnja 1954 Članak Anatomija jednog morala:

Jugoslavensku političku elitu resi životinjska pohlepa za održavanjem društvenog položaja, pohlepa koja je nemilosrdnija od borbe životinja. ... To je svijet koji je ratovao i vlast ovu našu i slobodu našu izborio, pa se zalagao i iza rata, vršio visoke dužnosti, vozio se u autima i salon-vagonima, hranio i odijevao u posebnim magazinima, ljetovao u izdvojenim vilama i ljetovalištima i na osnovu svega toga bogme bio i izuzetno zaslužan, a postepeno postajao i uvjeren da je sve to tako prirodno i logično da samo notorna budala ili okorjeli neprijatelj nije kadar to shvatiti. (Izvor: Nova misao, 1954-01)


Zaključak: Vođe komunističkih zemalja pragmatično su govorili (lagali) narodu da ih vode u bolji život a bolji život su osigurali samo sebi i privilegiranima. Na primjer u SSSR-u sredinom 80-tih godina od 250 milijuna stanovnika bilo je 17 milijuna članova komunističke partije, od kojih je 500.000 ušlo u elitu (tzv. nomenklatura) s privilegijama (korištenje posebnih dućana, komforan stan, dača, školarine za djecu...). Slični je bilo i u drugim komunističkim zemljama.

Roman Leljak (1964), slovenski publicist i istražitelj arhiva slovenske Udbe, autor mnogih knjiga, zadnje: Huda Jama, Suradnici UDBA-e (podaci o 10.000 suradnika Udbe u Sloveniji):

U Sloveniji je za Udbu radilo šezdeset i pet tisuća osoba.

Udbaši i članovi njihovih obitelji još uvijek podržavaju komunizam i glasaju za lijeve stranke.

Slovenske vlasti su 27.04,2016. na Kočevskom Rogu podigle spomenik Ivanu Mačeku Matiji, šefu OZNA-e za Sloveniju 1945. godine. Njegova „zasluga“ je bila što je u tijeku mjesec dana nakon završetka Drugog svjetskog rata organizirao i izveo likvidaciju 200.000 (nenaoružanih) Hrvata i Slovenaca. (Izvor: dolje)

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/babic-antun/22750-roman-leljak-u-sloveniji-je-za-udbu-radilo-sezdeset-i-pet-tisuca-osoba.html   

Zaključak: Mnogi su u Jugoslaviji bili privilegirani preko UDBA-a. Suradnici UDBA-e su imali posebne honorare, UDBA je brinula za zapošljavanje rodbine, školovanje djece itd.

Josip Broz Tito na 21. sjednici CKKPJ u Karađorđevu, 1971: Sudstvo i tužilaštvo se stalno drže paragrafa kao pijan plota i onda obrću taj paragraf na sve strane nalazeći uvijek ono što krivca oslobađa, a ne gleda ono suprotno socijalističkom razvitku. Ja mislim da treba da odmah idete u akciju protiv onih koji su sada najglasniji. (Objavljeno u Borbi od 4.12.1971)  (Izvor: HR1 emisija Povijest četvrtkom, 11.10.2007 min44)

Zaključak: Tito je držao da zakon treba zaobići ako to Partija želi.

Jozo Kljaković (1889-1969), hrvatski slikar i pisac, jedan od najznačajnijih majstora hrvatskog slikarstva 20. stoljeća:

(https://hr.wikipedia.org/wiki/Jozo_Kljakovi%C4%87 )

Iz knjige U suvremenom kaosu – uspomene i doživljaji, prvo izdanje Buenos Aires 1952, zadnje izdanje Matica hrvatska 2011 (http://www.matica.hr/knjige/836) : Str 286-287 (izdanje MH):

