Savremeni svet
De Gol i stranputice
savremene Evrope
Aleksa Đilas
četvrtak, 26.
novembar 2009.
Nikada nisam bio u
Klemansoovoj blizini. Uprkos svemu, u poređenju sa De Golom, koji je, bez
vojnika, bez ičijeg ovlašćenja, neznan i nepoznat, izronio takoreći iz jednog
sramnog sloma, izbačen stravičnim talasom na obalu Engleske, pružao ipak otpor
dvojici slavnih pobednika: Vinstonu Čerčilu i Franklinu Ruzveltu, shvatio sam,
zaista, zašto mi je godine 1919, u Versaju, Klemanso delovao kao čovek koji je
izneverio očekivanja, on, vođ pobedničke Francuske, najmoćnije armije na svetu,
ali nemoćan da se odupire predsedniku Vilsonu i Lojdu DŽordžu, koji su, u
poređenju sa Čerčilom i Ruzveltom, bili sasvim sićušni.
Šarl de Gol
Andre Malro je
poslednji put razgovarao sa De Golom 11. decembra 1969. u Kolombeu, malom selu
na oko tri sata vožnje od Pariza, u kome je general živeo sa suprugom Ivon.
Bilo je to osam meseci pošto je De Gol dao ostavku na mesto predsednika
republike i jedanaest meseci pre njegove smrti. Razgovor između velikog
državnika i slavnog pisca, koji je bio ministar kulture u De Golovoj vladi i
koga ovaj u svojim memoarima naziva genijalnim prijateljem, trajao je više
sati. Malro ga je rekonstruisao u Hrastovima koje obaraju...., kratkoj,
briljantnoj knjizi koja je često i duhovita.
U jednom trenutku De
Gol postavlja Malrou i samom sebi polušaljivo retoričko pitanje – zašto Španci
ne bi voleli De Gola, budući da veoma vole Don Kihota. A onda primećuje kako se
svet vratio svojoj sitnoj udobnosti i dodaje: „Miševi kolo vode.” De Gol je
doista imao sličnosti sa slavnim vitezom iz Servantesovog romana: visok rast i
izvesnu teatralnost u govoru i pokretima, neobičan izgled koji suprotstavlja i
spaja uzvišeno i komično. I što je mnogo važnije, u nekoliko odlučujućih
istorijskih situacija pokazao je da skoro donkihotovski veruje kako su ideali
snažniji od onoga što većini izgleda kao neizmenjiva stvarnost. Ali, za Don
Kihota se kaže da je bio vitez tužnog lika. Da li bi se to moglo reći za De
Gola? Meni izgleda kao usredsređen, zamišljen i posvećen velikim temama – ukratko,
ozbiljan. No, možda bi baš zbog te ozbiljnosti bio tužan kada bi posmatrao ovo
naše doba u kome i miševi i udobnost imaju još veću moć nad ljudima nego u
vreme nadahnutog razgovora u snegom prekrivenom Kolombeu.
I
General Šarl de Gol
(1890-1970), vođa Slobodnih Francuza u Drugom svetskom ratu i osnivač i prvi
predsednik Pete republike, bio je predodređen da bude ratoborni nacionalista i
imperijalista. Njegova porodica veoma je držala do svog plemićkog statusa i
bila konzervativno katolička. U školi su ga učili da je svojom kulturom,
civilizacijom i istorijom Francuska iznad svih drugih zemalja. Studirao je na
vojnoj akademiji u kojoj je širenje francuske imperije proglašavano za
prvorazredni nacionalni cilj. Družio se s pristalicama „integralnog nacionalizma”
ultradesničara Šarla Morasa i protivnicima republike koji su tražili povratak
Burbona na presto.
I doista, De Gol će
tokom svoje rane oficirske karijere ispoljavati velike nacionalističke
predrasude: Nemce će zvati „Boches” (izraz koji se na srpski obično prevodi sa
Švabe, ali je mnogo više nipodaštavajući), o Engleskoj govoriti kao o perfidnom
Albionu, Jevreje optuživati da hoće revoluciju kako bi se obogatili. No, De Gol
je bio otvoren prema novim saznanjima i umeo da proverava vlastite stavove i
dovodi u pitanje vlastita uverenja. Stoga će se on menjati. Doprineće i
delimična krivica Francuske za njene poraze i poniženja u Drugom svetskom ratu
– nije se dobro pripremila za rat protiv Nemačke, vodila ga je bez odlučnosti i
spremnosti na žrtve, mnogo Francuza otvoreno je kolaboriralo s nacističkim
okupatorom. Sve to je duboko potreslo generala De Gola, poljuljalo njegovu veru
u otadžbinu. Ova teška proba na koju je veliki patriota bio stavljen, uticaće
između ostalog i na to da on mnogo više razume i ceni druge narode.
