Dobriša Cesarić: 'Jednostavan je izraz najbolji'
https://www.buro247.hr/knjige/prijedlozi/10914.html
Pjesnik zvonkih, izražajnih, magičnih stihova
„Pukotina ima svaki život, Kroz koje bližnji radoznalo zure Motreći naše dane što se žure“. Pukotina ima svaki život
„I svak je išo svojim putem; Za vlašću, zlatom il za hljebom, A on – krvareći ljepotu - Svojim nebom.“ Oblak
„Mi stanujemo u vagonu Što nije nikada na putu. U jednom kutu nam je krevet, A kuhinja u drugom kutu.“ Vagonaši
Gledajući prekrasni zimski suton u svim ružičastim, purpurnim i čarobnim srebrnim nijansama ne pitamo se razlog nastanka, već samo zadivljeni prizorom nijemo uživamo. Upravo tako pristupamo i poeziji Dobriše Cesarića. Zadivljenost koju osjećamo prema tim jednostavnim, nenametljivim, zvonkim, a nadasve izražajnim i magičnim stihovima, neusporediva je s bilo kakvim svjetovnim doživljajem. Dobriša Cesarić hrvatski je pjesnik koji se rodio na samom početku XX. stoljeća, 10. siječnja 1902.godine u Slavonskoj Požegi. Djetinjstvo je proveo u Osijeku gdje je, 1916. godine, završio prva četiri razreda gimnazije. Za vrijeme Prvog svjetskog rata odlazi u Zagreb gdje maturira 1920. godine, i nakon očeve smrti upisuje Pravni fakultet, ali nezadovoljan, već sljedeće godine upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu.
Do kraja svog života ostaje vezan za Zagreb. Prvu pjesmu,“I ja ljubim“, objavio je 1916. godine u učeničkom listu „Pobratim“ ,a u književnom časopisu “Kritika“ pjesmu „Buđenje šume“ 1920.godine. Surađivao je u brojnim časopisima; “Savremeniku“, “Književnoj republici“,“Književniku“, u časopisu „Literatura“, “Hrvatsko kolo“, i drugima. S Vjekoslavom Majerom pokrenuo je 1923. godine časopis „Ozon“ i tu je objavio pjesmu „Mrtva luka“. Zatim je dvije godine radio u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu da bi 1931. godine objavio, uz pomoć Miroslava Krleže, svoju prvu knjigu pjesama „Lirika“, a zbirku je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti nagradila 1932. godine najboljom pjesničkom zbirkom godine. Od 1945. do 1958. godine radio je kao urednik biblioteke „Slavenski pisci“, a kasnije to je „Suvremeni pisci Hrvatske“. Oženio se Elzom Šohay, vjernom suputnicom, profesoricom u gimnaziji i s njom je proveo cijeli svoj život. Bio je i član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. S Dragutinom Tadijanovićem i Šimom Vučetićem uredio je knjigu „Četrdesetorica“, a zbirku pjesama „Goli časovi“ objavio je nakon što mu je umrla majka, 1956.godine. Sljedeće godine objavio je ciklus pjesama “Proljeće koje nije moje“ i do 1963. godine objavio je još „Izabrane pjesme“.
Dobriša Cesarić zastupljen je u skoro svim europskim pjesničkim antologijama, a jedan je i od naših najprevođenijih pjesnika. Nagrađen je brojnim nagradama i priznanjima kao Nagradom Vladimira Nazora 1965. godine i istom Nagradom i za životno djelo 1969. godine. Primio je i Orden zasluge za narod sa zlatnom zvijezdom 1972. godine kao i Goranov vijenac 1977. godine. U periodu od šezdesetih do osamdesetih godina objavio je još zbirki među kojima možemo istaknuti „Slap“ iz 1970. godine jer pjesnik je baš za nju rekao da mu je najvoljenija i kako je s njom najzadovoljniji. Uvijek ju je nosio sa sobom i iz nje rado čitao.
