Srijeda 12. srpnja 2000.
„Uh, ovo hitno treba riješiti!“čula je liječnicu i provirila iza zastora napola obučena.Najrađe bi zgrabila haljinu i sandale i otrčala na livadu, gledala u daljinu uživajući u zrakama koje joj miluju lice, u oblacima koji obećavaju da neće pustiti suzu zaustavljenu u strahu od izgubljenog jutra koje neće iznjedriti ljepotu rascvjetanih, mirisnih ruža. Ljepotu susreta ljudi koje voli više, ili manje, ali ih voli. U životu koji je donosio veselja, radosti, uspjehe i gubitke…Bez gubitaka ne bi znala zahvaljivati na blagoslovima prijateljstava. Ljubavi.
Znala je da je voljena i da voli. I ne žali se.
Hodala je sjenovitom alejom. Djeca su je trebala.Još su bili samo to;djeca. Na pločniku su se jasno ocrtavali krvavi tragovi razbijenih koljena isprepleteni mislima da neće moći ustati. Osoviti se na klimave noge. Morala je. Imala je toliko zadataka, koji su je čekali. Osjećala je da će joj pomoć stići, kad zavapi za njom. Trebala je naučiti zatražiti.
Mijenjati se.
Kad bi to bilo lako!? Pa kako da vjeruje da će s razbijenim koljenima, oslabljenim tijelom to zaista moći. Nevolje nikad ne dolaze bez razloga, ni same. Izazivaju nas da se mijenjamo,da bez ljutnje i nepotrebnog gubljenja snage prihvaćamo ono što ne možemo promijeniti. Da shvatimo kolika smo ranjivi i sitni, ali da nismo sami. Kako?
Molitvom.
Čula ju je i počela polako ponavljati gotovo zaboravljene nizove riječi, sročene u molitvu. Vodeći glas ohrabrivao ju je u trenutcima kad je posustala, vjerujući da je sve iluzija koja neće othraniti, ni izvesti njenu djecu na njihove putove. Htjela je sama izvući preostalu snagu iz tijela koje je posustajalo.Morala je za to nešto idati. Odlučila je da će svaki novi dan, darovan dan ,zahvaljivati tako da nekome koji joj se nađe na putu, nešto daruje; osmijeh, lijepu riječ, citat neke snažne misli, uslugu, cvijet…I tako odagna strah.
Bio je to njen način zahvalnosti.
Petak 15. Lipnja 2014.
„Morate na zahvat, znam, znam nije lagan…Dugo ste i izdržali!“ Nije više slušala. Otrčala je u na livadu među vlati trave, u koprive koje nije osjećala. Nije bilo sunca, ni zraka da je pomiluju. Trčala je kao da će izbjeći sve te riječi, sve te misli, sav taj košmar, dok joj je dah dopuštao.
Stala je.
Zašto bježati? Vidjela je sve one prepreke koje je snagom volje uz nečujno pomicanje usana s dubokom, istinski opipljivom vjerom prebrodila. Uz prijatelje koje je naučila zamoliti, tražiti, ništa ju nije moglo zaustaviti u krčenju puteljaka kojima je vodila djecu. Ponekad su se jedva provlačili, a katkad su se putovi sami trasirali.
Sve je to sada iza nje.
Nije bilo lako, ali je prošlo.
Djeca su sada ljudi, imaju svoje živote, svoju djecu. Pa čemu onda strah?
Slobodna je.
Sada je u novom životu ispunjenom ne opterećujućim vjetrom, naletima hladnoće i pokojom kapi kiše, zahvalna za sve ljubavi koje je obilno primala.I davala.
„Što će biti, bit će!“ tješila je Anu, Bibu, Božu, Kseniju, Maritu, Tajanu, Zoricu…I sebe.
Ponedjeljak 11. kolovoza 2014.
Košmar i gubitak zraka, spoznaja da se srce u velikoj toplini i neizdrživoj boli napinje do prsnuća. Shvaćanje i prihvaćanje odlaska.
“Zbogom djeco! To je to!“
„Kisik!“čula je nečiji povik. Nije mogla udahnuti. Nije se otimala.
Prepustila se.
Ljeto se vratilo. Ta bio je kolovoz.
I ona se vratila.
Zvali su je s proslave rođendana, a ona se ispričavala što nije došla.
Utorak 23.prosinac 2014.
„Bojim se doktore,“ vapila je ne vjerujući da će preživjeti. Klimao je smiješeći se. Dan ranije morao ju je 'skinuti' s programa, jer se organizam borio dižući pritisak u nebeske visine. Onda je sve stalo. I vjetar i toplina. Magla je zaklanjala pogled, sve je lelujalo u praznini neizvjesnosti dok je uzdignutom rukom izronjenom iz magle uzviknula: “Opet sam preživjela!“
Četvrtak,16.travanj 2015.
„Požurite, na programu ste za zahvat u jedanaest sati,“govorila je sestra,dok je stavljala stvari u noćni ormarić pored kreveta.
„Već u jedanaest, baš dobro ne stignem se uplašiti. Iz taksija u operacionu dvoranu…“promrmljala si je u bradu. Mislila je na liječnika, koji ju je opet iznenadio. Znao je da joj je neizvjesnost teža od zahvata.
„Znam da će Vas sad boljeti, pa ću Vam dati nitroglicerin…evo sad će popustiti. Kako ste?“
„To što ne vrištim, ne znači da uživam! Dišem!“
Preživjela je grleći buduće trenutke sa svima koje voli. Ležeći u krevetu dočekala je unučicu, malenu djevojčicu,koja je nije htjela pozdraviti, čak ni pogledati. Žmirila je, okrećući glavu, negirajući činjenicu da je baka u nepoznatoj sobi, spojena na aparate koji zvučno otkucavaju život.
Pokazala je kako se oprostiti s ispisanim stranicama dnevnika, kako okrenuti novu još neispisanu stranicu i nastaviti dalje.