ODLAZAK DIZAJNERICE
Preminula Nada Kobali: Dizajnerica koja je šešire kreirala s neviđenom strašću
25.KOLOVOZA 2019. U 13:56
http://diva.vecernji.hr/moda/preminula-nada-kobali-dizajnerica-koja-je-sesire-dizajnirala-s-nevidenom-strascu-10369
Njezini šeširi danas su stvar statusa. Nose ih političarke, glumice, pjevačice. Svaka dama u ormaru ima barem jedan njezin šešir.
Prijatelji, kolege i poznanici opraštaju se na društvenim mrežama od Nade Kobali, poznate zagrebačke dizajnerice šešira, koja je preminula u subotu navečer u 77. godini života. U dugogodišnjoj je karijeri stekla kultni status kada je o šeširima riječ. Njezino je ime sinonim za dizajn i kvalitetu i to dobro znaju mnogi naraštaji, koji su barem zavirili u njezin prekrasni dućan na zagrebačkom Cvjetnom trgu.
Nema ljepšeg osjećaja nego na ulici vidjeti ženu ili muškarca s mojim šeširom – rekla je Nada Kobali u velikom inrevjuu koji je prije nekoliko godina dala za magazin Supermila.
Njezin salon jedan je od simbola grada Zagreba. Ponosna je na svoje šešire, unatoč krizi njezin posao je opstao, zanatski je, kaže, održiv. Njime se nije obogatila, nije to, dodaje, jako isplativ posao.
– Unatoč tome tvrdim da sam jako bogata baš zato što radim šešire. Radim posao koji volim, koji je oduvijek moja strast. Zato salon i može opstati, jer to je ljubav, energija koju kupci osjete – rekla je u intervjuu.
Puno se toga trebala odreći da posao uzdigne na razinu koju danas ima. Lako je, govori, uspjeti, napravi se nekoliko dobrih revija i uspjeh je tu. Puno teže je zadržati konstantu i kvalitetu. Salon je vodila od 1974., a pokrenula ga je prije gotovo jednog stoljeća njezina prabaka. Ona je radila šešire, nakon nje baka, pa mama i sad Nada.
– Mama se time počela baviti zbog svoje bake, a ja zbog mame – objasnila je tada
Kao djevojka Nada je željela studirati kiparstvo no majci to nije bilo drago. Bila su teška, dosta nesigurna vremena i mama je govorila da umjesto umjetnosti treba završiti nešto konkretno. Zato je Nada upisala studij književnosti i počela raditi šešire.
– Našla sam se u modeliranju šešira i došla na svoje. Šeširi se ne šiju, oblikuju se na pari, stavite ih na kalup i dobijete formu koju hoćete. Kao da kiparite. Ako primijetim da nešto nedostaje, vratim ga na paru pa dodam. Tim radom dođem do jedne, druge, treće forme, dobijem kolekciju i odmah se spremam za drugu. Sve to ide spontano, postepeno, dok ne osjetim da je dovoljno. Tada zaokružim kolekciju i gotovo. Idem dalje – ispričala je gđa Kobali za Supermilu.
Nikad nije imala viziju kako bi model trebao izgledati, niti je prije izrade crtala šešire. Sve, kaže, ovisi o materijalu, oni diktiraju kakav će biti model.
– U svom poslu najviše volim birati materijale. Nikad nisam crtala šešir jer to bi bila zadana forma. Imam otpor prema zadanome, po skici mi nije zanimljivo raditi – rekla je tada.
Baš kakva je i sama, takvi su joj i šeširi. Sa svake police otmjeni, decentni šeširi zovu da ih se isproba. Ni jedan kičast, drečavih boja, ni na jednom previše ukrasa, cvijeća, grožđa, bilo kakvih upadljivih ukrasa.
– Svatko prolazi razne životne faze. I ja ponekad volim raditi kič i tada ga baš dobro napravim. Između kiča i umjetnosti nije velika razlika. Okušala sam se i u tim fazama ali sad mi se čini da je najbolje i najteže napraviti konkretan, nosivi šešir. Lako je napraviti sve forme, ali pravi majstor mora znati napraviti klasični, fini nosivi, običan šešir – kaže.
U njezin salon žene rado ulaze i isprobavaju šešire. I muškarci su među stalnim klijentima. Njezini kupci su svih generacija; i zagrebačke dame i tinejdžerke. I umirovljenice i studentice.
– Imam veliki raspon i klijenata i modela. Ljudi se začude kad kažem da iste šešire nose žene u zrelim godinama i studentice.
Upravo na mladost posebno je osjetljiva. U svakom vremenu ta mladost nema novca pa im Nada oduvijek izlazi u susret. Pamti studenticu koja je jednom ušla u salon i silno željela jedan šešir. Izabrala je najljepši, najfiniji. Bio je dosta skup i nije imala novaca za njega.