Kult brutalnog nasilja, kojeg je Beograd kroz razdoblje [kraljevine] Jugoslavije upravo sa strašću njegovao i provodio, i danas [1945-1952.] se nastavlja u komunističkoj Jugoslaviji. Za to nije kriv samo Tito niti je kriv isključivo komunizam. Krivo je najviše vidovdansko i svetosavsko pravoslavlje srpsko – kriv je Bizant. Srbi su se u svoje vrijeme priklonili Turskom carstvu ... a  sada boljševizmu ... da preko njega nas [Hrvate] satiru biološki i da nadiru dalje na Zapad. ... Hrvati su ponovo u tamnicama i logorima jugoslavenskim, ponovo mučeni i ubijani. ... Jugoslavija će ponovo nestati, čim nastane prvi sukob u Europi. ... Hrvatska i Srbija ne mogu u istom sklopu živjeti. ... Zato mi Hrvati tražimo svoju državu, svoju Republiku Hrvatsku.

Ni komunizam nije mogao izmijeniti istočno-bizantski mentalitet srbijanski. Oni su prihvatili komunizam, ali su ostali Veliko-Srbi.

Srbijansko nastojanje da pripoje Srbiji hrvatske zemlje, u koje su se uselili srpsko-balkanske izbjeglice i iseljenici u doba najezda turskih, jeste isto kao kada bi Irci tražili pripojenje Irskoj jednog dijela Sjeverne Amerike, jer su se u njoj nastanili emigranti iz Irske.

Nako boravka dvadeset dana 1943. godine u Bariju s partizanima:

Ovaj moj posjet partizanima u Bariju preokrenuo je iz temelja moje mišljenje o „Oslobodilačkom pokretu“. ... Ja sam 20 dana živio među brutalnim ljudima, koji na jedan bizantinski način prikrivaju svoju brutalnost i svoje namjere.

Pričao je meni o ofanzivama Jovo Bjeković, posilni maršalov, ... da je to bilo pet odstupanja. Istina, tu je bilo mnogo ličnog junaštva i žrtava, samo sve to nije bilo u korist saveznika, niti u korist jugoslavenskih naroda, to je bilo samo u korist komunističke partije.

Zaključak: Kljaković je držao da je najveći problem Jugoslavije veliko-srpska pretenzija Srbije te se Jugoslavija jednog dana mora raspasti a komunizam propasti. Zanimljivo je također da je Kljaković, u svojem autobiografskom romanu Krvavi val: isječak iz suvremenog života, izdanom 1961. u Rimu, u epilogu tog romana predvidio smrt komunizma 1992. godine!

Period 1945-1948: Komunizam u Jugoslaviji je bio rigidniji nego u SSSR-u. Od 1944. do 1947. računa se da je komunistički režim likvidirao do milijun ljudi, razoružanih boraca i civila, u Jugoslaviji (Hrvati, Srbi, Slovenci, Bošnjaci, Albanci, Crnogorci, autohtoni Nijemci, autohtoni Talijani, njemački zarobljenici, Kozaci i drugi). Ranković (gore) navodi brojku od 586.000 likvidiranih od 1945. do 1952. Podsjetimo se da je fašistički Franco u Španjolskoj likvidirao, nakon završetka građanskog rata, 30.000 ljudi, znatno manje nego komunistički Tito u Jugoslaviji. U Jugoslaviji ubijani su ne samo zarobljenici (računa se da je 80% onih koji su se predali likvidirano, odmah ili na „križnom putu“), već također svi ugledni ljudi koji bi mogli biti opozicija te mnogi ljudi koji su nešto posjedovali. Katkad su prvo ubijeni a potom i sudski osuđeni da bi im se mogla oduzeti imovina.

