Autor: prof. Zdravko Mršić
Datum objave: 20.11.2017
Share


DRUGA AMERIČKA REVOLUCIJA

Sjedinjene Američke Države kao politička zajednica ili država danas su u iznimno teškom stanju, ali i u neugodnom položaju među ostalim silama svijeta

Sjedinjene Američke Države kao politička zajednica ili država danas su u iznimno teškom stanju, ali i u neugodnom položaju među ostalim silama svijeta. Stanje i položaj SAD posljedice su globalnosti vrste Homo sapiens i propusta SAD da se prilagode globalizaciji. Postupak globalizacije, koji su poticali SAD i u njima nakupljeni kapital, stvorio je novo stanje svijeta, u kojemu je svaka hegemonija izlišna te koje prisiljava sve političke zajednice da ojačaju svoju suverenost, podignu razinu samozaštite, upriliče napredak vlastite životne zajednice i da se osposobe za suradnju „države i države“. Svaka politička zajednica – uključujući SAD koje su od ruske Oktobarske revolucije do ulaska Donalda Trumpa u Bijelu kuću nastojale uspostaviti svjetsku hegemoniju – mora se prilagoditi globalnosti vrste i obaviti navedene zadaće sračunate na jačanje životnih zajednica.

Američki narod treba hitno zaustaviti pad svoje zemlje i upriličiti njezin ponovan uspon u vrijeme neospornog uspona ostalih triju prostornih, gospodarskih i vojnih sila: Indije, Rusije i posebice Kine, koja je na 19. kongresu Komunističke stranke u listopadu 2017. godine postavila novu odredbu svoje suverenosti i državnosti. Kineski predsjednik je u svojem govoru naveo i novo poslanje Kine u svijetu, naglašavajući (1) otvaranje puta do novih odnosa „države i države“, (2) ulaganje novog napora za napredak čovjeka kao vrste, (3) prinos pronalasku u svakoj zemlji novih rješenja u stvaranju političkog sustava, te (4) stvaranje svjetske prometne i poslovne infrastrukture, koja će omogućiti bilateralnu suradnju država.

Osnovni uzrok pada SAD je njihov neprimjeren politički sustav, koji počiva na oduvijek hvaljenom Ustavu od 1789. godine, koji je predslovljen riječima: „Mi narod Sjedinjenih Država, u nakani da stvorimo savršenu jedinstvenu državu, uspostavimo pravdu, zajamčimo domaći spokoj, upriličimo skupnu obranu, promičemo blagostanje te da namaknemo blagoslov slobode za sebe i svoje potomstvo, određujemo i uspostavljamo ovaj ustav Sjedinjenih Država Amerike.“ Ustavom je uspostavljena demokracija, pod kojom se podrazumijevao raspačan nadzor golemog zemljopisnog prostora SAD, koji se neprestance povećavao daljnjim osvajanjem zemlje urođenog pučanstva američkog kopna.

Američki ustav nije bio domišljen za nadzor „savršene jedinstvene“ životne zajednice, nego za prepuštanje nadzora zemljopisnog prostora jedinačnim mjesnim i područnim (federalnim) životnim zajednicama, koje su svaka ponaosob birale središnje, savezne kongresnike i senatore te samog predsjednika SAD. Vlast SAD kao države počivala je na mjesnom izboru. Amerikom nije upravljala jedna jedinstvena politička stranka kao što je drugdje bilo u povijesti i kao što je sad u Kini ili kraljevska loza kao što je bilo u Americi do Prve američke revolucije.

