Žene otoka Disa govore kako more šapuće njihovo ime. Elera još uvijek nije čula svoje između valova što su oplakivali zapadnu obalu. Stajala je bosa, držeći krajeve haljine u rukama, dok joj je more mutilo pijesak oko nogu. Tu, na mjestu rastanaka. Bilo je s njom još žena koje su pogledom ispraćale brodice svojih muževa, što su zajedno sa suncem tonule u zapad.
Neke su brzo otišle svojim kućama i obiteljima. Elera bi uvijek ostala među zadnjima. Ona, stara Brona, koja bi svejedno došla otpratiti muškarce, iako nije imala svojega, i Niam, koja joj je bila draga poput sestre.
„Dođi“, pozvala ju je Niam, mahnuvši rukom.
„Još malo“, zamolila je Elera, gledajući prema tankoj crti gdje se prelijevalo nebo u more.
Niam je pogledala u njezina gotovo plava stopala i smočene skute, a zatim u Bronu kojoj su valovi nakupljali sol u očima. „Prehladit ćeš se“, ukorila ju je.
„Ma neću“, rekla je Elera, ali je ipak poslušala.
„To što ostaješ zadnja ne znači da će se on prvi vratiti.“
„Znam“, kazala je Elera. „Ali ipak…“ Osvrnula se još jednom preko ramena, prema obzoru, prema staroj Broni koja je sjetno gledala kako more nježno dodiruje obalu, a onda, gotovo stidljivo krenula kući.
„Elera!“ dozvao ju je s vrata. „Elera, sunce moje!“
Čekala ga je u postelji. Gotovo se razboljela čekajući. „Tu sam“, javila se slabašno.
Odškrinuo je vrata i zastao. Sunce mu je dodatno potamnilo kožu, primijetila je, a more izgrizlo usne ispod gustih crnih brkova. Drugim ženama je to bilo privlačno - njoj: znakovi preljuba.
„Da pozovem Niam?“ pitao je. „Ili da odem po monaha ako je jako loše?“
„Ne“, odgovorila je. „Ne treba.“ Nije bila zapravo bolesna. Samo usamljena.
„Što mogu učiniti?“
„Samo lezi kraj mene“, zamolila je. „I skini čizme.“
Osmjehnuo se njenom zahtjevu. Napravio je par koraka i skinuo kaput, sjeo na krevet i izuo se, a zatim legao i zagrlio je tako da joj je glava počivala na njegovim prsima.
„Dugo te nije bilo ovaj put“, prigovorila je.
„Znam“, kazao je. „Obišao sam čak sedam otoka.“
Osjetila je kako mu je srce poskočilo kada je to izrekao. „Hoćeš li ubrzo otići?“
„Ne. Ne, dok tebi ne bude bolje.“ Nagnuo se i poljubio joj kosu.
„Da barem nikad ne ozdravim.“
Uzdahnuo je. „Nemoj tako. Moramo i vježbati malo“, rekao je.
„Vježbati?“ Podigla je glavu i uhvatila njegov zavodnički osmijeh, boju mora u očima.
„Vježbati praviti djecu.“
„Joj, budalo jedna“, rekla je i udarila ga u trbuh, okrenula mu leđa i navukla deku do vrata.
Priljubio se uz nju i izdahnuo umorno. Prebacio je ruku preko nje, a svaka je riječ šapnuta na njeno šiljato uho bila poput vjetra što puni jedra njezinog tijela i pokreće joj srce.
Slijedila ga je teškim korakom prema zapadnoj obali. Rastanak je došao prebrzo za nju, i nije to mogla prikriti nikakvih osmijehom. Korak mu je bio odlučan, uzbuđen. Zaostajala je za njime.
„Elera, sunce“, rekao je i okrenuo se. „Požuri, molim te.“
„Zašto opet moraš ići?“
Sklopio je oči. Gotovo bolno. Nije odgovorio.
„Čini mi se da više voliš njega, nego mene“, rekla je.
„Znaš da to nije istina“, kazao je. No oči su mu govorile drugo.
Frknula je nosom. Mrzila je more. Sve zbog načina na koji ga je gledao. Načina, na koji je htjela da nju gleda.
„Hoću li morati čekati da obiđeš svih tisuću otoka prije nego odlučiš ostati sa mnom?“
Krenuo je izustiti nešto, ali se zaustavio. Nastavio je hodati i prazan prostor između njih se povećao. Primijetili su to i drugi, jednom kada su stigli do obale. Po njihovim pogledima, Elera je shvatila da ljubavnici tako ne hodaju.