U tom periodu komunizam se u Jugoslaviji hranio opljačkanom imovinom ljudi: stanovima, tvornicama, radionicama, seoskim imanjima i drugom imovinom. Imovina je oduzimana bez naknade ili s gotovo nikakvom naknadom. Npr. oni koji su prije rata izgradili kuću sa stanovima za iznajmljivanje, bilo ih je mnogo, računali su da će im mirovina biti te stanarine. Ti stanovi su im oduzeti a bivši vlasnici su se morali zaposliti da bi preživjeli. Na račun te pljačke, stanari koji su se zatekli u tim stanovima imali su niske stanarine. Vlasnici stanova i stanari koji su se zamjerili novoj vlasti, i bez sudske odluke, izbacivani su iz stanova na ulicu. U takve stanove kao i u stanovu Židova i drugih koji su ih napustili, useljavali su se „zaslužni“ za pobjedu komunizma, koji će plaćati niske stanarine a koncem 70-tih godina će ih i otkupiti po niskim cijenama. Neekonomske niske stanarine su plaćali također zaposlenici koji su imali privilegiju dobiti stan od svog poduzeća. Sve u svemu, privilegirani su jeftino stanovali a ostali su plaćali ekonomsku cijenu stanovanja.

Nedovoljno poznati detalj je taj da je Jugoslavija, odmah nakon rata, pozvala iseljenike da se vrate u „radničku državu“. Doista, neki su se vratili, ali pri tome su im oduzeti svi novci i putovnice, trebali su početi od nule, bez mogućnosti povratka u zemlju iz koje su došli.

U istom periodu Jugoslavija je dobila pomoć od UNRRA-e 416 milijuna USD.

Nakon 1945. Tito, sa suradnicima, vodio je za SSSR opasnu vanjsku politiku. Htio je zadržati Trst (u Tršćanskoj krizi oboren je američki vojni zrakoplov). Pomagao je, posebno oružjem, partizane u Grčkoj, što je moglo uvući SSSR u rat sa Zapadom (miniranje Krfskog kanala i pogibija 44 britanska mornara pripisuje se Jugoslaviji). Radi takvih poteza, Staljin je pokušao smijeniti Tita (rezolucija Informbiroa 1948). Slijedila je u Jugoslaviji represija prema svima koji nisu odmah čvrsto stali na stranu Tita, ili se samo posumnjalo da nisu za Tita. Dio ih je likvidiran a dio „preodgojen“ posebno okrutnim metodama.

Period 1949 do 1953: Za života Staljina, uz izdašnu pomoć SAD, komunizam u Jugoslaviji je postao humaniji, no, nakon smrti Staljina 1953, opet nešto rigidniji. U tom periodu SAD pokrivaju sve manjkove državnog proračuna Jugoslavije. Ukupna pomoć Zapada Jugoslaviji u tom periodu iznosi 1.200 milijuna USD (od čega je vraćeno svega oko 120 milijuna).

Period 1954 do 1971: U tom periodu uvodi se u Jugoslaviji samoupravljanje, efikasniji sustav od državno-planskog gospodarstva do tada. Jugoslavija je također jedna od osnivačica Pokreta nesvrstanih. Konačno, otvaraju se granice i ljudi mogu slobodno ići raditi na Zapad, čak i organizirano od države. Do 1971 500.000 ljudi otišlo je na rad, najviše u Njemačku. Kasnije još čitav milijun. Doznake tih ljudi njihovim obiteljima mijenjaju se u dinare po tečaju precijenjenog dinara. Sve to puni državnu blagajnu i daje polet gospodarstvu, moglo se je lakše živjeti. Međutim, očito zaostajanje za demokratskim zemljama je vidljivo i nezadovoljstvo stanovništva raste. Rastu i velikosrpske pratenzije na čitavu BiH i veći dio Hrvatske.

Period 1972 do 1980: Kao reakcija na sve to dolazi „hrvatsko proljeće“ 1971 i Titova represija. U Hrvatkoj je oko 50.000 članova izbačeno iz KPH a otpušteno je ili smijenjeno 100.000 ljudi. 2.000 ljudi je dobilo zatvorske kazne (Mika Tripalo: Hrvatsko proljeće). Privatna poduzeća smiju imati do 5 zaposlenih. Sva ostala poduzeća su isključivo u „društvenom vlasništvu“ koje se ne razlikuje bitno od državnog vlasništva. U ovom periodu gospodarstvo postaje sve ovisnije o stranim kreditima koji su isprva povoljni (kamata oko 5,5%) a koncem perioda i nadalje nepovoljni (1980. 18,4%). Strani dug raste od 9,54 milijardi USD u 1977 na 20,8 milijardi USD u 1981.