Neizdašnost američkog ustava i neprimjerenost američkog političkog sustava pokazale su se već sredinom devetnaestog stoljeća kad je prva republikanska administracija predsjednika Abrahama Lincolna zapodjenula rat protiv južnih saveznih država, kako bi politički, gospodarski i porezno ujedinila zemlju, koja je područnim poslovnim probitcima bila duboko podijeljena na Jug i Sjever. Građanski rat koji je trajao koliko i mandat predsjednika Lincolna (1861.-1865.) raspršio je duboku podjelu između Sjevera i Juga u nebrojene podjele među poslovnim interesima zemlje, koja se širila na zapad i koja se brzo industrijalizirala. Širenje Amerike prema Tihom oceanu zataškalo je pitanja neizdašnosti američkog ustava i neprimjerenosti američkog političkog sustava. Međutim, i poslije Građanskog rata Amerika je ostala problematičnom političkom zajednicom, kojom nije vladala nacionalna politika, nego mnoštvo posebnih poslovnih interesa u gospodarstvu, koje je nemilice raslo i u kojemu se nakupljao golem slobodan kapital, koji je nadvladao državnu politiku i samu državu.

Izbijanjem na Tihi ocean Amerika je bila zatečena prestankom pomicanja kopnene granice na zapad. Ona je poslije toga nakratko, uglavnom neuspjelo, nastojala namaknuti dodatan zemljopisni prostor preko mora, osvajanjem otoka u Atlantskom i Tihom oceanu (Portoriko, Kuba, Filipini). Suočena s tegobama zadržavanja prekomorskog zemljopisnog prostora SAD su od Prvoga svjetskog rata nastojale uspostaviti nadzor na cijelim svijetom i to putem uspostave hegemonije nad tuđim životnim prostorima, a ne putem osvajanja tuđeg zemljopisnog prostora. U to vrijeme SAD su od suverene države već bile pretvorene u uporište slobodnog kapitala, koji se u njoj bio nakupio u dotad neviđenoj mjeri.

Početak nastojanja SAD da zavladaju svijetom obilježen je objavom Četrnaest točaka predsjednika Woodrowa Wilsona samo dva mjeseca nakon izvedbe Velike oktobarske revolucije. Wilsonov program bio je prvobitno sračunat na prostorno usitnjavanje Rusije, što je pokazala vojna intervencija u Rusiji zapadnih sila i Japana i s istoka zemlje i sa zapada. Wilson je bio zamislio stvaranje Lige naroda, kao „višenacionalnog aranžmana“, putem kojega bi ne SAD, nego u njima nakupljeni kapital uspostavio svjetsku hegemoniju. Wilsonova se namisao nije ostvarila, jer su se na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine Britanija i Francuska kao pobjednice u ratu oduprle Wilsonovu prijedlogu o raspršenju europskih kolonijalnih carstava i uvođenju mandata (Lige naroda) u bivšim kolonijalnim posjedima. Usto, Senat SAD nije potvrdio ni Mirovni sporazum ni utemeljenje Lige naroda, što je pokazalo neprimjerenost američkog političkog sustava i neizdašnost američkog ustava.

Slabost američkog političkog sustava, u kojemu slobodni kapital određuje politiku, posebno se pokazala u izbijanju financijske krize i u dugom trajanju Velike depresije od 1929. godine. Tad je Americi ozbiljno prijetila revolucija i slijeva i zdesna, jer je rani izlazak iz depresije Sovjetskog saveza pod Josifom Staljinom i Njemačke pod Adolfom Hitlerom pokazao, da se SAD s Depresijom teško nose putem političkog sustava, kakav je bio uspostavljen u njima te da bi taj sustav trebalo promijeniti. Kako bi spasio Ameriku i američku „demokraciju“, predsjednik Franklin Roosevelt u zemlji je putem New Deala posegnuo je za nekapitalističkim mjerama, a trajni izlaz iz Depresije našao je u Drugom svjetskom ratu, koji je kao i Građanski rat u SAD prikrio problem neizdašnosti američkog političkog sustava.

Roosevelt je imao zamisao sličnu Wilsonovoj. On je također nastojao putem kapitala, tržišta i demokracije oslabiti tuđe zemlje te u njima nadzirati životne prostore i životne zajednice. Umjesto propale i jalove Lige naroda Roosevelt je posegnuo za utemeljenjem Ujedinjenih naroda, kako bi SAD u ime kapitala dobile novi „višenacionalni aranžman“ za uspostavu svjetske hegemonije. Međutim, postrojbe Crvene armije su zauzele polovicu Europe, a revolucijom u Kini 1949. godine golem dio Azije našao se izvan dosega američkog kapitala i američke ideologije. Usto, diplomacija sovjetskog Saveza, koji je također bio pobjednikom rata, isposlovala je za svoju zemlju na pripremnoj konferenciji za utemeljenje Ujedinjenih naroda u Dumbarton Oaksu u kolovozu 1944. godine pravo veta u Vijeću sigurnosti.

