Autor: MaT
Datum objave: 10.01.2019
Share


Dobriša Cesarić (Slavonska Požega, 10. siječnja 1902. - Zagreb, 18. prosinca 1980.),

1916. godine dolazi u Zagreb, grad u kojem maturira, u kojem se 1920. godine upisuje na Filozofski fakultet i grad koji će postati i ostati njegov grad.

Dobriša Cesarić (Slavonska Požega, 10. siječnja 1902. - Zagreb, 18. prosinca 1980.),

hrvatski pjesnik rodio se na početku 20. stoljeća u Slavonskoj Požegi, od oca Đure, inženjera šumarstva, i majke Marije rođene Marković, Ogulinke.Djetinjstvo provodi u Osijeku, gdje završava osnovnu školu i četri razreda niže gimnazije. U jeku prvoga svjetskog rata, 1916. godine dolazi u Zagreb, grad u kojem maturira, u kojem se 1920. godine upisuje na Filozofski fakultet i grad koji će postati i ostati njegov grad. Povremeno odlazi u inozemstvo - Italija, Njemačka, Bugarska. Kraće je vrijeme pomoćni redatelj u Hrvatskom narodnom kazalištu, zatim činovnik Higijenskog zavoda, (niz godina knjižnjičar Škole narodnog zdravlja), pa činovnik Ministarstva narodne prosvjete. 1945. godine postaje urednik Zore, izdavačkog poduzeća Hrvatske. 1951. godine izabran je za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.Cesarevićeva poezija traje i živi već pola stoljeća. 1916. godine objavljena mu je u "Pobratimu" pjesma "I ja ljubim...". Pjesmom "Buđenje šume" javio se prvi put u jednom izrazito književnom časopisu, u "Kritici" 1920. godine. Surađivao u mnogim časopisima: "Savremeniku", "Književnoj republici", "Književniku", "Kronici", "Kritici", "Literaturi", "Hrvatskom kolu", "Hrvatskoj reviji", "Republici"... 1923. godine pokrenuo je zajedno s Vjekoslavom Majerom časopis "Ozon".



Povratak

https://cuspajz.com/tekstovi-pjesama/pjesma/dobrisa-cesaric/povratak.html

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.

Krhko je znanje!)

Možda je pao trak istine u me,

A možda su sanje.

Još bi nam mogla desiti se ljubav,

Desiti - velim,

Ali ja ne znam da li da je želim,

Ili ne želim.


U moru života što vječito kipi,

Što vječito hlapi,

Stvaraju se opet, sastaju se opet

Možda iste kapi -

I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,

Jedna vječnost pusta,

Mogla bi se opet u poljupcu naći

Neka ista usta.


Možda ćeš se jednom uveče pojavit

Prekrasna, u plavom,

Ne sluteći da si svoju svjetlost lila

Mojom davnom javom,

I ja, koji pišem srcem punim tebe

Ove čudne rime,

Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,

Niti tvoje ime!


Pa ako i duša u tom trenutku

Svoje uho napne,

Sigurnim će glasom zaglušiti razum

Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom

Poglédat ko stranci,

Bez imalo svijesti koliko nas vežu

Neki stari lanci.


No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće

Ko sunce u krugu,

I nosi nam opet ono što je bilo:

I radost, i tugu.

I sinut će oči, naći će se ruke,

A srca se dići -

I slijepi za stope bivšega života

Njima ćemo ići.


Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.

Krhko je znanje!)

Možda je pao trak istine u me,

A možda su sanje.

Još bi nam mogla desiti se ljubav,

Desiti - velim,

Ali ja ne znam da li da je želim,

Ili ne želim.

261
Kategorije: Književnost
Developed by LELOO. All rights reserved.