Period 1981 do 1990: 1980. godine umire Josip Broz Tito, osoba koja je donekle uspijevala držati na okupu jugoslavenske republike s narodima bitno različitih kultura, od germansko-rimske do bizantske kulture. Dolazi do sve jačih težnji za većom samostalnošću republika. Inflacija postaje sve veća, 1981 je 45% a 1989 preko 1.000%. Od 1980 do 1984 standard stanovništva je pao za 34%. Sve su češće nestašice proizvoda koji se svakodnevno koriste. Približavanje raspada Jugoslavije je sve očitije, za što se, u Hrvatskoj, spremaju komunistički čelnici, tajne službe, JNA i hrvatski domoljubi. JNA svojim ustrojem zacrtava granice buduće velike Srbije. Banke, velika poduzeća, značajne državne ustanove akcijama tajnih službi dolaze pod kontrolu kadrova komunističke partije koji iz tih poduzeća i banaka izvlače kapital u inozemstvo, koji će, nakon privatizacije, omogućiti stvaranje komunističkoj partiji odanih tajkuna. U želji da spriječe raspad Jugoslavije, MMF oprašta dug od 1,8 milijardi USD a SAD poklanja 3,5 milijardi USD. Koncem 1990-te raspada se Jugoslavija i u 1991. počinje velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH (radi priključenja Srbiji čim većeg dijela Hrvatske i BiH, po mogućnosti do crte Karlobag-Karlovac-Virovitica (dakle čitava BiH i 3/4 Hrvatske).

OPIS SUDBINE NEKIH OD MNOGIH NEVINIH ŽRTAVA KOMUNIZMA U JUGOSLAVIJI:

Ivanka Škrabec (1920-1945), nevina žrtva komunizma, žena u osmom mjesecu trudnoće bačena u svibnju 1945. živa u vertikalni rov rudnika Huda Jama. Prije odvođenja u rudnik napisala je pismo svom nerođenom djetetu, zamotala ga u komad odjeće i sakrila u grmu. Našao ga je jedan seljek i predao njenoj sestri. Tada je znala da ju čeka smrt, ali ne i kako okrutna smrt:

Još nekoliko sati i bit će kraj moga života. O Bože, o žalosna majko, majko moja! Ti znaš da umirem nevina, kao što je umirao tvoj sin. O, moje dijete, moj nježni anđele! Kako bih voljela vidjeti tvoje nasmijano lice, koje bi me razveselilo! O, moje dijete, moj nježni bijeli cvijete! Nikada ne ću vidjeti tvoje bijele ručice, nikad mi ne ćeš uzvratiti nježnim zagrljajem. Nikad te ne ću moći stisnuti na svoje srce, premda si tako blizu. Nikada, moje dijete! Tamo negdje u zagrljaju šume naš će biti dom: Krasit će ga proljetno cvijeće. Moja usta nikad ti ne će pjevati uspavanku. Tvoja postelja bit ću ja, premda hladna i tako tvrda. Grane iznad nas pjevat će ti uspavanku. A ti, samo mirno spavaj, dijete moje! Blizu si moga srca, koje te mnogo voli. Nažalost, premda te ljubim, od smrti, koja nas čeka, ne mogu te spasiti. Samo mirno spavaj! Ne možeš slutiti što te čeka. Sa mnom ćeš umirati, kao i ja u mislima s tobom. I tada će biti kraj patnje i muke, naše borbe. Zajedno ćemo poći k Bogu. Kad sam te prvi puta osjetila, osjetila sam tvoj nemir. Počela sam sanjati kako ću te prvi put donijeti u Božju blizinu da te oblije krsna voda. Nažalost, oblit će te moja krv. S majčinom krvlju, punom ljubavi, bit ćeš kršteno. Sanjala sam te kako se prvi put klanjaš Kristu u hostiji. Nažalost, moje tijelo će ubzo biti ciborij. Ti, moje dijete, pa hostija u njemu. Iz moga ciborija, uzet će te ruka puna ljubavi, pohranit će te u svoje božansko srce ... Tada, dijete moje, prvi put ću te vidjeti. O, moj nježni anđele! Ondje ću vidjeti tvoje lice. Ondje ćeš prvi puta vidjeti svoju majku i prvi ćeš puta izgovoriti: „O, Mama!“