Demokratski predsjednici SAD Bill Clinton i Barack Obama nastojali su poslije Hladnog rata ponovo uzalud uspostaviti hegemoniju američkog financijskog kapitala. Ti pokušaji su također propali, jer je došlo do brzog učvršćenja Rusije, do naglog gospodarskog, tehnološkog i političkog uspona Kina te do pravog buđenja Indije. Te tri države ukupno nadziru zemljopisni prostor triput veći od američkoga. Nad tim trima državama ne može se uspostaviti hegemonija, a one putem suradnje „države i države“ privlače sebi brojne narode.

Republikanski predsjednici Dwight Eisenhower, Richard Nixon i Ronald Reagan njegovali su pristup drukčiji od pristupa predsjednika iz Demokratske stranke. Oni su utjecaj nad svijetom nastojali uspostaviti putem suradnje država, u kojoj bi prednost imale velike američke proizvodne korporacije, koje su raspolagale kapitalom, najnovijom tehnologijom koja se razvijala u SAD, traženim proizvodima i dobrim organizacijskim sposobnostima.

U smjenjivanju demokratskog i republikanskog načina stvaranja gospodstva nad svijetom SAD potratile su cijelo stoljeće, od Oktobarske revolucije 1917. godine do dolaska Donalda Trumpa u Bijelu kuću u zao čas 2017. godine. Naime, u globalnom svijetu, u kojemu su države ili životni prostori, narodi ili životne zajednice prisiljene surađivati, nema mjesta hegemoniji ni neke velike sile ni slobodnog kapitala, koji trajno nastoji osvojiti političku vlast. Došlo je do konačnog pobačaja ideje svjetske hegemonije bilo putem uporabe kapitala, tržišta i izvoza demokracije ili koje druge ideologije bilo kojim drugim načinom. Došlo je novo vrijeme politizma, u kojemu prevagu nad drugim mrežama društvenog utjecaja (gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja) odnosi politika kao sredstvo provedbe političke volje pučanstva, naroda ili životne zajednice na njihovom vlastitom prostoru. Sredstvo provedbe političke volje naroda je država, koja mora biti opremljena ovlastima i snagom za obavljanje posla naroda. Ovlasti države sadržane su u ustavu i u političkom sustavu, koji moraju biti sračunati na provedbu volje naroda, jačanje njegove suverenosti, postavljanja primjerene zaštite naroda i upriličenja njegova napretka te osposobljivanja države za dvojnu suradnju s drugim državama.

Višestrana ili „multilateralna“ suradnja uvijek nosi znatnu mjeru prisile na manje i slabije države te krnji njihovu suverenost ili vrhovništvo. Nasuprot tomu, dvojna suradnja počiva samo na volji i dogovoru sudionika. Ona jača suverenost naroda i njihovih država. Uz voljnu dvojnu suradnju svake države sa svim ostalim državama i posebice sa susjednima nije potrebna višestrana suradnja, koja prikriva nečiji nagon za uspostavu hegemonije, koja sputava vanjsku politiku država pod hegemonijom.

Da je tako pokazuju položaj Hrvatske i stanje hrvatskog naroda. Hrvatska je uključena u dvije velike „integracije“: Europsku uniju i Atlantski savez. Unija izvodi neizdržljiv izravni pritisak na sve svoje članice osim Njemačke, koja stvara pritisak. Trpeće članice se počinju odupirati pritisku Unije, a otkad se prozrelo da se politika Unije stvara u njemačkom ministarstvu financija članice se povezuju u „inicijative“ kako bi najavile zahtjev za promjenu naravi i smisla postojanja Unije.