Kao predsednik
republike, u svojim javnim nastupima, s velikim poštovanjem i, čak, s toplinom,
govoriće o drugim zemljama, a o njihovim vođama s uvažavanjem. Zalagaće se za
pomirenje, saradnju i prijateljstvo sa neprijateljima (donedavnim, kao što je
Nemačka, sadašnjim, kao što je Sovjetski Savez), sa saveznicima sa kojima su
odnosi u krizi (kao što su Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija) i sa
bivšim francuskim kolonijama. Već u septembru 1958, samo nekoliko meseci pošto je
ponovo došao na vlast – De Gol je bio na čelu privremene vlade 1944-46. – on je
francuskim kolonijama u subsaharskoj Africi dao pravo da na referendumu odluče
o tome da li hoće nezavisnost. Kao što je i očekivao, gotovo sve su glasale za
nju. De Gol ih je onda pozvao da stupe u savez, odnosno u zajednicu, sa
Francuskom, ali je bez srdžbe ili gorčine prihvatio njihovu odluku da budu u
samo labavoj asocijaciji. Sa vođama Obale Slonovače, Senegala, Kameruna, Čada i
drugih afričkih država, on će „negovati lična prijateljstva”, voditi sa njima
česte razgovore i priređivati im svečane dočeke u Parizu.
Mnogi će reći: To je
bila samo politika – De Gol se koristio diplomatskim ceremonijama i živopisnom
retorikom da ojača francuski uticaj u svetu. Ali, nije bilo tako, ili bar nije
bilo prvenstveno tako. Dok čitam De Gola i o De Golu, preda mnom je ličnost
čvrstih i dubokih uverenja. U mladosti jeste bio desničar i imperijalista, za
koga ne bi bilo neobično da je postao fašista, ali je uspeo da sebe preobrazi u
hrišćanskog antifašistu i prosvećenog tradicionalistu – i da izvrši
dekolonizaciju, sprovede krupne reforme u unutrašnjoj i spoljnoj politici.
Međutim, već čujem novu primedbu: To nije ni od kakvog značaja za savremenu
Evropu. Svaka čast „velikom Šarlu”, kako ga njegovi francuski obožavaoci
ponekad zovu, na njegovom intelektualnom i političkom razvoju, ali danas
Evropska unija ide mnogo dalje od De Gola – kako u zalaganju za nacionalnu i
versku toleranciju i suprotstavljanju svakom obliku fašizma, rasizma i imperijalizma,
tako i u borbi za mir među državama i pomirenje među narodima.
Šarl de Gol 1943.
godine
Mene De Gol privlači
svojom autentičnošću koja uliva poverenje, a savremeni evropski političari
odbijaju svojom neautentičnošću – i doista u njih nemam poverenja. Mada znam da
je De Gol kao predsednik republike bio potpuno posvećen interesima Francuske i
njenoj slavi i veličini, ne mogu da ga zamislim kao ratnohuškača ili
neoimperijalistu. U vreme Alžirskog rata (1954-62), u kome su ginuli i
francuski civili, De Gol nikada nije o Alžircima rekao nešto slično onome što
je francuski predsednik Žak Širak juna 1995, na večeri za evropske vođe, rekao
o Srbima – da su narod „bez vere i bez zakona”. Već čujem kako brane Širaka:
Planuo pa mu se omaklo, bilo mu žao bosanskih muslimana, a oni i jesu najviše
stradali u bosanskom ratu. Da je stvarno šovinista, imperijalista, zar bi mu
bilo stalo do jednog malog naroda, koji uz to nije hrišćanski?
