Dr.sc.Ivo
Andrić,književnik,nobelovac,1961.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Ivo_Andrić
http://en.wikipedia.org/wiki/Ivo_Andrić
fotosi,štiva
http://www.google.com/search?q=Ivo+Andri%C4%87&hl=hr&client=opera&hs=nbb&rls=en&channel=suggest&prmd=imvnsbo&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=y2N1UI__EMjQtAa46ID4DQ&ved=0CDIQsAQ&biw=991&bih=651
Citati,Ivo Andrić..
http://www.bosnacitat.com/tag/ivo-andric
Ivo Andrić
"Ako, sa
krajnjim naporom, čovjeku koji stari pođe za rukom da se održi uredan i čist,
to je sterilizovana čistića apoteke a ne čistoća cvijeta."
"Bolest je
sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna."
"Cijelog vijeka
se liječimo od nesretnog djetinjstva."
"Čim jedna vlada
osjeti potrebu da svojim građanima obećava putem plakata mir i blagostanje,
treba biti na oprezu i očekivati obrnuto od toga."
"Čovjeka ćete
najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli
besplatno."
"Čovjek koji ne
voli nije sposoban da osjeti veličinu tuđe ljubavi, ni snagu ljubomore, ni
opasnost koja se u njoj krije."
"Čudno je kako
je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo
nedostaje!"
"Da je šutnja
snaga, a govorenje slabost, vidi se po tome što starci i djeca vole da
pričaju."
"Dođu, tako,
vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati !"
"Dugi su i
zamršeni računi i obračuni između onih koji imaju i ne daju i onih koji nemaju
ništa do svojih potreba."
"I vrline jednog
čovjeka mi primamo i cijenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji
odgovara našim shvatanjima i sklonostima."
"Ima izvjesnih
mislilaca čija filozofija nije ništa drugo, do neki duševni komoditet, neko
rimovanje misli."
"Ima ljudi čiji
je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabe."
"Ima u nekim
ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi
ljudi mogu da stvore i izmisle."
"Imati veliku
snagu, fizičku ili moralnu, a ne zloupotrijebiti je bar ponekad, teško je,
gotovo nemoguće."
"Ja sam, Envere,
u mojoj literaturi došao do avlinskih vrata, a ti si ušao u kuću." (o
Enveru Čolakoviću)
"Kad počnemo da
se pitamo šta ćemo sa svojim životom (kod nekih se to pitanje postavlja i u
mlađim godinama, a kod većine sa prvim pojavama starenja), to je znak da
silazimo sa pravog puta i da život ne zna šta će sa nama. Jer, ne živimo mi
život, kao što u svojoj slijepoj egocentričnosti mislimo, nego život
upotrebljava nas, upravlja nama i odbacuje nas kad više ne možemo da poslužimo
njegovim nama nepoznatim ciljevima. Poslije toga mi još „živimo„ neko vrijeme,
ali samo po inerciji, krećući se sopstvenim pogonskim sredstvima, dok nas taj
život ne skloni sa piste kao smetnju svom živom saobraćaju. Dešava se, naročito
na putovanjima i kad ostanem duže sam, da izgubim račun o vremenu i o sebi u
njemu, da mi posve nestane utvrđeno osjećanje vremena, kao što čovjeku nestaje
daha, da gubim brzinu i padam kao mrtav predmet, sopstvenom težinom. Tada se
gubi najprije sjećanje, pa svijest o sebi i svojim dimenzijama, planovima,
dužnostima i potrebama, naglo slabi volja i odliva se snaga od nas. U tom
stanju, kad bi potrajalo, ne bi se moglo živjeti ni onoliko koliko čovjek može
izdržati bez vode ili bez hrane, jer od njega postaje živo ništa koje se gubi u
opštem, bezimenom postojanju.“
"Ko čini dobro,
od njega se jos više dobra očekuje."
"Ko je duga
vijeka, taj nadživi sve, pa i svoje zasluge."
"Ljepša duša
dublje jeca."
"Ljubav, kad je
iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja."
"Ljudi često
cijelog vijeka vuku za sobom obzire, kao lance, a na kraju vide koliko su
nedostojni i nepotpuni."
