Mira Furlan: Distanca je dobra strana starosti
V. STRUGAR | 24. april 2013. 20:55 |
http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71.html:431097-Mira-Furlan-Distanca-je-dobra-strana-starosti
Glumica Mira Furlan, autor komada “Dok nas smrt ne
razdvoji”, uoči premijere: U glumi i u životu treba se ubaciti u tuđe cipele i
sve sagledati iz drugog ugla
U RADIONICI Integracije večeras će premijerno biti izveden
dramski prvenac poznate glumice Mire Furlan: “Dok nas smrt ne razdvoji”, u
režiji Mikija Manojlovića. Ovaj, delom i autobiografski komad, vratiće nas u Zagreb sedamdesetih
godina prošlog veka, među tri ženske generacije jedne porodice. Po rečima autorke, koja već godinama živi u Los Anđelesu,
način odrastanja i uspomene iz ranog detinjstva umnogome određuju i kasniju,
zrelu ličnost. Jer, “dete je otac čoveka”...
* Vaš komad dešava se u vreme upamćeno kao “srećno doba”
naše prošlosti. Kakvu nam priču, ovdašnju i osobenu, junakinje pričaju?
- Radnja je smeštena u sedamdesete jer sam u tim godinama
odrastala i formirala se u ono što jesam - kaže Mira Furlan u razgovoru za
“Novosti”. - Ne znam je li to bilo srećno doba, sreća je individualna
kategorija. Za mene je to, svakako, bilo važno vreme i osećala sam potrebu da
nešto od svega toga zabeležim. Iz te potrebe izašao je i ovaj komad: sve priče
koje pričaju junakinje su lične, ali i univerzalne. Govore o patnji, ljubavi,
njenoj postojanosti i njenoj krhkosti. O gubitku, borbi za život, snazi
mladosti i teškim izazovima starosti, kao i o politici koja se na ovim
prostorima uvek tako glupo mešala u živote ljudi. To naizgled srećno doba u
sebi nosi naslage teške i bolne prošlosti.
* Prethodna knjiga eseja i proznih zapisa, “Totalna
rasprodaja”, postigla je veliki uspeh. Ovog puta ste se odlučili za dramsku
formu?
PODELA
U PORODIČNOJ drami s četiri lica igraju Anita Mančić,Jasna
Đuričić, Miki Manojlović i studentkinja FDU Jovana Gavrilović. Kostimograf je
Jelisaveta Tatić, scenograf Darko Nedeljković, a saradnik za jezik i scenski
govor je Bogdan Diklić. U naredna tri dana igraće se reprize u Radionici
Integracije.
- Pisanje dijaloga, odnosno dramska forma, meni kao glumici
je bliska i prirodna. Ona je nastavak glume. Pokušala sam da stvorim svaki lik
iz njegove vlastite vizure, ne braneći i ne osuđujući nikoga. Baš kao i u
glumi, a i u životu, čini mi se da stalno treba pokušavati sebe ubaciti u tuđe cipele
i stvari sagledati iz drugog ugla. To čini dobru literaturu, dobru glumu, a i
dobre i mudre ljude.
* Razmišljate i o autobiografskoj knjizi koja bi
predstavljala osvrt s američke distance na vaš život u prošlosti. Da li se
odatle sve bolje vidi?
- Mislim da je distanca bolja za sagledavanje i shvatanje
sveta oko nas. Potpuno uronjeni u trenutnu emociju, što je karakteristika
mladosti, nismo u stanju da vidimo pravu sliku stvarnosti. Distanca može biti
emocionalna, geografska, vremenska. Ja po svojoj prirodi, kako ljudskoj tako i
glumačkoj,nisam osoba sklona distanci. Ali, moram reći da mi starenje u tome
pomaže i to smatram jednom od njenih retkih dobrih strana.
* Premijera predstave okupiće reprezentativnu ekipu vaših
kolega. Da li ste, na bilo koji način, učestvovali u njihovom izboru?
- U Mikija, njegov ukus i izbor, imam potpuno poverenje i ni
u šta se nisam mešala. Ekipa glumaca je takva da bolju ne mogu zamisliti! Miki
je pristupio komadu s ljubavlju, pažnjom i osetljivošću. Svim onim osobinama
koje ga čine velikim glumcem, a sada i rediteljem. Zahvalna sam na tome što je
komad našao takvu, vrhunsku predstavu i divnog, nežnog i pametnog reditelja.
* Bićete i na premijeri, pretpostavljam da je za vas kao
glumicu ovaj događaj posebno uzbuđenje - prilika da sopstveni tekst vidite
“uobličen” na sceni?
- Iako se ovo desilo u dosta nezgodnom terminu, zbog mojih
porodičnih i profesionalnih obaveza, nije bilo šanse da ga propustim! Za mene
će to biti posebno uzbudljiv događaj. U teatru nisam radila u poslednje vreme i
veoma mi nedostaje. Uostalom, ovo je velikim delom moje ljubavno pismo
pozorištu zbog kojeg i u kojem sam postala glumica...