Međutim, u svetu
priznati britanski istoričar Mark Mazover navodi kako Širak ocrnjuje
muslimanske porodice u Francuskoj: otac živi od socijalne pomoći, ima tri ili
četiri žene i dvadesetak dece „a da ne spominjem buku i smrad”. Koji je onda
Širak pravi? Prijatelj muslimana ili islamofob, humanista ili
ultranacionalista? Protivrečni stavovi i nedosledna politika karakteristični su
i za druge evropske vođe. Nikolas Sarkozi, čovek desnice i branitelj francuskog
suvereniteta, postavlja poznatog levičara Bernara Kušnera za ministra spoljnih
poslova, približava francusku spoljnu politiku američkoj i reintegriše
Francusku u NATO. Laburista Toni Bler objašnjava da je bombardovanje Srbije od
strane NATO-a – rat civilizacije protiv varvarstva, šalje trupe u Avganistan i
Irak i uglavnom sledi američku politiku prema Izraelu i Palestincima. Britanski
mediji mu daju nadimak američka pudlica i nazivaju ga lažovom češće nego bilo
kog drugog premijera u posleratnoj britanskoj istoriji (a čak ga optužuju i da
izmišlja događaje iz vlastitog života). Silvio Berluskoni, medijski magnat i
multimilioner, ističe svoju strast za slobodom i ljubav za one koji su slabi,
ali je ogorčio italijanske antifašiste braneći Musolinija, uvredio muslimane
širom sveta tvrdnjom da je zapadna civilizacija više vrednosti od njihove i
razgnevio Kineze pričom kako su u Maovoj Kini kuvali decu. (Da li bi ovaj
radikalni revizionista istorije, kada bi mu istorija pružila priliku, pokušao
da izvrši i reviziju granica Italije na štetu njenih suseda?)
II
Šarl de Gol je svoje
knjige, članke i govore pisao rukom – nikada nije diktirao niti koristio pisaću
mašinu. Mnogo je prerađivao i žalio se da piše s mukom i sporo. Govore je uz to
učio napamet. Zapažena je njegova „gotovo čulna žudnja da govori i čuje dobro
sročene rečenice” i dobijao je pohvale iz literarnih krugova da je dobar
stilista i da ima razvijeno osećanje za francuski jezik. Smatrao je da i drugi
narodi treba da čuvaju i neguju svoje jezike, kao i da razvijaju svoje
nacionalne kulture, a ideju o stvaranju evropske kulture koja bi bila
nadnacionalna, odbacivao je s podsmehom. Ostala je zapamćena njegova misao kako
Dante, Gete i Šatobrijan ne bi služili Evropi da su pisali na nekoj vrsti
esperanta.
Savremeni evropski
političari izražavaju se siromašnim i jednoličnim jezikom, koriste mnogo
oveštalih izraza i često nisu dovoljno jasni. Ako se ovo može objasniti, mada
ne i opravdati, njihovom zauzetošću i žurbom, kao i time što daju prednost
elektronskim medijima nad pisanim, ne može se razumeti zašto se u Evropi tako
malo raspravlja o odnosu između nacionalnih kultura i evropske. Narodi Evrope
međusobno sarađuju, ali malo razmišljaju jedan o drugom i pravljenje
dalekosežnih planova o evropskoj kulturi i civilizaciji smatraju suvišnim.
Obdaren izvanrednim
pamćenjem, De Gol je čak i u svakodnevnom razgovoru s lakoćom i bez greške
citirao klasike. Ali, koliko je stvarno bio načitan? Ne čini se više od dobro
obrazovanih ljudi svoga vremena, a i njegov izbor pisaca, filozofa i umetnika
bio je konvencionalan. Jedino što upada u oči je veliki značaj koji je za njega
imala filozofija Anrija Bergsona u kojoj se odbacuju sistemi i podvlači značaj
intuicije. Od De Gola nije ni trebalo očekivati posebno široku kulturu, jer je
on prvenstveno bio čovek od akcije, oficir i političar, a tek onda čovek ideja,
intelektualac. Međutim, mnogo toga što je pročitao, on je ugrađivao u svoju
političku delatnost. Njegov privatni panteon pisaca i mislilaca pomagao mu je u
analizi i proceni događaja, u razmišljanju i planiranju. Mada u De Golovo vreme
nisu bili retki državnici koji su knjige i ideje uzimali ozbiljno – na primer,
Konrad Adenauer i Harold Makmilan – on se ipak isticao. I u tom pogledu on
jeste bio čovek od misli koliko i od dela. U današnje vreme, sigurno nisu svi
kao Toni Bler, za koga moj prijatelj Edvard Pirs, ugledni engleski politički
komentator i istoričar, kaže da nikada u svom životu nije iz zadovoljstva
pročitao ozbiljnu knjigu. Ali, koliko njih bi moglo da učestvuje u visoko
intelektualnom razgovoru kao što je onaj u Hrastovima koje obaraju...?