Atlantski savez također je postao sredstvom političke prisile na članice, jer je taj savez poslije Hladnog rata izgubio obrambenu, a dobio političku ulogu. Međutim, otkad je Donald Trump u izbornoj kampanji doveo u sumnju smisao i svrhu Saveza te počeo zagovarao djelatnu suradnju SAD i Ruske Federacije među članicama Atlantskog saveza počele su rasprave u budućoj ulozi Saveza, koji se nije iskazao u borbi protiv islamskog terorizma. Nekim istočnim članicama Atlantskog saveza koje plaše Europu ruskom opasnošću zaštitu bolju od zaštite Atlantskog saveza mogu pružiti same SAD.

U primjeru Hrvatske posebno se očitovao hegemonski nagon njemačke geopolitike. Njemačka je od Hrvatske tražila poštivanje pravorijeka arbitraže o pitanju granice između Hrvatske i Slovenije. To su tražile samo Njemačka i njezin briselski Četvrti Reich te, dakako, Slovenija. Njemačke je pobačenom i zamrlom (tršćanskom) „inicijativom“ Zapadnog Balkana htjela Srbiji udijeliti položaj drugorazrednog hegemona nad Balkanom. Njemačka nije našla nijednog drugog voljnog podhegemona nego Srbiju, koja de facto niječe suverenost susjednih država te koja ne zna i ne želi uspostaviti običnu, dvojnu suradnju sa susjednim državama. Međutim, rezultat nedavnih saveznih izbora u Njemačkoj pokazao je, da i njemački narod uviđa da hegemonija najviše šteti samom hegemonu, koji zanemaruje dobrobiti vlastitog naroda. To se dogodilo i u SAD.

Kao mogući podhegemon na Balkanu javlja se i bošnjačka „konstituanta“ u Bosni i Hercegovini. Ona odmah nudi dvije trilaterale: jednu složenu od Bosne, Hrvatske i Srbije, a drugo od Turske, Bosne i Hrvatske. Obje grupacije bile bi „multilateralne instalacije“ u službi nekog mogućeg hegemona. Međutim, otkad su se ove jeseni SAD i Kina suglasile da se red u svijetu treba temeljiti na dvojnoj suradnji država ili na suradnji „države i države“ uputno je da se sve zemlje, uključujući Njemačku, Sloveniju, Srbiju i Bosnu, posvete dvojnoj suradnji. Minulo je doba „multilateralnih instalacija“, Europske unije, TTP-a, TTIP-a, Pentagonale, transatlantskih „integracija“, međunarodne zajednice i, kako je rekao predsjednik Trump, svjetske birokracije. Budućnost je u dvojnoj suradnji država, kakvu uspjelo njeguju Indija, Izrael, Iran, Kina i Ruska Federacija te kakvu počinju cijeniti Sjedinjene Američke države.

Danas su SAD zatečene slomom ideje svjetske hegemonije i nemogućnošću provedbe svoje hegemonije, koja je bila zamišljena u vrijeme kad su SAD postale daleko najjačom gospodarskom silom svijeta, ali i nemogućnošću uspostave bilo čije hegemonije u globalnoj vrsti Homo sapiens. Amerika se sad budi iz svojeg hegemonskog sna. Drugi predsjednik SAD John Adams je rekao, da je „ishod američke revolucije bio odlučen i prije njezina početka, kad se narod bio probudio, pogledao oko sebe i shvatio da je narod“. Sad se američki narod treba ponovo probuditi, pogledati oko sebe i shvatiti da je on samo jedan od naroda naše vrste, koji je (1) malobrojniji od arapskog, indijskog i kineskog naroda, (2) koji nema pod sobom najveći zemljopisni prostor, (3) koji je oceanima odvojen od eurazijskog kopnenog prostranstva, (4) čije gospodarstvo nema prevagu u svijetu te (5) koji ima silnu vojnu silu koju ne smije rabiti ili koju je rabio sebi na štetu.

