Divna je jesen vedrih vinograda,
Gdje gajde ječe i prangije tutnje;
Al to je jesen prljavoga grada,
Jesen samoće,
čemera i
šutnje.
Trgnut iz snova,
uzbuđen,
u strahu
Pred ovom tvrdo ispršenom javom,
Dočekao sam je ravan siromahu,
S kletvom u grlu i s pognutom glavom.
Studeni vjetar i režanje pile
U srcu bûde brigu koja grize;
Kapljicu kiše,
što su lani bile
Rosa na oknu,
kao suze klize.
Takvog me,
evo,
nađoše ti dani:
U borbi s crnim mukama i gadom;
Knjiga
života na onoj je strani
Rastvorena,
što je natopljena jadom.
Dobriša Cesarić