De Gol je već za
života spominjan uz velika imena francuske istorije, čak i uz Jovanku Orleanku.
Žan Lakutir, autor njegove najznačajnije biografije, ističe da je De Gola
stalno vodila Klio, muza istorije. Britanac Pol DŽonson, istoričar čije su
knjige svetski bestseleri, zaključuje kako je on po mnogo čemu naslednik
srednjovekovne dinastije karolinga.Zalažući se za pomirenje i saradnju između
Francuske i Nemačke, De Gol već 1950. govori kako je došlo vreme da Rajna ne
bude više prepreka nego da postane mesto susreta, a ide tako daleko u prošlost
da za uzor ističe bitku na Katalaunskim poljima 451, u kojoj su Franci,
Galo-Rimljani i Tevtonci zajedničkim snagama do nogu potukli Hune predvođene
Atilom.Istovremeno, on se stalno trudi da sadašnje događaje vidi onako kako će
izgledati posmatrani iz daleke budućnosti.
Šarl de Gol 1958.
godine
Po mnogo čemu čovek
Srednjeg veka, De Gol je jedan od najvećih modernizatora u istoriji Francuske.
Njegov ustav od 4. oktobra 1958. je logičan i jasan, znatno je ojačao izvršnu
vlast, što se pokazalo delotvornim, a uz manje izmene, na snazi je i danas. Za
deset godina De Golove vladavine, nove tehnologije i nova organizacija rada
uvode se u industriju i poljoprivredu, milioni Francuza prelaze iz sela u
gradove i Francuska se pretvara u razvijenu industrijsku zemlju. Inflacija se
znatno smanjuje i franak postaje konvertibilan, brutonacionalni proizvod i
životni standard rastu, gradi se mnogo kuća i stanova i priraštaj stanovništva
se povećava. Zdravstvo i školstvo, uključujući i visoko, obuhvataju najšire
slojeve stanovništva. Napretka je bilo i pre De Gola, ali se u njegovo vreme
učvrstio i ubrzao zato što mu je on dao stabilan politički okvir. Da li bi to
mogao da učini da nije sebe i svoju politiku video kao ukorenjene u francusku i
evropsku istoriju?
Početkom devedesetih
godina dvadesetog veka a i kasnije, kod nas se u intelektualnim krugovima koji
su se suprotstavljali nacionalnoj euforiji moglo čuti kako bi nam za rešenje
kosovske krize bio potreban srpski De Gol. Kao što je De Gol izvukao Francusku
iz Alžirskog rata davši nezavisnost Alžiru, tako se u tim razgovorima od našeg
zamišljenog De Gola očekivalo da napravi krupne ustupke Albancima. Tek manji
broj je smatrao da bi to trebalo da bude potpuna nezavisnost čitavog Kosova. Ja
sam se, na primer, zalagao za podelu Kosova, otprilike trećina nama a dve
trećine Albancima. Bila je to ideja koju sam zastupao već od početka
osamdesetih godina i uveren sam da bi je prihvatila velika većina albanskih
vođa sve negde do druge polovine devedesetih, kada su njihovi zahtevi zbog
podrške Amerike znatno porasli.
Ideja o srpskom De
Golu bila je dobra. Budući da se odvajanju od Srbije čitavog Kosova ili
njegovih znatnih delova suprotstavljala velika većina Srba, mogao je da ga
sprovede samo osvedočeni patriota s autoritetom u narodu, koji je istovremeno i
vešt političar i pravi demokrata i državnik s vizijom. Mada u Srbiji nije
postojala nijedna takva ličnost, ulogu našeg De Gola mogla je da odigra grupa
uglednih intelektualaca, poznatih branilaca srpskih nacionalnih interesa, ali
koja bi uvidela da je došlo vreme za popuštanja i nagodbe.