– Osjetila sam njezinu želju. Prvo sam joj htjela znatno spustiti cijenu, a onda sam se predomislila i darovala joj ga. Neke stvari, naime, radite jer morate a druge zato jer ih trebate dati nekome kome puno znače. Osjetila sam koliko ta djevojka želi moj šešir i poklonila ga joj. Rekla je da će mi svaki mjesec donositi dio novca. Odgovorila sam joj da će mi ga platiti kad završi fakultet i zaposli se. Nakon nekoliko godina u salon je ušla mlada žena i rekla da je došla platiti svoj šešir. Nisam je prepoznala a ona me podsjetila na tu priču i jako me obradovala. Ostale smo u kontaktu. Znam da je otišla van i da sad živi u New Yorku. Svaki put kad netko njezin dođe u Zagreb, posjeti me i kupi šešir na njezinu preporuku. Ta studentica je ostala moj vjerni kupac – rekla je Nada Kobali za Supermilu.
Bila je svjesna da su njezini modeli znatno skuplji od industrijskih, no i kod nje ima modela za svačiji džep. Cijene ne formira prema uloženom radu ili formi šešira nego prema repromaterijalu.
– Uvozimo ga jer ga se u Hrvatskoj ne proizvodi. Odaberemo materijal za modele različitih cijena. Ima i skupljih i jeftinijih. Industrija izbaci na tisuće komada od jeftinih materijala. Isplativo im je, pa si svatko može kupiti željeni model. Moji su pak primjerci unikatni i od kvalitetnih materijala. Dosta ih kupuju stranci koji si u svojoj zemlji ne mogu dopustiti ni ući u radionicu gdje majstori rade takve unikatne šešire. U većini zemalja takvih salona više niti nema – kaže.
Uz stalnu zagrebačku klijentelu baš stranci su njezini najbolji kupci. Kobali šeširi otputovali su na sve strane svijeta. Ljudima se sviđa što su ručno rađeni, što su nepoderivi i traju. Prenose se s generacije na generaciju.
– Iz njega se ne može izvući nit, traju godinama. Nepoderivi su, mogu se samo fizički uništiti. Stariji modeli su mi dragi jer su romantični, nostalgični. Nekad su ih nosile nečije bake, a onda ih, već zaboravljene, skrivene u ormaru, pronađu kćeri ili unuke i stave na glavu.
Njezini šeširi danas su stvar statusa. Nose ih političarke, glumice, pjevačice. Svaka dama u ormaru ima barem jedan njezin šešir. Među ostalima Kobali šešire nose i glumice Zrinka Cvitešić, Bojana Gregorić-Vejzović, Alma Prica...
– Lijepe su one, prelijepe žene. Jako su mi drage. Što stave na glavu to ne može proći nezapaženo. Jako su posebne, a nema boljih nositeljica šešira od takvih žena. Imaju osjećaj da im pripada i tako ga nose. Šešir uostalom i traži svoju glavu. Bude lijep tek kad je pronađe – kaže.
Za izradu šešira velika su joj inspiracija sezone. Ako se i zasiti izrade ljetnih šešira, inspriaciju brzo nađe u zimskima. I tako iz godine u godinu, s generacije na generaciju. Druge životne strasti nema.
– Ne može se u životu imati nekoliko strasti. Iskreno i strastveno može se raditi samo jedan posao. Nema 'možda ovo, možda ono', 'malo jedno, malo drugo'. S takvim stavom ne može se u svoj proizvod utkati ljubav koju klijent prepozna niti opstati tolike godine – rekla je Nada Kobali.
Među mnogim izrazima sućuti, prenosimo onaj njezinog dugogodišnjeg prijatelja, Romana Bolkovića.
"Sjedili smo pred kućom u Zamenhofovoj i smijali se: i njen je cijeli život bio prošaran doušnicima, policijskim isljeđivanjima i terorom nad bližnjima, obiteljskom tragedijom koji je nosila tako monumantalno, tako herojski dostojanstveno, da sam ja stajao kao osupnut, jedne večeri, prije par godina, slušajući tu životnu priču u jednom sasvim drukčijem Zagrebu.
Sad u tom Zagrebu nema ni Nje!
Ne, nije Nada Kobali radila šešire; Nada Kobali je žene pretvarala u gospođe a muškarce u gospodu. Svaki njen šešir jest bio i skulptura, ali i više: poput svetokruga osobu koja ga je nosila pretvarao je u ikonu.
Za Nataliju je gospođa Kobali bila ona srodna duša na koju se naiđe negdje u svijetu i onda se prijateljstvo nastavi preko sedam mora i sedam gora. Bile su zaljubljene jedna i drugu u toj ciktavoj radisti zvanoj šešir Nade Kobali.
Meni šeširi ne stoje dobro. Ali uvjerila me je da je to stvar navade: sada svaki čuvam na zasebnom stalku kao umjetninu.
Njena mi je smrt sasvim nerazumljiva. Ona pak zaista nije nikada pokazivala da ima problema sa srcem.
A to veliko, dobro srce prestalo je sada kucati.
Ne znam kako da se vratim u grad i na taj trg i u taj čaribni dućan kad više nikog nema.
Cijelo ljeto gubim drage i bježim u Istru pa se vozim kroz uspomene.
Sad, na kraju ljeta, jer ti Smrti ne znaš stati, otišla je i Nada Kobali, ljiljan Cvjetnoga trga Zagreba.
Bila je vjernica, bila je duhovita; sigurno će se smijati kad čuje da sam rekao da će sada barem Bog postati šeširdžija.
Zbogom, draga prijateljice, zbogom, hvala na svemu i - Chapeau!", napisao je između ostaloga Bolković.