"Ljudi koji ne
paze šta govore i ne vode računa kad šta govore ni pred kim govore, a mnogo
više misle o tome kako izgledaju i kakav utisak ostavljaju dok govore, nisu ni
prijatni ni korisni, i sa priličnom vjerovatnošću može se kazati da će cijeloga
života biti i sebi i drugima nezgodni i teški.Ali, sa druge strane, ljudi koji
samo na to paze i samo o tome vode računa, a ni po čemu drugom nisu ništa
bolji. Naprotiv. U ovom slučaju pravi put je zaista u sredini."
"Ljudi koji sami
ne rade i ne poduzimaju ništa u životu, lahko gube strpljenje i padaju u
pogreške kad sude o tuđem radu."
"Ljudi male
pameti rijetko se boje da ne budu dosadni."
"Ljudi vole
razgovore o padu i poniženju onih koji se suviše visoko uzdignu i polete."
"Mir i
spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih i bezimenih
ljudi."
"Mladost je
sretno doba u kome čovjek počinje da vjeruje u sebe, a još nije prestao da
vjeruje drugima."
"Mnogi postignu
ono što su htjeli, a izgube sebe."
"Možda je u
početku bilo i drugih motiva, ali danas je glavni strah. Od straha su ljudi
zli, surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri."
"Nisu svi ljudi
tako hrđavi i kao što to hrđav čovjek misli."
"Ništa ljude ne
vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća."
"Ništa ne može
tako da nas prevari kao naše rođeno osjećanje smirenosti i prijatnog
zadovoljstva tokom stvari."
"Ništa nije teže
ni strašnije nego gledati svijet oko sebe očima bivše ljepotice."
"Od svog
porijekla i djetinjstva ne može se lahko pobijeći."
"Oko ljepote su
uvijek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi."
"Onaj koji ne
iznosi nježni cvijet svoje duše na vjetrove iskušenja, pa ma ga i cijela spasio
i prenio do kraja, tome je kao da ga nikad nije ni imao."
"Ono što je
najljepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi na kojoj je sve lijepo, to je da u
odnosu prema onome koga volimo nijedna naša mana ne dolazi do izraza. Mnogo šta
što je zlo u nama izčezava, a ono što je dobro ustostručuje se"
"Prekori između
starih i harmoničnih supružnika bezazleni su, bez oštrine, ne sudaraju se nego
klize lahko kao oni kamenčići beluci koje je rijeka u toku godina zaoblila i
uglačala do savršenstva, tako da više vezuju par ljudi nego što ga dijele."
"Primitivni i
ograničeni ljudi imaju razvijenu sposobnost nadanja. Kod umnih i darovitih
ljudi ta moć je, čini mi se, manja."
"Rana koja se
krije, sporo i teško zarasta."
"Rat, i najduži,
samo protrese pitanja zbog kojih se zaratilo, a njihovo rješenje ostavlja vremenima
koja nastupaju poslije sklapanja mira."
"Slabe i
plašljive ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje."
"Smrt ne čeka
niko odveć dugo".
"Svi mi umiremo
jednom, a veliki ljudi po dva puta: jednom kada ih nestane sa zemlje, a drugi
put kada propadne njihova zadužbina"
"Svi pravi
životi su lijepi i teški."
"Svi smo mi
mrtvi, samo se redom sahranjujemo."
"Što ne boli -
to nije život, što ne prolazi - to nije sreća."
"Tok događaja u
životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te
događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas."
"Toliko je bilo
u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti."
"U zemlji mržnje
najviše mrze onoga ko ne umije da mrzi."
"Vrijednost
ljepote je u beskrajnoj raznolikosti vidova u kojima nam se javlja. U tome je i
njena oplemenjujuća snaga i njena najveća draž."
"Za one koji su
nošeni mladošću i gonjeni željom, i dužina očekivanja i gorčina neizvjesnosti
samo su sastavni dio velike slasti koju ljubav svakome obećava."
"Zarazna je i
razorna moć laži."
"Zašto od svih
stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi svoj život?"
"Zvjezdanog neba
i ljudskog srca nikad se čovjek neće moći nagledati."
