To što je općenito izneseno za kulturu posebice vrijedi za umjetnost.
Umjetnost je danas odvojena od ljudskog duha. Umjetnost je digitalizirana, a
stvaranje umjetnosti je postalo industrijskom granom, iako se za pojavu duha
kao ploda biološke evolucije života i čovjekove kulturne evolucije zna upravo
po materijalnim ostatcima plodova umjetnosti. Umjetnost
je plod ljudskog duha, koji nadzire i ocjenjuje život. Umjetnost je način
izražavanja ljudskog duha, kojim se uspostavlja duhovna komunikacija među
ljudima, od kojih jedni pružaju plodove ljudskog duha drugima, koji u pruženim
djelima prepoznaju vrijednost i uparuju sa svojim doživljavanjem svijeta,
društva i drugih ljudi, koje oni ne umiju lijepo
iskazati. Stoga je umjetnost dugo stavljana u isti razred s mudrošću i vjerom,
jer njih sve tri promiču zajedništvo i jačaju društvenu sljubljenost.
Pod umjetnošću se smatra i
posebno ljudsko nastojanje i plodovi tog nastojanja. Ima mnogo vrsta
umjetnosti: vidne umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo, tisak, fotografija i druga
sredstva); arhitektura i ukrasne umjetnosti, koje imaju i praktične nakane;
glazba, kazalište, film, ples i druge izvedbene umjetnosti; ili književnost. Od
17. stoljeća spominju se lijepe umjetnosti za razliku od zanata i znanosti,
iako umjetnost za pravo služenje duhu i odgoju ljudi mora imati primjerenu
vještinu izražavanja. Umjetnost su resile maštovitost i tehnička vještina, a uz
nju su vezane kreativnost i interpretacija. Smisao umjetnosti je uvijek bio
privlačenje čovjeka „ljepšim“ stvarima, koje umjetnik zna izraziti, a primatelj
zna interpretirati, jer nije riječ o preslici stvarnosti i društvenih odnosa,
nego o simboličkom prikazu dubinskih zapažanja i shvaćanja pojavnosti.
Umjetnost uključuje proučavanje stvarateljskih
sposobnosti, nastojanje uporabe stvarateljskih
sposobnosti, plodove umjetničkog stvaranja
i doživljaj javnosti iskazanih stvarateljskih
sposobnosti. Umjetnost je korisna i potrebna
čovjeku, jer potiče razmišljanje, osjećaje, vjerovanja, nicanje ideja i duh
jedinačnih ljudi.
Međutim, umjetnost često ima kao svrhe to, da
priopćuje ideje i da se rabi u političke, filozofska i ideološke svrhe; da
stvara osjećaj ljepote; da razbuđuje osjećaje i stvara ugodu; a može biti bez
ikakva smisla. U naše vrijeme umjetnost je postala industrijskom granom za
stvaranje umjetnina uglavnom za široka tržišta. Pravi smisao proizvodnje
umjetnosti nije u kreativnom izražavanju autora te u prepoznanju i
interpretaciji javnosti, nego upravo u stvaranju proizvoda za tržište, koji
trebaju biti posebni, drukčiji, novi, upadni, izazovni, hrabri u pobijanju
uvriježenih pravila ponašanja, probojni te da ostavljaju čovjeka bez zaštite.
Oni ne smiju biti obični, ujednačujući, redoviti, pomirujući, baštinjeni,
oprezni, poudani, duhovni i zaštićujući.
Danas je umjetnost sračunata na stvaranje utiska
na potrošače umjetnosti, a nije način iskazivanja unutarnjeg života umjetnika.
Umjetničke vrste i načini se naručuju za tržište, koje se istražuje kako bi se
ustanovila nestašica proizvoda, koje ukroćena javnost očekuje kao slijedeću
novost. Industrija umjetnosti tako uzgaja, razvija i razjaruje psihološke
potrebe ljudi, kako bi oni pripravno prihvatili slijedeći val ili naraštaj
proizvoda po umjetničkim vrstama. Naručitelji umjetnosti nisu više Crkva i sloj
bogatih ljudi, koji su pribavljali umjetnine na duhovnu korist vjernicima ili
za ures domova, nego „producenti“ koji smišljaju, određuju i naručuju robu za
istraženo tržište. Najbolji primjer za to je filmska industrija, američka ili
indijska. Naručivana tržna umjetnost ugrozila je tehnički i intelektualno
zahtjevniju visoku umjetnost, kojoj
je vrijednost u nezavisnosti, prirodnosti te u pružanju duhovnog i životnog zadovoljstva.
