Kad mladi dvorodni parovi obavljaju vjenčanje u
Crkvi, mladenci prisežu da će životno i rodno ostati vezani jedno uz drugo
dosmrtno, do smrti jednoga od njih. Međutim, kad se govorilo o trajanju vladanja
predsjednika države ili poglavara kakve druge javne ustanove, kao što je
primjerice Crkva, rabio se pridjev „doživotan“, iako bi i u tome bilo bolje
kazati „dosmrtan“. Ove godine je ispalo i to, da je i dosmrtnost rimskog
papinskog pontifikata ili mostogradnje (pontifex - mostograditelj) običaj prošlosti.
Prije tjedan-dva sadašnji
predsjednik hrvatske vlade ručao je s ranijim hrvatskim predsjednicima vlade.
Na tom ručku, kako nagađaju i tvrde sredstva javnog priopćivanja, govorilo se o
potrebi i (ne)mogućnosti hitnog sastavka velike „dvoblokovske“ saborske koalicije
i vlade, koja bi Hrvatsku izvela iz krize, jer bi se navodne potrebne reforme i
uštede u proračunu samo tako mogle obaviti. Pisac osvrta ne pridaje veliku
vrijednost blagovanom objedu i obavljenom razgovoru, jer spomenuti prijedlog o
velikoj koaliciji nije pravo domišljen. On pogrešno pretpostavlja, da se
reforme ne mogu obaviti bez vladine „dvotrećinske“ većine u Saboru, ali i to da
bi dodatak oporbene mudrosti vladinoj znatno obogatio vještinu vladanja Hrvatskom.
Na ručku se navodno čulo da treba
očekivati pobjedu sadašnje oporbe na slijedećim saborskim izborima pa da se
oporba stoga treba odmah uključiti u vladanje, kao da sadašnja oporba nije
jučer izgubila izbore upravo zbog nesposobnosti i zloće svojeg vladanja. Od
prošlih izbora prošla samo tri semestra, a do novih je ostalo njih čak pet.
(Možda se velika očekivanja oporbe temelje na odustajanju pobjedničkog HSS-a od
dosadašnje „ekvidistancije“ ili jednake udaljenosti od vlasti i od oporbe, a
možda i na činjenici da su četiri vodeće osobe dosadašnje „starčevićanske
koalicije“ redom po zanimanju tajni policajac, kriminalistički policajac,
temeljna policajka i državni inspektor. Ne znam kako se prateći ovaj redoslijed
ćute Presečkiji, Cerovečkiji, Varjačići, Gregurovići, Radovečkiji ili Gradečaki,
koji su cio život samo nešto radili i pravili, a nikad nisu tuđe poslove pretresali.)
Nekako u vrijeme spomenutog ručka
utemeljena je nova – navodno 141. - hrvatska politička stranka, Hrvatska zora stranka naroda. Usto, na
temelju izvrsnog izbornog rezultata na upravo obavljenim gradskim izborima u
Zagrebu gradonačelnik je odmah poslije pobjede najavio politički pohod iz
Zagreba na Hrvatsku, jer je njegova nezavisna lista na tim izborima deklasirala
ili onerazredila oba (jednorodna) partnera nesuđene i nesudbinske hrvatske
velike vladine koalicije. U jesen se očekuje utemeljenje nove stranke (Milana
Bandića). Već dobru godinu dana uz blagonaklonost predsjednika RH uspjelo
djeluje Nacionalni forum dr. sc.
Nikice Gabrića, koji na sastancima okuplja po oko osamsto sudionika, koji su
stručni i društveno angažirani nestranački ljudi. Višekratno sam javno pohvalio
domišljat politički potez zagrebačkog gradonačelnika, da je postavljanjem nezavisne
izborne liste uglednih ljudi izigrao sadašnji besmislen i zloćudan razmjerni
izborni sustav i time na izborima iznenadio i potukao dvije „velike“ stranke,
jedine koje su dosad preživjele pomor parlamentarnih političkih stranaka, koji
se dogodio u vrijeme dugih pristupnih pregovora za EU.