Otisnuo je svoj mali, duguljasti brod i dohvatio veslo. Nije ju zagrlio. Nije ju poljubio za rastanak. A opet, osmijeh mu se iskrao ispod brka kad su im se pogledi sreli. I dok se njegova silueta smanjivala u sutonu, viknuo je, a to prokleto more donijelo je riječi do njenih bosih nogu:
„Vratit ću ti se, sunce moje.“
Nije mu mahnula. Okrenula se naglo i umalo zaletjela u staru Bronu koja ju je promatrala. Na trenutak se činilo kako će starica nešto reći, a onda joj je pogled odlutao i glava se nakrivila, kao da osluškuje valove.
„Kako ti živiš s tim?“ pitala je Elera. Sjedile su ispred njezine kamene kuće. U hladu masline, slušajući pjesmu galebova, ispijajući vino.
„Svaka žena mornara mora prihvatiti da nikada neće biti na prvom mjestu“, odgovorila je Niam. Bila je starija od nje, i uz to, majka dvoje djece.
„Katkad bih htjela da ima ljubavnicu,“ kazala je Elera, „samo kako bih se mogla suočiti s njom i vidjeti po čemu je toliko bolja od mene. Ovako, uspoređivati se s njime…“
„Znam, draga“, rekla je Niam. „Zato moli bogove da zaneseš.“
Elera je pognula glavu i stavila ruku na svoj ravan trbuh. Nije to rekla nikome, čak ni Niam, no redovito je pila maslinovo i ulje cedrovine. Nije htjela dijete. Ne kako bi njime zadržala muža. Htjela je da on ostane zbog nje.
„Zašto mu ne mogu biti dovoljna? Zašto ne može biti sretan sa mnom?“
„On jest sretan s tobom“, uvjeravala ju je Niam. „Naša njedra su njihove sigurne luke. Ali tražiti od muškarca da promijeni svoju ćud… Prije će maslina roditi zimi.“
Obje su se nasmijale. Voljela je Niam zbog toga. Kako je mirno promatrala život. Smijala se njegovoj prolaznosti. Elera nije mogla ne primijetiti način na koji je gledala svoju djecu dok su trčala oko njih. Istim pogledom kojim je njezin muž promatrao more.
Elera je podigla glavu i kao da je vidi po prvi put, proučila maslinu što je dočekivala jesen. Onako izvijena i kvrgava, opirala se svemu što je život položio pred njezino korijenje. Ponosno. Sanjivo.
„Žena se barem može nadati“, rekla je, još uvijek izgubljena u krošnji.
Posljednji se vratio tog puta. Bila je sama sa starom Bronom na plaži, osjećajući sunce na leđima i vratu. Kada je izgurao brod na obalu, Elera je prekrižila ruke na prsima. Sjaj u očima mu je naglo utrnuo.
„Kasniš“, rekla je.
„Nije još ni podne“, našalio se, prilazeći joj.
„Ne pravi se pametan.“
Brona je stajala sa strane i promatrala u tišini. Smješkala se i mrštila istovremeno.
Zagrlio ju je i pokušao poljubiti, no Elera se otimala. Čvrsto ju je obuhvatio i podigao u naručje, od čega je vrisnula, obgrlivši ga oko vrata. Poljubio ju je i ona je osjetila slanoću požude.
Nosio ju je cijelim putem do kuće, pričajući što je sve vidio na novim otocima; kakve je narode upoznao, hranu kušao, pića probao. Slušala ga je unatoč svemu, osjećajući kako i sama proživljava ono što je on doživio. Dok je izbivao, osjećala se zarobljeno, okružena morem koje ju je svakim danom čekanja podsjećalo na svoju nadmoć. Tek kad je njen muž bio s njom, osjećala se živom.
Otvorio je vrata nogom, unio je u sobu i spustio. Svukao je odjeću sa sebe i ostao nag, preplanuo sada samo na dijelovima. Napravio je korak prema njoj i odriješio joj haljinu jednom rukom, pustio da padne na pod. Položio ju je na krevet i legao na nju.
Poljubio ju je tisuću puta, jednom za svaki otok koji je posjetio i na koji će tek kročiti nogom. Plovio je po njoj, lovio vjetar strasti, podizao se i povlačio kao plima i oseka. Elera se molila da ostavi trag na njenoj koži. Kao dokaz da je bio tu. Ali unatoč cjelodnevnom vježbanju, bio je baš poput mornara. Tih i prolazan. Nezadrživ.