"Žena stoji, kao
kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta."
"Život nam vraća
samo ono što mi drugima dajemo."
"Životna snaga
jednog čovjeka mjeri se, pored ostalog, i njegovom sposobnošću
zaboravljanja."
Znakovi pored puta, zbirka
aforizama …
http://www.lupiga.com/vijesti/index.php?id=6197
O priči i pričanju
http://hr.wikisource.org/wiki/O_priči_i_pričanju
Govor dr.sc.Ive
Andrića, povodom dodjele Nobelove nagrade za književnost,10.prosinca, 1961. u
Stockholmu.
U izvršavanju svojih
visokih zadataka, Nobelov komitet švedske akademije riješio je ovog puta da
pisca jedne, kao što se kaže, male zemlje nagradi Nobelovom nagradom koja,
mjerena međunarodnim razmjerima, znači visoko priznanje. Neka mi je dopušteno
da, primajući to priznanje, kažem nekoliko riječi o toj zemlji i dodam nekoliko
općih razmatranja u vezi s pripovjedačkim djelom koje ste odlučili nagraditi.
Moja domovina je
zaista "mala zemlja među svjetovima", kako je rekao jedan naš pisac,
i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih
napora, nastoji na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknaditi ono što joj
je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili
snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na
njene kulturne napore, i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom
novih imena i originalnih djela počela prodirati u svijet, u opravdanoj težnji
da svjetskoj književnosti i ona podari svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje
jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju.
Stoga nas ono obvezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i
s ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam,
mogu tu zahvalnost jednostavno ali iskreno izraziti.
Nešto teži i
složeniji je drugi dio mog zadatka: da kažem nekoliko riječi u vezi s
pripovjedačkim djelom pisca kome ste ukazali čast svojom nagradom.
Ali kad su u pitanju
pisac i njegovo djelo, zar ne izgleda pomalo kao nepravda da se od onog koji je
stvorio neko umjetničko djelo, pored toga što nam je dao svoju kreaciju, dakle
dio sebe, očekuje da kaže nešto i o sebi i o tom djelu? Ima nas koji smo više
skloni da na tvorce umjetničkih djela gledamo bilo kao na nijeme, odsutne
suvremenike, bilo kao na slavne pokojnike, i koji smo mišljenja da je govor
umjetničkih djela čistiji i jasniji ako se ne miješa sa živim glasom njegovog
stvaratelja. Takvo shvaćanje nije ni usamljeno ni novo, još Montesquieu je
tvrdio da "pisci nisu dobri sudci svojim djelima". S divljenjem i
razumijevanjem sam nekad pročitao Goetheovo načelo: "umjetnikovo je
stvarati, a ne govoriti!" kao što sam mnogo godina kasnije s uzbuđenjem
naišao na istu misao, sjajno izraženu, kod neprežaljenog Alberta Camusa.
Zato želim težište
ovog kratkog izlaganja postaviti, kao što je po mojem mišljenju pravedno i
umjesno, na razmatranje o priči i pričanju uopće, tisućama raznih jezika, u
najrazličitijim uvjetima života, iz stoljeća u stoljeće, od drevnih patrijarhalnih
pričanja u kolibama, pokraj vatre, pa sve do djela modernih pripovjedača koja
izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svjetskim središtima,
ispreda se priča o sudbini čovjekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi
ljudima. Način i oblici tog pričanja mijenjaju se s vremenom i prilikama, ali
potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja
nema. Tako nam ponekad izgleda da čovječanstvo od prvog bljeska svijesti, kroz
stoljeća priča samo sebi, u milijun varijanata, usporedo s dahom svojih pluća i
ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja
legendarne Šeherzade, zavarati krvnika kako bi odložio neminovnost tragičnog
udesa koji nam prijeti, i produži iluziju života i trajanja. Ili
možda pripovjedač svojim djelom treba pomoći čovjeku da sebe nađe i da se
snađe?
