Minulih godina terorizmu se
promijenio način, kojim se izvodi. Međunarodni terorizam, koji su dugo izvodile
skupine, zamjenjuje se nacionalnim
terorizmom osamljenih pojedinaca. Ranije su terorizam rabile skupine ili
pokreti uglavnom protiv meta u tuđim zemljama ili tuđinaca.
Prvo ću pružiti
odredbu ili definiciju terorizma. U Zakonu
o sprječavanju terorizma donesenom u UK 1976. godine stoji, da je „terorizam uporaba nasilja u političke svrhe,
uključujući bilo kakvu uporabu nasilja u nakani sijanja straha u javnosti ili u
dijelu javnosti“. U korijenu riječi „terorizam“ je latinski glagol „terror, terrere“, strašiti ili straviti
koga. Ta odredba plete dva pojma: uporabu nasilja u političke svrhe i sijanje
strave ili straha u pučanstvo. Druga ideja je važna: nakana stvaranja straha te
malodušnosti ili očaja i to naširoko, obično putem proizvoljnog i nasumičnog nasilja.
Prije su svjetski
mir ugrožavali sukobi i ratovi među državama ili narodima, a sad svjetski mir
ruše ili ugrožavaju napetosti, sukobi ili ratovi unutar mnogih jedinačnih država
– od Filipina preko Pakistana do Kolumbije. Danas ne ratuje nijedan par susjednih,
obližnjih ili razdaljenih zemalja, ali se ratuje unutar sedamdesetak članica
UN. Pojava društvenih napetosti, sukoba i ratova unutar država rezultat je (1)
globalnosti svijeta, u kojemu nositelji kapitala kao svjetska vlast štite svjetsko
tržište sirovina, robe i usluga te kolanje kapitala kao vrijednosti i (2)
slabljenje vlasti nacionalnih država putem liberalizacije, privatizacije i
deregulacije gospodarstva. K tome, države su najveći dužnici na svijetu. Danas
se ne glože narodi međusobno, nego ljudi unutar naroda. Stoga se i terorizam povukao
s međunarodne pozornice na mjesnu ili lokalnu.
Međutim, to može
objasniti naturalizaciju ili udomaćenje terorizma, ali ne objašnjava njegovu
individualizaciju. Svi nedavni svjetski razglašeni slučajevi nasilja ili
terorizma na Zapadu – jamačno oni koji su izvedeni poslije 11. rujna davne
2001. godine – izvedeni su individualno.
tako je bilo s eksplozijom u Oklahoma Cityju; nebrojenim smišljenim napadima
automatskim oružjem u školama, sveučilišnim središtima i vojarnama ili s nasumičnim
ubijanja na autocestama u SAD; sa slučajem Andersa Breivika u Norveškoj; nedavnim
suludim ubojstvom vojnika Rigbyja u Londonu; napadima na maratonce u Bostonu
ili opetovanim napadima u Francuskoj na vojnike ili škole. Slika postaje cjelovitom,
istom ako se dodaju raniji slučaj „Wikileaks“ Juliana Assangea i sadašnji
slučaj „Prizma“ vezan uz digitalnog američkog obavještajca Edwarda Snowdena. Organiziranog
„nacionalnog“ terorizma ima još uvijek u zemljama u razvitku, u kojima se
ratuje, ali u „razvijenim“, zapadnim zemljama razvijen je i terorizam pa je i on
od skupnog prerastao u individualni. To je u skladu s povećanim raspršenjem
društva i sve višom individualizacijom u vrsti homo sapiens, koja je tekla usporedo s ubrzanjem globalizacije.
Zašto se na
Zapadu od „skupnog terorizma“ prešlo na pojedinačni ili osamljenički? Bitan
razlog za tu preobrazbu je „novo“ ustrojavanje zaštite ili sigurnosti odnosno
obavještajnog posla u zapadnim, „razvijenim zemljama“. Naime, nakon što su kapital
i liberalizam uspjeli svijetu nametnuti „među–narodni
mir“, zapadne obavještajne službe su svoju pozornost i brigu uperile u otkrivanje
i sprječavanje djelovanja političkih skupina, koje rabe ili kane rabiti
terorizam kao političko sredstvo. Po objavljenim podatcima danas se u UK za
obavještavanje o djelovanju tuđih vlada rabi samo 10% obavještajnog vremena,
ljudskih izvora i novca, a golemi ostatci svog troga za otkrivanje mogućeg
neprijateljskog djelovanja skupina. U SAD omjer je 30%:70%, jer su SAD još
uvijek prava svjetska velesila. Na Zapadu je postalo jalovim i opasnim organizirano
suprotstavljanje vlastima putem terorizma „na
malo“.