Isplovio je narednog dana u suton, a sve što je ona rekla bilo je:
„Ne moraš se više ni vratiti!“
Lice mu se zgrčilo od tih riječi. Znala je da mu je bila potrebna iznimna snaga da joj se osmjehne i pošalje poljubac rukom. Tisuću i prvi. Nije ga uhvatila u zraku, kao što je znala. Okrenula se i našla licem u lice sa starom Bronom.
„Nemoj se ljutiti na njega“, rekla je starica. „Tratiš dragocjeno vrijeme koje imaš s njim.“
Elera se pitala je li joj se starica ikada obratila? Namrštila se i odvratila: „On uvijek ode. Što god ja napravila. Uvijek.“
„Zar je to bitno ako ti se svaki put vrati?“
Progurala se kraj Brone i prosiktala: „Ma što ti uopće znaš, babo stara!“
Noć je došla, a s njom i hladan krevet. Napola prazan.
Dani su prolazili, za njima tjedni. Muškarci su se polako vraćali s mora. Svakog jutra vratio se jedan, ili dva. Svojim ženama. Svojim obiteljima. Prvih dana Elera nije htjela ići na obalu. Ne zato što je znala da se njezin muž neće vratiti tako brzo. Već iz prkosa.
Izdržala je puna tri tjedna.
Jutra su bila hladna. Mogla je osjetiti zimu u zraku. I brigu. Briga je imala posebnu aromu.
Vraćala se kući sama. Nevoljko. Pitala se čemu se vraća? Svaki dan čekala je sve dulje i dulje. Čak je jednog dana i stara Brona otišla prije nje. Niam ju je zvala na objed, ali nije imala teka. Nije imala volje. Samoća je ispunila njen trbuh, kad već život nije.
Plakala je. Noću, danju, i proklinjala bogove što su suze učinili slanima.
A onda je došao dan kada su muškarci otoka Disa ponovo isplovili na more, a Elera se pitala, hoće li se njen ikada više vratiti?
Proljeće je došlo. Elera je već ritualno dolazila svako jutro na zapadnu obalu, promatrala obzor, nadajući se da će ugledati njegovo jedro. Već se toliko plima i oseka izmijenilo, dolazaka i odlazaka muškaraca da im je zaboravila broj. Ni Niam više nije dolazila u posjetu. Elera je primijetila kako izbjegava njezin pogled kad bi se mimoilazile na putovima.
Stara bi Brona uvijek bila u blizini. Osmijeh joj je bio topao, katkad pun čežnje. Nisu progovorile ni riječi od onog jutra.
Elera je kopnjela svakim danom. Koža joj se počela napinjati preko kostiju, kosa bijeliti. Zaboravila se smijati. Zaboravila je sve razloge zbog kojih se nekada ljutila na svog muža.
Nedostajao joj je. Čak i ti kratki dani koje je znao provesti s njom. Sada bi dala sve da dođe makar na jedno poslijepodne.
A onda ga je jednog jutra čula. Stigao je kao šapat između valova.
„Elera…“
Zaziv njenog imena.
„Elera, sunce moje…“
Srce joj je na tren stalo, a onda počelo divlje kucati. Oči su otposlale slane kapi niz njeno lice. Glasno je udahnula, prepoznavši njegov glas. Zadrhtala je kao list na vjetru.
Zagazila je u more do koljena. Nije marila što je bilo hladno, što ga mrzi. Sada joj je nosilo njegov glas. Jedva čujan, ali prijeko potreban. Kao lijek za bolest srca.
Tek je postala svjesna Brone kad joj je starica položila ruku na rame.
„Čuješ ga, zar ne?“
Eleru je zateklo pitanje. Nije imala snage lagati. Nevoljko, kimnula je.
„Sada, na žalost znaš“, rekla je Brona.
„Što?“ pitala je Elera.
„Da se nikada neće vratiti.“
Elera je progutala jecaj. Okrenula se prema obzoru. Prema mjestu gdje su se plave boje prelijevale jedna preko druge. Spajale u jedno.
„Ništa mi nije ostalo od njega“, kazala je.
Starica se osmjehnula. Čežnja se pomiješala sa soli. „Ali je.“
„Što to?“
„Ostale su ti uspomene,“ Brona je zastala, pomno osluškujući valove, „i more…“