Autor: Nada Far
Datum objave: 03.01.2016
Share


DOČEK u društvu mojih ŽENA

Dočekao sam, sa strahom i silinom želje koja me nosila,Badnji dan

Dočekao sam, sa strahom i silinom želje koja me nosila,Badnji dan. Što se više približavala Polnoćka, više sam strepio ne znajući što i kako će se odviti, posložiti. Nikoga nisam htio povrijediti u želji da se usrećim. Djeca su me dočekala na vratima dok sam unosio bor. Od obitelji i kićenja bora  'još'nisam bio spreman odustati. Na kraju vizualiziranog puta vidio sam novu ženu, poželjnu, strasnu, obarajuću koja me je čekala. Snažan drhtaj uzdrmao je moje tijelo očekujući da mi se, ako ne ona, djeca bace u zagrljaj. Nisam bio siguran da su to s oduševljenjem prošlih godina učinili.

Iz kuhinje se nije'čula riba',a na stolu nije bilo kolača. Koraknuo sam unazad, shvaćajući da zna. Da me je kao otvorenu knjigu čitala, a ja se uvjeravao kako sam sve, baš sve, uspio zadržati na dostojnoj udaljenosti i razini. Te žene, nanjuše svaku sitnicu da ne bi nanjušile…

Bijeg u zagrljaj druge žene.

Oslonjena na dovratak ,ruku prekriženih na prsima,mirno je stajala i promatrala. I ja sam nju gledao. Mislio o danu kad smo se susreli, kad sam pobjegao od prethodne žene lud, posve lud, ludo zaljubljen ne razmišljajući ni ne znajući što činim.I nije me bilo briga!Luđački sam ju volio, želio, sanjao i u pomisli na nju tresao se kao da me šiba orkanski vjetar.Nosi putovima kojima ni u snu nisam mislio koračati.Putenost njenog vrata, oblih prsiju, ljepota kose koja joj je uokvirivala anđeosko lice bili su  dovoljni da zaboravim na prošli brak, da zbrišem, da se zagnjurim i strasno živim među njenim bedrima.

Samo sam na trenutak pomislio gdje je'sve prethodno' nestalo?Zašto trčim dalje? Gdje ću biti zaustavljen?

Svađa umjesto mira, Božjeg mira u Badnjoj noći orila se našim stanom i katom. Kad sam joj rekao da ću poslije večere, koju nije spremila ,na Polnoćku,  izazvao sam vulkan koji je proradio kao onog dana, one noći kad smo se susreli,živjeli slast trenutka koji ne pita za društvene norme, za opravdanja, za dostojanstvo. Vulkan je tada,a  i sada,  rigao vatru paleći i uništavajući sve pred sobom. Izgarao sam,osjećajući kako me plamen prži. Ogledao sam se pipajući za dimom i prahom koji vatra za sobom ostavlja. Zgrabila je na pola okićeni bor i frknula ga  kroz prozor sa šestog ga kata u snježnu  Badnju noć. Gledao sam za njim kroz prozor, moleći Boga da nitko nije u taj čas prolazio.

Izašla je iz kupaonice u crnoj, maloj haljini s niskom bisera koje je nosila na našem vjenčanju, bila sablasno lijepa,uokvirena mirnoćom utišane strasne ljubavi i nevinošću noseće žene. Ostavljala me bez daha, kako onda ,tako i sada kad je zalupila vratima i ostavila me s dvoje djece,bez bora i večere.

Zvao sam, tražio je na mjestima za koja sam mislio da bi mogla otići. Nisam je pronašao, ali sam osvijestio da je još uvijek luđački volim. Umirao sam od ljubomore. Pa nije valjda u isto vrijeme, kad i ja, otvorila zabranjena vrata raja? Pitao sam se, bijesan, zašto nisam držao oči otvorene, opravdavajući se da me je nova žena toliko mamila da nisam o njoj stigao misliti.

Zato sam dočekao Božić misleći o njoj.

Ostavio sam je, a nisam mogao bez nje. S njom sam varao ženu zbog koje sam je ostavio. Sve sam više shvaćao da se igra sa mnom i mojim emocijama, mojim prebjegom ostavljajući me s drugom, čak i onda kad sam joj se htio vratiti, kad sam je molio da me poput malog odbačenog psića ponovno prigrli kao da me ona odbacila, a ne  ja nju.

Nije htjela.

Godinama sam se navirivao u njen život,škiljio kroz ključanicu,pogledavao u njenom smjeru.Pratio i patio. Češće obilazio djecu da bi ju susretao, bio uz nju.

Mirno mi se smiješila u lice.

Izazivala me u trenutcima kad sam htio biti dobar otac našoj djeci. Opravdavao sam se da bi uz takvu ženu izgorio, da je sudba uredila da se spasim…Ostavila je muškarca s kojim je živjela,koji je ljuljao moje samopouzdanje svojom visinom i gardom. Odahnuo sam samo na trenutak. U očima sam joj vidio hladnoću.Zeblo me oko srca, što je otpustila svu našu strast, što je okretala nove i nove stranice samo njoj poznate knjige. Desetljće je prohujalo, a ja sam je i dalje volio.

Postali  smo baka i djed.

Sin nam je dobio dijete u predbožićno vrijeme. Htio je da dočekamo Novu Godinu s njima,mladom obitelji, a nije želio ostaviti majku i sestru. Predložio sam da svi dođu u moju kuću, k nama. Nećkala se,a onda su je sin, snaha i kćerka  ipak doveli. Dočekao sam Novu Godinu u društvu mojih žena i djece sretan, presretan što smo zajedno. Što smo oboje dovoljno snažni i širokogrudni da smo uz godine sazrijevanja naučili i prihvatili da je trebalo biti tako, kako je.

303
Kategorije: Književnost
Developed by LELOO. All rights reserved.