Postojale su i znatne
sličnosti između alžirske i kosovske krize. I u Alžiru i na Kosovu postojala je
muslimanska većina koja se ne samo religijom već i jezikom i kulturom znatno
razlikovala od Francuza odnosno Srba; bila je i relativno siromašnija, sa
velikim stepenom nezaposlenosti, izuzetno visokim priraštajem. No, postojale su
i velike razlike. U Alžir su se kroz istoriju doseljavali Francuzi – na Kosovo
Albanci, Kosovo je stara srpska zemlja – Francuska počinje da upravlja Alžirom
tek u prvoj polovini devetnaestog veka, Kosovo je bilo deo državne teritorije
Srbije – Alžir i pored posebnog statusa ipak kolonija, na Kosovu su Albanci
imali svoju štampu i političke partije, mogli da biraju i budu birani – sve to
je bilo veoma ograničeno alžirskim Arapima.
A šta bi bio De Golov
stav u vezi sa Kosovom da je bio predsednik Francuske u vreme Širaka? Po svoj
prilici bi savetovao srpskim vođama da vode politiku kompromisa, ali sigurno ne
bi bombardovao Srbiju, još uz to predvođen Amerikom, niti bi se kao ogromna
većina na Zapadu čudio i zgražao što Srbima Kosovo tako mnogo znači. Naprotiv,
bila bi mu bliska srpska privrženost toj oblasti na kojoj je njihova
srednjovekovna civilizacija dostigla vrhunac i gde se odigrala mnogo oplakana i
opevana bitka. A bili bi mu odbojni predlozi da treba priznati nezavisnost
Kosova jer će se dobiti ekonomska pomoć od Zapada – da ga na neki način treba
prodati.
Patriota, demokrata i
vizionar, De Gol je bio i vešt političar, čak pomalo i makijavelista.
Francuzima je jasno i glasno rekao da Alžir više nije njihov tek pošto je imao
vlast čvrsto u rukama, a njegovo smenjivanje pretilo da dovede do građanskog
rata. Pre toga je u svojim izjavama često bio dvosmislen. A kada je trebalo
suditi francuske vojne i policijske komandante zbog ratnih zločina i zločina
protiv čovečnosti koje su njihove trupe počinile u Alžiru ili na Madagaskaru,
prevashodno je vodio računa da očuva nacionalno jedinstvo, prestiž Francuske i
svoju popularnost. Ukratko, mnogi krivci ostali su nekažnjeni.
III
De Gol je sa suprugom
i troje dece živeo skromno. Izdaci su ponekad bili veći od oficirske plate, a
kasnije od penzije, pa je odana Ivon čak prodavala nasleđene stvari. Tiraž De
Golovih ratnih memoara, objavljenih 1954, bio je veliki – sto hiljada primeraka
prodato je za prvih pet nedelja – ali je on svu zaradu darovao fondaciji za
hendikepiranu decu koju je sâm osnovao i nazvao po svoj ćerki An, koja je
bolovala od Daunovog sindroma i rano preminula. U De Golovom privatnom životu
nije bilo finansijskih skandala, a ni erotskih ili nekih drugih. Toliko je bio
iznad svake sumnje, da novinari za njima nisu ni tragali. U užem krugu
saradnika ponekad bi govorio komandujućim glasom, kao da je nadređeni vojni
starešina, a zapamćeno je i kako, nadvladan srdžbom, koristi žestoki rečnik
kasarni. No, najčešće je bio učtiv na starinski način i pažljivo slušao
sagovornike, nikada ne pokazujući da za njih nema vremena. A Čerčil je naslutio
da mada se ponašao kao čovek koga je teško potresti i koji je hladnokrvan i staložen,
De Gol ume i mnogo da pati.