Možda je njegov poziv
da govori u ime svih onih koji nisu umjeli ili, oboreni prije vremena od
života-krvnika, nisu se stigli izraziti? Ili to pripovjedač možda priča sam sebi
svoju priču, kao dijete koje pjeva u mraku da bi zavaralo svoj strah? Ili je
cilj tog pričanja da nam osvijetli, bar malo, tamne puteve na koje nas često
život baca, i da nam o tom životu, koji živimo ali koji ne vidimo i ne
razumijemo uvijek, kaže nešto više nego što mi, u svojoj slabosti, možemo
saznati i shvatiti; tako da često tek iz riječi dobrog pripovjedača saznamo što
smo učinili a što propustili, što bi trebalo činiti a što ne. Možda je u tim
pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava povijest čovječanstva, i možda
bi se iz njih bar mogao naslutiti, ako ne i doznati smisao te povijesti. I to
bez obzira na to da li obrađuje prošlost ili sadašnjost.
Kad je riječ o
pripovijedanju koje ima za predmet prošlost, treba napomenuti da ima shvaćanja
prema kojima bi pisati o prošlosti trebalo značiti kako treba zanemariti
sadašnjicu i donekle okrenuti leđa životu. Mislim da se pisci historijskih
pripovijedaka i romana ne bi složili s tim i da bi prije bili skloni priznati
da sami stvarno i ne znaju kako ni kada se prebacuju iz onog što se zove
sadašnjost, u ono što držimo prošlošću, da s lakoćom kao u snu, prelaze pragove
stoljeća. Najzad, zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne sučeljavamo sa
sličnim pojavama i istim problemima? Biti čovjek, rođen bez svog znanje i bez
svoje volje, bačen u ocean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi
identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare,
nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po
mjeri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome.
Ukratko: biti čovjekom.
Tako, i s one strane
crte koja proizvoljno dijeli prošlost od sadašnjosti pisac susreće tu istu
čovjekovu sudbinu koju on mora uočiti i što bolje razumjeti, poistovjetiti se s
njom, i svojim dahom i svojom krvlju ju grijati, dok ne postane živo tkanje
priče koju on želi priopćiti čitateljima, i to što ljepše, što jednostavnije, i
što uvjerljivije.
Kako to postići,
kojim načinom i kojim putevima? Jedni to postižu slobodnim i neograničenim
razmahom mašte, drugi dugim i pažljivim proučavanjem historijskih podataka i
društvenih pojava, jedni poniranjem u suštinu i smisao minulih epoha, a drugi
kapricioznom i veselom lakoćom kao onaj plodni francuski romansijer koji je govorio:
"Što je to povijest? Klin o koji ja vješam svoje romane." Ukratko,
stotinu načina i puteva može postojati kojima pisac dolazi do svoga djela, ali
jedino što je važno i presudno, to je djelo sâmo.
Pisac povijesnih
romana mogao bi na svoje djelo staviti kao natpis i kao jedino objašnjenje
svega, i to svima i jednom zauvijek, drevne riječi: "Cogitivi dies
antiquos et annos aeteornos in mente habui." (Razmišljao sam o drevnim
danima i sjećao se godina vječnosti.)
Pa i bez ikakvog
natpisa, njegovo djelo kao takvo govori to isto.
Ali, na kraju
krajeva, sve su to pitanja tehnike, metode, običaja. Sve je to manje ili više
zanimljiva igra duha povodom jednog djela i oko njega. Nije uopće toliko važno
da li jedan pripovjedač opisuje sadašnjost ili prošlost, ili se smjelo zalijeće
u budućnost; ono što je pritom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova
priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo djelo. A o tome, naravno,
nema i ne može biti propisa ni pravila. Svatko priča svoju priču po svojoj unutarnjoj
potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvaćanja i
snazi svojih izražajnih mogućnosti; svatko snosi moralnu odgovornost za ono što
priča, i svakog treba pustiti slobodno pričati. Ali dopušteno je, mislim, na
kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena,
bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni
zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana
ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. Jer, pripovjedač
i njegovo djelo ne služe ničemu ako na jedan ili na drugi način ne služe
čovjeku i čovječnosti. To je ono što je bitno. To je ono što sam smatrao dobrim
za istaknuti u ovom svom kratkom prigodnom razmatranju koje ću, ako mi dopustite,
završiti kao što sam i počeo: s izrazom duboke i iskrene zahvalnosti.