U vertikalno okno rudnika Huda Jama bačeno je 3.000 živih ljudi (2.000 Hrvata, 700 Slovenaca i 300 domaćih Austrijanaca) i zatim je rudnik višestruko zazidan. Posmrtni ostaci su djelomično izvađeni, od toga je bio, osim kostiju, cjeli rudarski vagon ženskih dugačkih pletenica!  

Leljak: Zločin u Hudoj Jami počinila je 3. brigada KNOJ-a, a same likvidacije je izvršio 1. bataljun kojeg je vodio Benjamin Žižmond. Iz tog bataljuna je još živo njih 18, primaju mirovinu od 1,500 eura. Pismo Ivanke Škrabec mi je dala Angelica Ziberšak, njena sestra. Rekla mi je da je Ivanka tada bila trudna u 7. mjesecu.

Pretpostavlja se da je u drugi rudnik, Pečovnik, za koji Slovenija još ne daje dozvolu za otvaranje, živih bačeno i zazidano 12.000 Hrvata. (Izvor: TV emisija Bujica 04.05.2016 min31).

Miroslav Bulešić (1920-1947), hrvatski istarski katolički svećenik, mučenik i blaženik:

Miroslav Bulešić je pretučen i zaklan, u prisustvu milicije, od strane SKOJ-evaca. Ubijen je u Lanišću (Istra) gdje je pomagao biskupu Jakobu Ukmaru kod krizme 270 djece (biskup je također bio pretučen i 20 sati krvav bez svijesti, mislili su komunisti da je i on mrtav). Počinitelji zločina su dobili smiješno male kazne odslužene samo u istražnom zatvoru. Međutim oni koji su pokušavali spriječiti zločin, dobili su višegodišnje kazne prisilnog rada, župnik 6 godina, koje su u cijelosti odslužili. Na sudu je glavnim krivcem proglašen Bulešić, žrtva zločina, jer je, pored prijetnji, sudjelovao na krizmi. Bio je antifašist: tijekom rata, uprkos fašistima, koristio je hrvatski jezik u crkvi a nakon rata se zalagao da Istra pripadne Jugoslaviji. U ratno vrijeme je napisao:

Iz Bulešićevog dnevnika: Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, koji liječimo, podižemo, zavijemo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju a osobito djelom.

Mi živimo u danima kad se traži žrtva i predanje Bogu i bližnjemu.

Molitva Bogu: Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja. (22.03.1944)

Ako me ubiju, ubit će me za Boga i vjeru. Moja osveta je – oprost! (23.04.1945)

Od jeseni 1945, kao župnik u Kanfanaru, obnovio je vjerski i duhovni život u župi, razvio karitativnu djelatnost i bio veoma omiljen u narodu. 1947. se usprotivio zabrani vjeronauka i zabrani javnog djelovanja Crkve. Iste godine je sve češće dobivao brojne smrtne prijetnje.

23.08.1947. branio je od razularenih komunista u crkvi u Buzetu Svetohranište riječima:

Ovamo možete samo preko mene mrtvoga!.

24.08.1947. nakon što je bio pretučen, neposredno prije nego što mu je SKOJ-evac prerezao vrat, rekao je:

Isuse, primi dušu moju!