Visoki stas i glas
koji je dubok i prodoran, uz dostojanstven i samopouzdan izgled, činili su De
Gola odličnim govornikom na velikim otvorenim prostorima, kao što su trgovi i
stadioni. Istovremeno, dobro je vladao modernim medijima. On je u Francuskoj za
vreme nemačke okupacije postao poznat, pa i slavan, svojim govorima preko
Bi-Bi-Sija u kojima je Francuze pozivao na otpor i borbu. Biće, takođe, veoma
uspešan na televiziji. Uvek dobro pripremljen a vešt da improvizuje, umeće da
opčini gledaoce oštroumnošću, mudrošću i duhovitošću, očinskom blagonaklonošću
i povremenom dobro proračunatom ljutnjom. Žan Lakutir zaključuje: „Ne samo što
je general De Gol imao dobru sreću da se dolazak televizije tačno podudario u
Francuskoj s njegovim – drugim – dolaskom, već takođe da je njegov zadivljujući
besednički dar odgovarao tako savršeno – i na tako neočekivan način – ovom
neuporedivom sredstvu komunikacije.” On je i rado gledao televiziju, kako radi
informacija i da bi čuo različita mišljenja, tako i radi zabave (voleo je, na
primer, akcione filmove).
De Gol, međutim,
nikada nije pravio izmene u svojim političkim porukama da bi one bolje delovale
na televiziji, a pogotovo nije dozvoljavao da medijske mode i trendovi utiču na
njegovu politiku ili birao saradnike na osnovu njihove medijske popularnosti.
Za njega je upravljanje državom uvek bilo ozbiljna radnja kojoj je primerena
visoka politička kultura. Takođe je poklanjao veliku pažnju državnim
praznicima, komemoracijama i ceremonijama – to je, uz njegovu sklonost ka
velikim rečima i gestovima, davalo povoda za optužbe kako je staromodan i
pompezan. I inače je bilo široko rasprostranjeno mišljenje, posebno u
Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, da on pridaje preveliki
značaj Francuskoj, a takođe i da previše uzdiže samog sebe. Tipičan vic iz
vremena njegove vladavine kaže da je De Gol dobio kompleks niže vrednosti –
misli da je Napoleon.
No, u kritikama De
Gola i vicevima na njegov račun kao da je bilo više poštovanja i uvažavanja
nego u komplimentima koje dobijaju savremene francuske vođe. Sarkozija, na
primer, hvale zbog njegove hiperaktivnosti, a zapažen je i njegov seksualni
magnetizam, Širak je nazivan buldožerom zbog svoje upornosti i spominjala se
njegova živahnost i predusretljivost, kod Miterana je isticana prilagodljivost
i sposobnost da se pridigne nakon svakog političkog poraza.
De Golov stil
politike bio je deo onoga što bi se moglo nazvati njegova politička
andragogija. On je učio i vaspitao kako strance tako i same Francuze da
Francusku uzimaju ozbiljno. Ova velika zemlja izgubila je porazom u Drugom
svetskom ratu i kolaboracionizmom Petena i Lavala ugled u svetu, a i
samopoštovanje. Mada je Čerčil u ratu priznao De Gola za vođu „Slobodnih
Francuza”, Britanci i Amerikanci ga nisu pozivali na savezničke konferencije.
Njega nema, odnosno nema Francuske, u Teheranu, Jalti, Potsdamu – po prvi put u
istoriji Francuska gubi rang velike sile. Pred kraja rata Ruzvelt je pravio
planove da se po oslobođenju odvoji deo severne Francuske i da onda sa
valonskim delom Belgije, Luksemburgom i Alzasom i Lorenom, obrazuje novu državu
po imenu Valonija. Sama Francuska bila bi potpuno demilitarizovana.
Posleratna Četvrta
republika patila je od političke nestabilnosti i nije uspevala da privede kraju
surove kolonijalne ratove, a nad zemlju se nadvila opasnost od vojnog udara. U
svetu se o Francuskoj govorilo s prezirom i podsmehom. Francuski parlament je
imao veliku moć u državi i društvu, ali je istovremeno on sâm bio oslabljen i
ne retko paralisan sukobima partija u njemu – De Gol je govorio o „baletu
partija”. Vašingtonu je bilo lakše da nameće svoju volju slabim vladama u
Parizu, pa je podržavao parlamentarizam – u ime slobode i demokratije, naravno.
Političari Četvrte republike sigurno nisu u odnosima s Amerikancima bili
onoliko predvidljivi i popustljivi koliko su ih prikazivali degolistički
propagandisti, ali spoljne politike suštinski nezavisne od Amerike doista nije
bilo.
Na toj tamnoj
pozadini, ono što su mnogi nazivali De Golovom „folie de grandeur” ukazuje se
kao veliki napor jednog starog čoveka da svojoj otadžbini, a posredno i Evropi,
povrati izgubljeno dostojanstvo.