Svrhe nove, otržištene
umjetnosti nisu poboljšanje i napredak čovjeka kao vrste, nego stvaranje kod
ljudi posluha tržištu i tržišnim interesima. Nagomilani kapital gladuje za
novim proizvodima, kojima bi se oplodio i namnožio na tržištu, a digitalizirana
umjetnost ima neograničenu sposobnost stvaranja proizvoda. Današnji
kapitalizam i njegovo svjetsko tržište teško je zamisliti bez industrije
kupovnih iskustava, koja uključuje i novu umjetnost. Ljudi troše golem novac na
zabavu, u koju uz ostalo spadaju nova umjetnost, sport i estrada. U svijetu je
stvoreno ponudbeno, a ne potražno tržište „umjetnina“. Ono „povezuje ljude odozgo“ kao kakvo
božanstvo te potkopava, mrvi i digitalizira čovjeka kao cjelinu, koju čine
život, tijelo, mozak kao poseban tjelesni organ, um i duh. Današnja
„producentska“ umjetnost trpa ljude skupa s njihovim duhom u tržne „koncentracijske logore“, za koje se
smatra da „čovjeka prave slobodnim“
njegovim prianjanjem uz fizičku zbilju i društvenu sadašnjost. Prikivanje ljudi
uz sadašnjost veliko je zlo za vrstu, koja bi trebala i dalje evoluirati.
Umjetnost je pitanje vrste.
Posebno bih kao vrstu umjetnosti istaknuo
televizijske i radijske informativne emisije, u kojima kao gosti sudjeluju
nositelji političke misli. Riječ je o tribinama, okruglim stolovima, sudištima,
brbljanjima (chat shows),
suprotstavljanjima ili tematskim razgovorima. (Danas nema javnih predavanja kao
književne vrste, u kojima bi govornici sustavno iznijeli svoj pogled na
određena pitanja, pri čemu bi se prihvaćanje i tumačenje iznesenih zamisli
prepustilo slušateljstvu.) Voditelji programa najčešće su programirani „automati za postavljanje pitanja“. Malo
novinara danas zna i smije voditi pravi razgovor s gostom, ali će velika većina
njih, potaknuta „producentima“ izvan studija, pripravno relativizirati ili
pobijati vjerodostojnost odgovora ili mišljenja gosta.
U svijetu i dalje postoji prava lijepa umjetnost,
koja je sama sebi svrhom i koja nije tržišno usmjerena te koja unapređuje
čovjekovu maštovitost i iznosi mogućnost i sposobnost čovjeka da se sam
mijenja, a ne da ga oblikuje tržište. Međutim, na stvaratelje prave umjetnosti
ne svraća se pozornost javnosti, a ukoliko se i svrati to se čini necjelovito i
kasno u životu umjetnika. Umjetnička proizvodnja i „producenti“ umjetnosti
traže robu za tržište, a ne autentične umjetnike, koji bi mogli utjecati na
mlade umjetnike, da se ne odaju djelovanju u tržišnim nišama ili udubinama.
Danas je korisno stvarati proizvode za tržište umjetnosti, ali je zahvalno biti
pravim umjetnikom.
Nebrojeni umjetnici, koji su
na nadziranom tržištu umjetnina prisiljeni stvarati umjetnost po narudžbi ili u
njemu sami pronalaziti udubine, i sami su odrasli u svijetu razgrađenih i
izmrvljenih ljudi, koji žive izvan sebe. Snaga duha pravih umjetnika, njihovo naduhnuće te njihova sposobnost
kreativnog zapažanja i izražavanja neizbježno će ih voditi da ocijene današnji
svijet, koji zaostaje u slobodi i snazi duha te da svoje iskustvo ili doživljaj
svijeta ponude drugim obezdušenim ljudima na prepoznanje i ravnanje. Umjetnost
će biti snažna sila nastavka evolucije čovjeka po duhu, kojega su, kako je
rekao Isus, „ljudi gladni“.
Kapital je gladan proizvoda, a ljudi su gladni
duha. Umjetnost će prestati raditi za tržište sitnih ljudskih iskustava i
početi umnožavati ljudski duh.