Kako se SAD mogu osposobiti za suradnju „države i države“ u vrijeme neumjesnosti svake i svačije hegemonije? SAD moraju provesti tako temeljitu promjenu svojega političkog sustava, kakvu je američki narod izveo 1776. godine, kakvu je Francuska izvela 1789. godine, kakvu je Kina izvela 1911. godine uklanjanjem Carstva i opet 1949. godine uklanjanjem kolonijalnih vlasti te kakva je bila Oktobarska revolucija. Niz sličnih revolucija izveden je između dva rata od Mađarske i Italije preko Turske i Portugala do Njemačke i Španjolske. Tim revolucijama valja dodati i novu rusku, industrijsku revoluciju 1931. godine. Te revolucije nisu bile socijalne revolucije, jer socijalne revolucije postoje samo u marksizmu. Sve stvarne velike revolucije bile su nacionalne revolucije, koje su bile sračunate na stvaranje novog, okolnostima primjerenog političkog sustava države.

Druga američka revolucija mora u SAD stvoriti jaku političku vlasti, koja će moći dobro obavljati posao za američki narod. Sad je u Americi vlast slaba, jer je političku vlast preuzeo i oslabio kapital, kako bi on umjesto vođenja politike vodio svoje daljnje nakupljanje. Temeljni problem SAD je njihov hvaljeni, ali smrznuti ustav, koji je dopustio i američku „stodiobu“, a ne samo trodiobu vlasti te koji je u naše globalno vrijeme u SAD unio bezvlađe. Američko političko bezvlađe nije posljedica nesposobnosti političara, nego posljedica neprimjerenog političkog sustava, u kojemu se roje nesposobni političari.

U globaliziranoj vrsti Homo sapiens već su se iz hipnoze liberalizmom probudili ili ponovo probudili mnogi narodi kao što su Kinezi, Rusi, Arapi, Iranci ili Indijci, koji svoje političke sustave ugađaju globalnosti svijeta. Posebice, za probuđenu Kinu više se ne može kazati da predstavlja „žutu opasnost“. U globalnom svijetu „žuto“ je obična boja. Kineski politički sustav primjereniji je kineskim nacionalnim potrebama, nego što je američki politički sustav primjeren američkima. Amerika mora postaviti novi, revolucijski politički sustav koji će je osposobiti za suradnju s drugim državama i učiniti prihvatljivom drugim narodima. Dosadašnja Amerika je u slomu svoje hegemonije birala sukobljavanje s drugim državama, jer nije bila naviknuta i nije bila sposobna na suradnju s njima. SAD su ostale bez javne geopolitike, koju ne mogu zamijeniti američka vojska i djelovanje američke obavještajne zajednice. SAD su izgradile prekooceansku vojnu infrastrukturu, koja ima 715 uporišta, koje u „hladnom pogonu“ održava 45.000 vojnih i građanskih osoba. Nasuprot zastarjeloj i promašenoj vojno-geopolitičkoj infrastrukturi SAD, Kina postavlja prometnu i poslovnu infrastrukturu, koja će omogućiti suradnju „države i države“.

Druga američka revolucija mora SAD dati novi politički sustav, koji će zaustaviti propadanje te zemlje i koji će osposobiti SAD da se priključe Kini u njezinu novom poslanju u svijetu, a to su otvaranje puta do novih odnosa „države i države“, ulaganje novog napora za napredak čovjeka kao vrste i pronalazak u svakoj zemlji novih rješenja u stvaranju političkog sustava. Za to SAD trebaju prvo promijeniti svoj politički sustav. Svijet treba Ameriku, ali novu Ameriku koja će nastati u postupku Druge američke revolucije. U našoj globalnoj vrsti red će moći zamijeniti sadašnji kaos, koji je kapital proizveo preuzimanjem politike iz ruku naroda, samo ako SAD, Kina, Indija i Ruska Federacija budu sukladno i skladno vodile svjetsku politiku te štitile narode od vanjskih neprijatelja i od domaćih štetočina. Sadašnja Amerika dodijala je i samoj sebi.

40
Kategorije: Kolumna
Developed by LELOO. All rights reserved.