Duga putovanja autobusom mogu biti,bez obzira na stalne promjene vizura,umarajuća i sumorna.
Sretna je okolnost da se gotovo uvijek nađe putnik koji svojom osobnošću i šarmom plijeni pozornost onih koji ne drijemaju.
Zahvaljujem nebesima, anđelima i božanstvima na takvima, jer se uz njih nekim čudom put prepolovi.
Iz iskustva prijateljice znam da živeći sa sličnim postane zamorno; ne možeš stalno 'sunčati zube'. U šali, ali i istini, često je naglašavala: “Djeca su mi ušla u pubertet, a'onaj moj' još nije uzašao! Niti će…ikad.“
Pejzaži su se smjenjivali, a za nama ostajale milje prijeđenog puta, dok se naočit, mlađi čovjek vrpoljio, tražio slušače da se u njihovim licima ogleda. Potvrdi. Da čuje treptaje smijeha, stopljenih s brujanjem motora, da se nametne i umiri sumnju da je zašao u 'ozbiljne godine', u kojima je, odgađao do daljnjeg , dostojanstvo odrastanja, supruga i oca...
Ispred nas je sjedio tih čovječuljak, kojeg je prijatelj neprestano bockao primjedbama, upadicama, tražeći reakciju.
Njegov odgovor, zakašnjelo je stizao, i kao da nije imao snagu da neutralizira 'neslanu šalu'. Ljut, na tih način, mrmljajući, mašući rukama i prebrzim treptajima,više je reagirao tijelom, nego glasom; znao je da se njega nije moglo nadglasati.
Nakon kilometara i kilometara zafrkancije na njegov račun razumljivim je glasom izrekao cijelu rečenicu:“Ajd' odmori malo, vidiš da si sve u krugu od kilometra umorio, a da, tako i nekako, mmmm…ne možeš, a i ne moraš…“ zbunjeno je završio pokrivajući uši i štiteći se od smijeha.
„Ajde dida, nastavi dremati, nije to za umorne!“nije se dao utišati. Htio je svoje 'trenutke nadahnuća' poslati u eter i tamo ih zapisane zadržati. Ostaviti trajan ispis. Trag.
'Dida' je odmahivao rukom, tapšući se po trbuhu. Znao da s temperamentnim kolegom nema pregovora ,ni dogovora. Povremeno se isključivao gledajući kroz prozor. Novi dan se budio u 'dugi boja' s pokojom kapi kiše, kao da mu pomaže u razvodnjavanju muke modificirajući je u poetičnost, u Cesarićevu 'Voćku poslije kiše'. Smijeh se širio u koncentričnim krugovima, a 'dida' odmahivao glavom, kad je rekao: “Ma kakav sam ti ja dida, kad sam mlađi od tebe. Ako za sebe misliš da si frajer, kako onda ja mogu biti dida?!“
Prijatelj ga je zagrlio, pogladio po čelici , smijući se i vrpoljeći se brzinom vjetra.
„E moj dida, dida, ne moraš biti star da bi bio dida! Vidi koliko je 'dida' oko nas…“
Dida je izvadio hranu i pokušao se njome zaštititi. Potrajalo je; žvakao je i žvakao…
Neprekidno ga je bockao, izazivao. Reakcije su bile sve tiše, gotovo do molbe, preklinjanja. Neki putnici su ga pokušali zaštititi,vidjevši da ga novi nadimak smeta i tražili da mu vrati 'stari identitet', njegov nadimak; 'Tajči'. Klimnuo je nesigurno glavom u znak slaganja.
Prijatelj se na tren, kraći od zrake svjetlosti, primirio nudeći ruku, tapšući ga po širokim plećima. Njemu je to bila zabava,a 'didi' muka. Sažaljivo sam ga gledala i prišapnula da se ogluši, da ne reagira,da se ne brani. Prestao se braniti, a svaki njegov potez od stavljanja pinki ovratnika, do hrkanja pretvoren je u smijeh. Vidjela sam da nije pomoglo neodazivanje na prozivanje i priželjkivala da 'dida' ustane, da izvali 'masnu' šalu na prijateljev račun, da se obrecne gromkim glasom i sve prekine, da učini bilo što…Kad je ustao i usporeno se pokrenuo, vidjela sam da su moje želje, samo želje.
Ni povratak nije bio manje buran. Čuli smo i vidjeli maestralne face; kako je dida drhturio u prohladnom šatoru, kako se užasavao hladnog tuša, kako se drmao pod šuškavom jaknom koja mu se zalijepila za toplo tijelo, kako se bunio na hranu koju su pripremali njihovi kolege Francuzi.
Čuli, kako ga je pokrivao,kad je u snu cvokotao zubima, da umiri kako je rekao 'razuzdani step'.
I morali se nasmijati.
Na rastanku mi je stidljivo pružio ruku,a ja jedva zaustavila ispriku da mu ne bude neugodno,da ne dolijevam ulje na vatru, jer sam se smijala i kao sudionica njegove muke osjećala krivicu.
Gledala sam za čovječuljkom i mislila o njegovoj tihoj prirodi, nenametljivosti, a naučila da je dobar čovjek kad je sve to uspio zadržati u'zoni pristojnosti'.
Razmišljala o tome kako smo svi različiti i znala da bih se obranila na 'svoj' način.
U sutonu večernjih boja vidjela sam kako ga je kolega prijateljski zagrlio i odahnula.
Znala sam da su, bez obzira na sve,prijatelji!