Individualnim
terorističkim pokušajima odaju se uglavnom skorašnji ili novi useljenici, koji
se ne uspijevaju ni uklopiti u novo društvo, a kamo li se u nj asimilirati;
ili, pak, domaći, starosjedilački pojedinci, koji se ne mogu pomiriti s
podjelom ili „multikulturalnošću“ svojega nacionalnog svijeta, izazvanima
upravo odbijanjem ili nesposobnošću nebrojenih doseljenika da se integriraju, a
kamoli da se asimiliraju.
Međutim, osim
usamljeničkog terorizma, koji je nemoguće sprječavati i skupnog neisplatljivog
i samorazornog organiziranog nasilja postoji i treći, miran način otpora
uspostavljenom sustavu, koji tare i mori sve narode. To su mirni, mrežni
prosvjedi, koji se upriličuju bez vidljivih priprema, koje bi bile upadne
vlastima putem digitalnog motrenja građana. Raniji prosvjedi diljem arapskog
svijeta, koji su se pokazali uspjelima te ovogodišnji prosvjedi u Grčkoj, na
Cipru, u Turskoj ili u Brazilu su nova vrsta otpora umreženih građana, koji su oduvijek integriranu nacionalna društva.
Takvi se prosvjedi učas upriličuju uporabom iste digitalne tehnologije, kojom
vlasti nadziru ljude. Ti prosvjedi imaju masovnost, koja jamči uspjeh te crpi
snagu i ruši moral nositelja vlasti.
Masovni ili mnoštveni
prosvjedi nisu posebna ili endemna, nego opća ili svjetska pojava. Nije riječ o
praškom, hrvatskom ili arapskom, nego o svjetskom proljeću. Naime, svi narodi
svijeta su se našli u jednakom stanju i dovedeni su u isti položaj, tako da
Hrvati smatraju brazilske prosvjede svojima, a Talijani turske svojima. Svi su
narodi pritisnuti istim teretom i nevoljom svjetskog tržišta i svim se narodima
svijeta vlada na jednak način. Raspršeni pojedinci nisu više robovi vidljivih,
fizičkih, živih gospodara, nego su sluge i sredstva podružnica svjetskog tržišta.
Međutim, narodi su živi, žilav, otporan i dugovječni organizmi, kojima su
oduzete sposobnost i sloboda održavanja ustaljenih odnosa unutar njih samih. Tržište
polako gasi život narodima pa se ljudi koji su jedini nositelji biološkog
života dižu na otpor kao vrsta, a
pokazuju snagu kao narodi. Vlasti uskoro više ne će moći nadzirati narode.
Narodi će početi nadzirati vlasti, iako tako nikada dosad nije bilo.
Vlasti su za cijelog
trajanja civilizacije trajno uspostavljale sve tješnji i učinkovitiji nadzor
nad ljudima, kako su se sredstva nadzora i komunikacije usavršavali. Konjička
policija je imala lakši i brži pristup prostoru i podanicima nego pješačka.
Vlasti su u Europi pun nadzor nad ljudima i prostorom uspostavile istom
uvođenjem željeznice, telegrafa i telefona. Vlasti sad slijede život svakog
čovjeka, prate njegov dah i snimaju njegove misli. Svaki čovjek koji ima bilo
kakav digitalni uređaj u kući ili pri sebi ima na sebi „policijski holter“.® Ljudi više ne mare za nadzor koji
im se nameće i prestaju skrivati svoju namjeru da opet postanu ljudima – novom
vrstom ljudi, koji će se obazirati jedni na druge, a ne na vlasti, koje će
staviti pod svoj nadzor i stvoriti demokraciju. Vlasti prisiljavaju vrstu homo sapiens ne da se pokori novim
okolnostima, nego da ih mijenja. Ljudi ne mogu živjeti, a da ne upravljaju sami
sobom. Nisu ni robovi ni roboti. Dolazi vrijeme za ljude.