Nije ni sanjala da će ga jednog dana imati. Dijamant,taj mali čudovišni,mnogim ženama poželjan predmet obožavanja. Smijala se mudrim ženama koje su govorile:
“Dijamanti su ženini najbolji prijatelji.“
Nije bila naročito zainteresirana da ga posjeduje.Nije ga ni nešto posebno željela.Možda jednom, jednog dana, ako se prilika potrefi,ako…A onda je prilika iskrsnula.
Mnoge ju ne bi prepoznale.
Živimo u društvima stereotipa u kojima je žena osuđena na popuštanje, saginjanje glave, trpljenje. To s trpljenjem mi se nikad nije sviđalo. Mnoge od malena trpe. Nametnute očeve uzde u sklopu predrasuda koje uče u kući, vrtiću, školi; što će reći susjedi, pa nije pristojno ni primjereno da baš njegova kćerka nosi tako kratku suknju, da ne izaziva,da se ne izdvaja iz društveno 'prihvaćenih normi', pa do zaručnika ili supruga koji postavljaju svoje ograde kao da su bogovi, što mlada i lijepa žena želi pokazati da je živo biće.Ostvariti svoje pravo na izražavanje,na prihvaćanje njene osobnosti, nje.Udajom preuzima svjesnu obavezu daljnjih ograda.Mora ga 'poštovati i slušati', kao da nema svoju zrelost i pamet.Lista se tu ne zaustavlja ni ne prestaje.Sustiže je šef koji vlastoručnim potpisom odobrava da ima tridesetak posto nižu plaću od kolege, koji nije više obrazovan, a radi manje. Lista se nastavlja sa starijim članovima obitelji s jedne i druge strane,od braće do svekra.Najžalosnije je što se listi pridružuju i žene;majka, svekrva, sestre, šogorice, prijateljice,svaka iz svojih razloga.Onda je tu i politika, koja se ustručava i izmotava prihvatiti Istambulsku konvenciju.
Izlazeći iz mladenačkog razdoblja nabijenog hormonalnim opterećenjem nije u sebi ubila buntovnost.Lukavu buntovnost naučila je zaobilazeći autoritete, koji su u svojim životima zataškavali i sakrivali prijestupe.Užasavala se do gnušanja od emotivno-ucjenjivačkih i fizičkih nasrtaja. Koliko god društvo to razvodnjavalo i pospremalo pod tepih i proglašavalo ih obiteljskom stvari, ona se jače bunila. Često je morala popuštati,pritisci su bili suludi. Onda se odlučila za svoj način.
Trenutak se brzo iskristalizirao.
Slavio se dan firme. Pomno je osmislila vlastiti image i bacila se u potragu za detaljima koji će podebljati nastojanja da zablista u slavljeničkom ozračju. Mišo se činio nezainteresiran. No kad se oblačila i šminkala, stajao je na vratima s podsmijehom na licu. Obećala je da će se vratiti do dva sata.
Neće ostati duže.
Vrijeme je ludo prolijetalo kao u trenutcima svakodnevnice kad nas primjećiju, uvažavaju i govorom tijela odobravaju.Ostala je duže no što je planirala, no što je obećala.To je bio jedini'prijestup'.U stan je ušla kad se danilo i ostala iznenađena da je Mišo kod kuće.U to vrijeme je trebao biti na putu prema poslu.
„Kaj si još doma?Zakasnit ćeš!“sve je tiše govorila kad se susrela s njegovim bijesnim izrazom lica i stisnutim šakama.
„Ma vidi kako je brižna…A to što nisi došla na vrijeme?Nema telefona,mobitela?“postepeno je povisivao glas.
„Ja, nisam te htjela buditi…“
„Uh, jadnica,kako si obazriva?!“
Stajala je pokraj vrata s kvakom u ruci.Sve je slutilo na gadan okršaj.Nosnice su mu se širile, kad joj se unosio u lice urlajući da ga se moglo čuti do prizemlja.Okretala je očima kad ju je optuživao za najrazvratnije susrete s kolegom, kolegama…Šutjela je pognute glave, ne vjerujući da joj se to događa.Iako nikad nije bila tiha,ovaj put se nije branila.Bilo joj je glupo braniti se za nešto što se nije dogodilo, a za što ju je sa sigurnošću optuživao.Pomislila je koliko destruktivne misli mogu biti razarajuće i uvredljive. Konstrukciju riječi i rečenica, ni pas s maslom ne bi progutao.Pomislila je kako ga ni nakon toliko godina nije upoznala.Ne, to nije bio njen muškarac, njen Mišo!To je bio monstrum koji bi je sravnio sa zemljom da je pisnula.Izašao je iz stana urlajući i prijeteći.
Sjela je na pod, tik do vrata i u nevjerici plakala.Ne, ona to neće trpjeti…Neće!Dani su prolazili u tišini.Odlazio je u radnu sobu bez pozdrava i ručka.Prihvatila je činjenicu da ima slike, a nema tona.
Potrajalo je.
Prala je pod u hodniku i bila na koljenima kad je ozarena lica s ogromnim buketom ušao u stan. Smiješio se od uha do uha. Polagano je podigao s poda i gledao u oči govoreći:“Susreo sam se s tvojim šefom i on mi je sve ispričao. Ispričavam se što sam te izvrijeđao, što ti nisam vjerovao. Stari mi je govorio da je 'lako naći ženu godine, a teško ženu života!' Iako sam znao da si ti ovo drugo, poljuljala si moje povjerenje. Bio sam lud,pun sumnji, oprosti!“ Stisnuo ju je u naručje pokušavajući je poljubiti. Istrgla mu se iz ruku i uvrijeđeno rekla:“Ako se misliš ispričati ovom botanikom, neće ići…“
„Što očekiješ? Naparvit ću sve…Evo vodit ću te u kupovinu, na izlet, na putovanje…Reci!
„Hoću prsten s dijamantom, po mogućnosti što većim…“izgovorila je u dahu.
Promatrao ju je iznenađeno. Znaš da sam nedavno kupio auto, nemam…“
„Onda ništa od isprike i pomirenja. Prodaj auto!“
„A da nisi malo pretjerala? Od kad te zanimaju tamo neki kamenčići?“
„Nisu to kamenčići već ženini prijatelji…Još su stari Grci uveli darivanje zlatom ženskog djeteta od rođenja do udaje. U slučaju da ostane udovica, njime će prehraniti djecu i sebe. “Gledao je kroz nju, klimajući glavom, kao da je progutao riblje ulje.
Odabrala je prsten ručne izrade s dijamantom najviše čistoće i brušenja 'Kod Fukača', da ju podsjeti za što je bila optužena i izvrijeđana. Nije se libila cijene, razmišljala je što veća cijena, lakše će izbjeći iduće uvrede. Nisu narodi iz 'uređenih zemalja' bolji i savjesniji od onih drugih. Kazna je ta koja ih sputava i zaustavlja.
Lukavstvo je imalo efekta.
Evo drage žene,recept je tu.