„Teče i teče,teče jedan slap, Što u njem znači moja mala kap?“ Slap
Tako započinje zbirku u kojoj su mu, kako sam kaže i najdraže pjesme: „Najdraža pjesma? Vi se šalite! -uzvikuje. -Pjesme su kao i djeca. Ne podnose izdvajanja... Ali ako je već potrebno: “Povratak“, “Pjesma mrtvog pjesnika“, “Tiho ,o tiho govori mi jesen ...“
„Ko zna (ah,niko,niko ništa ne zna, Krhko je znanje!)“ Povratak
„Moj prijatelju, mene više nema, Al nisam samo zemlja, samo trava, Jer knjiga ta, što držiš je u ruci, Samo je dio mene koji spava“. Pjesma mrtvog pjesnika
Izabrane pjesme “Voćka poslije kiše“ izlaze mu 1978. godine i na kraju posljednje dvije pjesme piše pred sam kraj života, 1980. godine. To su „Autentičnost“ i „Bljeskovi oko smrti“
Od najranijeg djetinjstva pa sve do danas prati nas prisnost kojom odišu Cesarićevi stihovi. Bez njih ostali bismo osiromašeni za blistavu ljepotu zvuka. Pjesništvo Dobriše Cesarića davno je prešlo iz knjiga u srca čitatelja i tu se udomilo, jednostavno sraslo. Njegov identitet najviše se osjeti u pjesmi „Sakriveni bol“: „Netko sa svojim bolom ide Ko sa otkritom ranom: svi neka vide. Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi I ne da mu priječi u suze i riječi. Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne U jednu crtu kraj usne...“
Bol i svjetlost, pojmovi su koji u Cesarićevim pjesmama nose duboku poruku. Bez patnje, duboke, istinske, sveprožimajuće ne možemo dosegnuti ljepotu svjetlosti, istine,smisla ,Boga. „...Svojim si zvijezdama napiso U prazno nebo sve sudbine, I mi smo samo tvoja miso, Što sija zvijezdama iz tmine...“ Molitva
Ponajmanje komuniciramo govorom. To je osiromašenje sporazumijevanja. Razgovaramo slikama, bojama i znakovima, gestama i mimikom. Time obogaćujemo komunikaciju. Stvaralaštvo započinje onda kad se otrgnemo dvojnosti, suprotstavljanju. Pojmovi kao život-smrt, radost-tuga, ljubav-mržnja, ...samo su druga strana ogledala. Ono što se događa je samo i jedino u nama samima, a odražava se na van. Mi sami stvaramo svoj svijet. „...Pjesnik prolazi kroz razne doživljaje. Smiješne i tužne. Dobre i zle. Jer život nije samo tama niti samo bjelina. On je prepletanje komike i tragike, svjetlosti i sjenki“. Cesarićeve pjesme su energija, misao i kad rezoniraju s dušom čitatelja, onda se vinu u nebesa. U našem životu se dogodi samo nekoliko sudbonosnih događaja, a mnoštvo je sitnih svakodnevnih situacija na kojima Cesarić gradi svoj vezani stih obljubljen rimom.
Što je vrijeme u Cesarićevoj poeziji?
„No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće Ko sunce se u krugu, I nosi nam opet ono što je bilo: I radost, i tugu.“ Povratak
Vrijeme je ljudska tvorevina koja u vječnosti ne postoji. Postoji samo jedno vječno SADA kada se sve događa i ništa van toga ne postoji. Snaga je u trenutku. Pitanja koja se pjesniku nameću, a time i čitatelju jer njih su dvoje tijesno povezani, su sloboda, sreća, priroda, ljepota, smisao... On je po svemu tome i filozofski pjesnik jer mu je dano da najdublje misli izrazi na nevjerojatno jednostavan i razumljiv način. Cesarić je poznat i kao socijalni pjesnik. Već u srednjoškolskoj čitanci susrećemo se s bijedom, sirotinjom i nepravdom koju pjesnik osjeća gledajući beskućnike.
U njegovim se stihovima osjeća miris i svježina jesenskog jutra ili zvuk šuma kiše, treperenje krošnji ili zamagljeno svjetlo uličnih fenjera.
„...I lije na uglu petrolejska lampa Svjetlost crvenkastožutu Na debelo blato kraj staroga plota I dvije, tri cigle na putu.“ Balada iz predgrađa
Dobriša Cesarić je ostao jedan od najmuzikalnijih i najosebujnijih hrvatskih pjesnika. Bez retorike i velikih riječi oblikovao je brojne ljudske motive i potresnu snagu sudbine. Riječi su mu sjajne, opojne, svježe i stapaju se tako da sve djeluje tiho i spokojno.
Zato su njegove pjesme privlačile i naše skladatelje koji su uglazbili mnoštvo pjesama.
Taj velikan hrvatskog pjesništva napustio nas je 18. prosinca 1980. godine.
Tekst: Sanja Ercegović Foto: Milan Pavić