IV
Za stubove na kojima
se gradi Evropa, smatrao je De Gol, valja uzeti suverene nacionalne države
budući da su one osnovne političke jedinice savremenog sveta, kao i da za njih
u bliskoj budućnosti neće biti zamene. Nacionalna nezavisnost je pretpostavka i
svake druge međunarodne saradnje i učešća u evropskim i svetskim
organizacijama, a „jedino nacionalne vojske imaju smisla”.
Godine 1966, De Gol
je povukao Francusku iz jedinstvene komande NATO-a i na njegov zahtev glavni
štab ove organizacije preselio se iz Pariza u Brisel. Francuska Sredozemna i
Atlantska flota takođe su izašle iz zajedničke komandne strukture. De Gol je
zatim uklonio američko nuklearno oružje sa francuskog tla i zatvorio američke
baze, tako da u Francuskoj više nije bilo američkih trupa. Pa ipak, avionima
NATO-a i dalje je dozvoljavao da preleću Francusku i nije zatvorio vojni
cevovod za gorivo koji ide preko njene teritorije. Nastavio je saradnju i u
mnogim drugim oblastima.
Šarl de Gol
De Gol je bio protiv
Severnoatlantskog pakta u onoj meri u kojoj je kroz njega Amerika potčinjavala
Francusku, ali je bio za njega kao ravnopravan američko-francuski savez.
Ukratko, protivio se NATO-u kao organizaciji (organisation), a prihvatao NATO
kao ugovor (treaty). Bio je uveren da će postojati samo dok traje Hladni rat –
čim prestane opasnost od Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta, biće raskinut i
pakt između zapadnih zemalja. To će biti dobro za Evropu jer je američko vojno
prisustvo sputava i prepreka je njenom daljem ujedinjavanju. Kada je iznosio
svoje viđenje NATO-a, De Gol je govorio da bi trebalo da bude „nešto duhovno
isto tako kao i fizičko”. Za veliko je žaljenje, a i začuđuje, da čovek koji je
toliko značaja pridavao vrednostima u politici, nije više rekao ili napisao o
ovoj izuzetno važnoj temi.
Politika simboličnog
i stvarnog jačanja francuskog suvereniteta imala je svoju cenu – troškovi za
odbranu znatno su povećani. Takođe, Amerikanci i Britanci, a i drugi,
optuživali su De Gola za nacionalizam i šovinizam, dodajući da je egocentrik s
kompleksom Mesije i čak lud, a francuski politički i ekonomski odnosi s
Amerikom su otežani. Ali, De Gol je uspeo da uveri Francuze da ove žrtve vredi
podneti. I doista, Amerikanci ne samo što više nisu imali kontrolu nad
francuskom spoljnom politikom, već su zaključili da ništa ne mogu da učine da
je ponovo steknu, kako to u jednom razgovoru 1964. priznaje američki predsednik
Lindon DŽonson.
Protivno američkim
željama, De Golova Francuska će priznati Narodnu Republiku Kinu i uspostaviti s
njom diplomatske odnose, a takođe će glasno kritikovati američku eskalaciju
rata u Vijetnamu. Amerikanci neće skrivati svoje nezadovoljstvo i govoriće o De
Golovoj nezahvalnosti i antiamerikanizmu. No, njegovo suprotstavljanje Americi
nije bilo neprijateljsko, a pokazaće se i kao opravdano. Na kraju će i sami
Amerikanci to priznati, mada ne rečima već delom. Godine 1972. predsednik
Ričard Nikson posetiće Mao Cedunga, a 1975. povući će trupe iz Južnog
Vijetnama.
Da li je De Golova
spoljna politika oslabila Zapad u odnosu na Sovjetski Savez? Da li je ohrabrila
sovjetska stremljenja ka globalnom širenju? Da li je posredno ugrozila
bezbednost Jugoslavije na čijim granicama su bile divizije Varšavskog pakta?