Komunisti su, najviše nakon završetka rata, na području hrvatskih biskupija ubili 434 katoličkih svećenika, 73 bogoslova i 30 časne braće i sestara. Daleko više ih je mučeno po zatvorima i izvan zatvora a u ovim mučenjima je podleglo još 47 svećenika.

Na području slovenskih biskupija komunisti su ubili 124 svećenika, 70 bogoslova i 30 časne braće i sestara.

Zdravko Brajković (1922-1945), hrvatski pjesnik i urednik jedinog ratnog studentskog lista „Plug“ (oko kojeg se sakupljaju pristaše puča Lorković-Vokić), posljednji sačuvani dvobroj 25.12.1944) student Filozofskog fakulteta, likvidiran na „Križnom putu“ 1945, zadnji put viđen u Mariboru 16.05.1945 na razvrstavanju:

Misli Zdravka Brajkovića iz gimnazijske bilježnice:

Kod nas vlada zaraza shvaćanja da historiju i napredak stvara neko imaginarno biće a ne volja i rad naroda izražena u volji i radu pojedinaca. Tko u nas nije čuo pouku i opomenu: „Pusti to, zašto moraš baš ti, već će to netko drugi“. A možda tako mislimo i mi sami jer, izgleda da nemamo svijesti o nužnosti rada svakog pojedinca. (1940)

Ima li čovjek jasan i siguran pogled na svijet i život? ... Ima li naš vijek raison d'etre ako nagonski hoće uništiti sama sebe? ... Ako je naš vijek socijalni, kako to da se međunarodni odnosi reguliraju danas brojem mitraljeza, aviona, veličinom topova, tonažom brodova, brojem regruta? (1940)

Poezija Zdravka Brajkovića:

Iz zbirke pjesama „Doba vjetrova“ (1944):

Pjesma „Što šutimo?“:

U nama duboko naša radost gnije, davno je rutav život zapretao nade, miran je onaj tko mir naš krade, gorom hajku pjeva, uprkos se smije.

Pjema Drugovanje s vlatima:

Prijatelja nema, hrabrih ruku, u našem rovu, o umorno je krotak biti kada život hlapi, i obilaze oko kuće hanđari u čemer skriveni, gamižu najtiše ruke, tihe od podlog dlana, od sumraka do sutrašnjeg dana, noć koja davi i upija sitne živote ko sunce sjajnu rosu.

(Izvor: HR3 emisija Ogledi i rasprave 15.06.2010)

Franjo Kuharić (1919-2002), zagrebački nadbiskup i kardinal:

Franjo Kuharić je 28.08.1946. postavljen za upravitelja župe Rakov Potok i Pavučnjak. 22.02.1947 (subota) krenuo je u župu Sveti Martin pod Okićem održati nedjeljno bogoslužje. Tada je iznimno krenuo dan ranije i prespavao u Svetom Martinu, što mu je spasilo život. Inače bi redovito išao rano ujutro nedjeljom. Župa je bila ispražnjena jer je župnik nedugo prije bio ubijen (od strane komunista). Nakon bogoslužja 23.02.1947 se vraćao pješke (5 km) u svoju župu, u susret mu je došao zvonar njegove župne crkve:

Kazao mi je „Da ste bili sinoć kod kuće, bili biste ubijeni!“. Tražili su me najprije u kući moga stana, onda kod Težakovih pa Garašićevih gdje su pucali (tri metka) u psa. ... Vratili se natrag u kuću, ... provalili u moju sobu. Razbili su raspelo, teško oštetili kalež, strgali pokaznicu, odnijeli svu moju odjeću (reverendu, odijela, kaput). 

Znalo se odmah tko je bio glavni izvršitelj. S njim sam koju godinu poslije razgovarao kad sam ga vjenčao. Sve sam mu oprostio i kazao mu da znam sve!

 

 

75
Kategorije: Kolumna
Developed by LELOO. All rights reserved.