Na odlasku iz bolnice s novim članom obitelji, novim građaninom koji je glasno plakao u hodniku bolnice susreli smo se s profesorom koji je pomogao da se Tomislav rodi. Bio je najveća beba rođena tog mjeseca.
„Gospođo i gospodine, eto sad kad vam se rodio Tomislav, razmislite o još jednom sinu, koji će biti veći i glasniji od Tomislava, Domagoju!“Smiješio se zagonetnim osmijehom koji nisam mogla isčitati,ni kao šalu, ni kao nešto ozbiljno.
„Gospodine profesore,to bi nam bilo treće.Mislim da sam ovako mala dosta za domovinu dala!“odmah sam se pobunila prisjećajući se poroda .
Ne, ne ću misliti, to je iza mene.Toliko boli i muke.Makar je prošlo, još je boljelo.
Kad me je sin tihog glasa nazvao,znala sam da ima neki problem.Puhao je prohladni vjetar i raznosio otpalo lišće. Oblaci su prekrivali sunčeve zrake,nedajući im da osvijetle drveće na Zrinjevcu.
Hodali smo brzim korakom prema njegovom „poslu“, dok je spuštenog glasa govorio kako ne smijem nikome o tome ni zucnuti. Gledala sam u njegovo žućkasto lice puno sumnje i neizvjesnosti.
„ Ako nije neka opaka bolest, sve drugo je rješivo. Ne brini se toliko!“
„Ma nije, ali…“sumnjičavo me je ispod oka pogledavao.
„Zašto si me zvao, ako ne želiš reći o čemu se radi?!“
„Ah…“duboko je uzdahnuo gledajući u mladi par koji je gurao kolica.
„Trudni smo, opet!“
„A samo to? Hvala Bogu da nije nešto ozbiljnije…“otpuhnula sam pramen kose otvarajući kišobran dok mi je srce ubrzavalo. Osjetila sam val topline koji mi je udario u lice.
„Ti to zoveš „samo“? Mala je tek navršila godinu i pol, pa sad još jedno malo…“
„I?“ smiješeći sam ga ohrabrivala. “Sjećaš li se kad se Iva rodila da sam ti rekla, a sad još jedno za sestru koja ne će imati djece.“
„Ma da, to sam shvatio kao šalu!“
Prisjećala sam se vrućeg ljetnog dana kad smo izlazili iz bolnice nakon što smo vidjeli malenu. Iako sretan, na licu sam mu uhvatila sjenu. Kao da za nešto brine, kao da se boji. Pomislila sam kako sam se i ja bojala neizvjesnosti koja se iscrtavala kao nepremostivi problem; kako ispisati prava slova po praznoj ploči, kako od malene štruce, umotane poput egipatske mumije, učiniti najbolje stvorenje. Stvorenje s dušom,koje će znati prepoznati potrebe, biti čovječno.
Kako stvoriti odgovornog, odraslog čovjeka?
Razmišljala sam kako ni u jednoj školi ni faksu ne dobijemo nikakve informacije o odgoju djece. Kako trebam neki tečaj u kojem ću brzinski savladati neizvjesnosti koje je ovo maleno stvorenje donosilo sa sobom.
Gledala sam u odraslog sina, supruga i oca smiješeći se. Bez ubrzanog tečaja i visokih škola, ispred mene je stajao odrastao muškarac, koji je nesvjesno pomogao da i sama odrastem, sazrijem.
Spoznala sam da smo u uzajamnom odnosu, koji još traje.
Snijeg je, pršeći, obrubljivao grane. Zubato sunce se pomaljalo obasjavajući utabane stope u snijegu.Susreli smo se na novogodišnjoj uličnoj predstavi. Šareni klaunovi veselim plesom uveseljavali su veliku i malu djecu. Smiješili su se.
Žena mu je nosila dečka. “O kako dobro, dva dečkića i djevojčica“, pomislila sam.
„Kako će se zvati maleni?“
„Domagoj!“ u glas su izgovorili.
Gledala sam ih bez riječi. Cijeli film jednog života, generacije, vrtio se unatrag sve do bolničkog hodnika .
Tog trenutka sam sve shvatila.