Pomor naših političkih stranaka namjerno
sam vezao uz pristup Uniji. Naime, u vrijeme kratkotrajne pune hrvatske
samostalnosti (1991.-2013.), kad Hrvati nisu trebali snažnu nacionalnu koheziju
ili sljubljenost, u Hrvatskoj je bila uspostavljena neviđena politička
polarizacija. Slika te polarizacije su jadne političke prepirke u Saboru, koje
se sastoje od uzajamnog optuživanja dviju strana ili stranaka sračunatim na
poboljšanje prigode za dobitak novih izbora. (Ranije je nestranački feudalni hrvatski
sabor bio mjesto rasprave i brige za poboljšanje politike, gospodarstva, obrane
i kulture hrvatskog naroda.) U ranijim teškim vremenima života u tuđim
višenarodnim državama Hrvati su imali stožernu nacionalnu stranku kao što se
bile Ilirska partaja Krapinca
Ljudevita Gaja (nakon austrijske za brane ilirskog imena Narodna stranka),
Jelačićeva, Strossmayerova i Mažuranićeva Narodna
stranka, Radićeva i Mačekova Hrvatska
seljačka stranka i spočetka pod Tuđmanom Hrvatska demokratska zajednica. Tijekom cijele povijesti Hrvata,
posebice za komunizma, oslonac političkog života i kulture Hrvata bila je
Katolička crkva, koja je imala bitnu političku ulogu, što je pokazao sudski
progon nadbiskupa Stepinca.
Tko prati politička gibanja u
Hrvatskoj i tko je upućen u hrvatsku političku misao mora tri spomenute
političke inicijative – kojima treba dodati nedvojbeno katolički pokret U ime obitelji – vezati uz pristup
Hrvatske Uniji. Poslije pristupa EU doći do stvaranja nove matične političke
snage, koja će vjerojatno biti politička grupacija ili grozd stranaka, koje će
iz sredine hrvatske politike u njezinu tanku i oporu koru izgurati sadašnje političke
opcije. Te opcije su ideološki ili „svjetonazorski“ resko razlučene i
suprotstavljene. Dvjema „najvećim“ strankama, jedinim preživjelima iz vremena
pune samostalnosti, nije svojstvena postavljenost, nego suprotstavljenost, kojom se hrane i po kojoj naizmjence zasjedaju
na vlast.
Dosadašnje političke stranke su
svojom političkom strategijom same sebe onesposobile za stvaranje političkog
konsenzusa, koji postoji u narodu i koji nameće uključenje Hrvatske u EU. One
su po svojoj usiljenoj političkoj polarizaciji postale nesposobnima da budu
matičnim strankama ili da sudjeluju u hrvatskom narodnom matičnom političkom pokretu.
Odziv na nedavno utemeljenje nove
stranke bio je po očekivanju dvojak. Golema većina glasača, osamdeset postotaka
koji su previdjeli ili preskočili izbore za Europski parlament, pozdravili su
pokušaj koji bi glasačima mogao dati izborni izbor, jer ruku na srce, izbor
između HDZ-a i SDP-a nije izbor za ljude koji smatraju, da Hrvatsku treba
izbaviti iz nacionalnog siromaštva. Marginalizirani političari i mnogi
politički komentatori, koji imaju mišljenje o političkim pitanjima i prije nego
što u njima prikupe obavijesti, smatraju da nijedna nova inicijativa u
hrvatskoj politici ne može upaliti. Po njima su Hrvati kao narod 1990. godine osuđeni
na dosmrtnu dvozatvorsku kaznu? Kažem dvozatvorsku, jer po njima Hrvati imaju
prigodu da za odležavanje svoje presude mogu naizmjence birati ili HDZ-ovu ili
SDP-ovu ideološku ili svjetonazorsku tamnicu.
Nasuprot njima, smatram da valja
poduprijeti svaki mogući pokušaj – politički Kujundžićev, Bandićev, Gabrićev
ili obiteljski Živkovićev – da se Hrvatima otvori novi, jedini, uzak i strm
uspon iz siromaštva, kako ih se ne bi i dalje guralo niz široku i ravnu padinu,
kojom su ih dosad vodile svadljive hrvatske političke opcije.
Ne zna se što će biti s daljnjim odležavanjem
hrvatske dosmrtne zatvorske presude, ako se pokaže, da je pristup RH Uniji bio
potres jakosti XII po Merkeličinoj trusnoj ljestvici, koji je razorio obje
hrvatske političke tamnice?