De Gol je, po svoj
prilici, opravdano kritikovan da precenjuje moć Francuske. Njena privreda, na
primer, i pored brzog rasta, bila je mala u svetskim razmerama. Šezdesetih
godina predstavljala je 3,5 posto svetske industrijske proizvodnje i 4 posto
svetskog bruto nacionalnog proizvoda. Ali, u kritičnim situacijama De Golova
Francuska se pokazala kao pouzdan, hrabar i čak borben saveznik. Instaliranje
sovjetskih raketa sa nuklearnim bojevim glavama na Kubi izazvalo je oktobra
1962. veliku krizu u sovjetsko-američkim odnosima i nad čovečanstvom se nadvila
opasnost od nuklearnog rata. De Gol je dao mladom predsedniku Kenediju
bezrezervnu podršku i američki zvaničnici bili su zaprepašćeni. Ali, nije
trebalo da budu – De Gol je samo potvrdio delom ono što je mnogo puta najavio
rečima.
Beograd, maj-jul 2009.
[1] S francuskog
prevela Zorica Hadži-Vidojković, Gutenbergova galaksija, Beograd
1996, 20.
[2] Za De Golov opis
Malroa vidi Charles de Gaulle, Memoiren der Hoffnung: Die Wiedergeburt,
1958-1962, Molden, Wien 1971, 329.
[3] André Malraux,
Hrastovi koje obaraju..., prevela Alka Škiljan, Naprijed, Zagreb 1971, 41.
[4] Za primedbu o
Jevrejima vidi Jean Lacouture, De Gaulle: The Rebel, 1890-1944, translated from
the French by Patrick O’Brian, W. W. Norton & Company, New York 1990, 57.
[5] Charles de
Gaulle, Memoiren der Hoffnung: Die Wiedergeburt, 1958-1962, Molden, Wien 1971,
84.
[6] Anthony Lewis,
“Abroad at Home; Nothing But Shame”, New York Times, June 16, 1995.
[7] Mark Mazower,
Dark Continent: Europe’s Twentieth Century, Vintage Books, New York 1998, 349.
[8] C. L. Sulzberger,
The Last of the Giants, Weidenfeld and Nicolson, London 1970, 18.
[9] Ibid., 79.
[10] Edward Pearce,
imejl poslat A. Đ. 21. novembra 2004.
[11] André Malraux,
Hrastovi koje obaraju..., prevela Alka Škiljan, Naprijed, Zagreb 1971.
[12] Paul Johnson,
Modern Times: The World from the Twenties to the Nineties, revised edition, HarperPerrennial, New
York 1992, 597.
[13] Ibid., 597.
[14] Jean Lacouture,
De Gaulle: The Ruler, 1945-1970, translated from the French by Alan Sheridan,
W. W. Norton & Company, New York
1992, 156-158.
[15] Lacouture, De
Gaulle: The Rebel, 1890-1944, 205.
[16] Lacouture, De
Gaulle: The Ruler, 1945-1970, 239.
[17] Lacouture, De
Gaulle: The Rebel, 1890-1944, 430-431.
[18] Charles de
Gaulle, Memoiren der Hoffnung: Die Wiedergeburt, 1958-1962, 239.
[19] C. L.
Sulzberger, The Last of the Giants, 39.
[20] Paul Kennedy,
The Rise and Fall of the Great Powers: Economic Change and Military Conflict
from 1500 to 2000, Random House, New
York 1987, 403.
[21] C. L.
Sulzberger, The Last of the Giants, 61.
[22] Ibid., 61.
[23] John Lewis
Gaddis, The Cold War: A New History, The Penguin Press, New York 2005, 140.
[24] Paul Kennedy,
The Rise and Fall of the Great Powers: Economic Change and Military Conflict
from 1500 to 2000, 402, 428.
[25] Lacouture, De
Gaulle: The Ruler, 1945-1970, 375; Henry Kissinger, Diplomacy, Simon &
Schuster, New York
1994, 605.
Aleksa Djilas
http://www.vreme.com/cms/view.php?id=891541
Aleksa Djilas - Ne volim nijedan grad, gradovi su uskoro
rusevine
http://www.b92.net/info/emisije/pescanik.php?yyyy=2001&mm=05&nav_id=62754
fotosi,štiva
http://google.isearchinfo.com/search?q=aleksa+djilas&hl=en&tbo=u&noj=1&tbm=isch&source=univ&sa=X&ei=Pj_GULSmBOi30QWr1YCADA&ved=0CFIQsAQ&biw=1024&bih=651
essey
http://www.jstor.org/discover/10.2307/20047212?uid=3738200&uid=2&uid=4&sid=21101430229373