„Prestani jesti to slatko!Jesi li provjerila
šećer?“ viče majka dok Marta gura kekse u džep i lupa vratima. Pretrčava ulicu.Maše.
„Hej Lana, tu sam!
Plavokosa djevojčica polagano se okreće cijelim tijelom.Preko lica preleti joj
nesiguran osmijeh.Marta joj gura kekse u ruke, a ona se brani.
„Evo napisala sam, pogledaj samo taj
šrakopis,ni sličan rukopisu mog oca…Važno je da imamo ispričnice.Prvo
ćemo do škole, a onda smo slobodne… Slobodne!“Lana
klimne i one krenu laganim korakom.Na stepenicama škole susretnu djevojčice iz razreda.
„Markirate?! Test iz matke boli !“Lana zastane i zabrinuto upita:
„Kaj ste danas pisali?Pa kaj nije rekla idući
tjedan?“
Cure se posprdno nasmiju, a jedna se odvaži:
„Pa vas dvije neće biti ni sljedeći tjedan, kaj
ne?Onda vam je tak svejedno!“
Lana se polagano uspne stepenicama uz Martino
pridržavanje.
„Eto tako, hoćeš da sad odemo do
Vinceka?“upita Marta.
„Ma ne, stalno misliš na ono što ne
smiješ!“prekori ju Lana.
Lana, svjetlooka djevojčica prozirne puti, krećući se usporeno
poput robota, uhvati Martu pod ruku i one polagano krenu.“Idemo do Zvečke, znaš
tam ti je intelektualna krema, a poslije
možemo u Palinovku…Zaboravila sam ti reći da pripremiš mamu za subotu. Ići ćemo
u Saloon!“
„U Saloon, misliš da će me pustiti?“zavapi nesigurno Lana.
„Ma ne brini, samo moraš reći da će nas moj tata pokupiti…“
„Kak sad tak od jednom?Prošli tjedan nije htio
ni čuti, a sad će nas još i taksirati?“upita Lana polagano sjedajući za stol na
terasi.
„Nisam ti rekla?Kod nas je na večeri bio mladi liječnik kaj specijalizira plastiku lica u Americi. On me je pozvao u
svoje društvo,a ja sam odmah pitala za tebe. Ne moram ti ni reći da je zgodan!?“
„Joj, to je baš…Kaj tebi nije dobro?Daj se
pikni da vidimo kak stvari stoje,“zabrinuto će Lana.
Marta se bocne i znakovito klimne glavom.“Evo
uzmi i moj šećer,trpaj brzo…joj, joj.“
„Ma ne paničari, evo već mi je bolje…“smiruje
ju Marta.
„Danas sam se čula s profesorom. Dolazi im
specijalist iz Kanade.Naručio nas je u petak, hoćeš li moći izostati iz škole?“upita
majka.
„A joj ti pregledi, opet neću moći pisati test…“zabrinuto će Lana.
„Nećeš, nećeš,ovo je važno da te takav
stručnjak pregleda!“
„Ma dosta mi je stručnjaka, a što je s mojim
doktorom?“
„I on će biti tamo.Još jedno mišljenje nije na
odmet.Daj jedi, sve će se ohladiti, vidiš li kako si mršava! Jesi li danas
uopće što jela?“
„Ma neću!Ne da mi se!“
„Kako ti se ne da?!“inzistira majka. Suznih
očiju Lana odgurne tanjur i ode u
sobu.Majka začuđeno gleda za njom otvorenih usta.„Vidiš li ti to?I što da joj
napraviš?Trebala bi se oporaviti, a ona
nije pojela ni tri zalogaja. Ah taj pubertet, mogao bi barem bolesnu djecu
zaobići.“
„Pusti je.Poslije ću s njom porazgovarati,“mirno
će otac.
„Mama, vidi što mi je tata
kupio!“ ozarena Lana vadi kostimić boje
jaglaca i prostire ga na stol.
Majka pita čudeći se:“I to ćeš obući?Pa to je preozbiljno za tebe!“
„Pričekaj da vidiš, kak mi stoji!“ viče Lana odlazeći
u sobu.
„Dogovorili smo se da će u petak na pregled, a onda sam morao popustiti i dozvoliti joj da s Martom ide u
Saloon“.
„U Saloon?Što je tebi, one su premlade za
takvo mjesto.A, cimnula te i za kostim!Dva
u jedan! “
Lana se
teatralno vraća u kostimu boje jaglaca i ogledava u ogledalu.“Kak izgledam?Jel mi dobro stoji?“Otac
se smješka pogledavajući sad jednu, sad drugu klimajući glavom.
„Kakva je to bedastoća sa Saloonom“?pita majka.
„Joj ne brini se mamice, bit ćemo u društvu
mladih liječnika. Ne može nam se ništ desiti, a Martin tata će nas pokupiti oko
jedan.“
„ Ah da,za to ti je trebao kostim da izgledaš
starije, bolje bi bilo da više jedeš!“
„Da, pa da budem debela i dobijem celulit!“ sarkastično će Lana.
Proslava Martinog vjenčanja u vrtu obiteljske kuće se odužila.Marta se
uputi u sobu potražiti Tonija. Odškrine vrata i brzo ih zatvori, loveći se za
zid. Iz sobe istrči poluobučen Toni,
lupka je po licu i priziva :“Marta, Marta!“Ona lagano otvara oči,gura ga, odmahuje
glavom, suze joj naviru,a on ju pokušava odvući u sobu.
Beskrajna mirisna , ljubičasta polja
prihvatila su izgubljenu i uplakanu djevojčicu da ju sakriju u ljepotu ljubičastih vlati.Nigdje nikog . U vlatima
ugleda svoju lutku Linu.Toliko joj se obradovala, da je zaboravila gdje je. Prigrlila ju je stišćući.Lutajući prostranim
poljem obasjanim užarenim suncem osjeti slabost.Teškom mukom pomiče visoke
mirišljive vlati koje je šibaju po licu, ne predajući se .
“Ne boj se,
izvest ću te na čistinu odakle se sve jasno vidi!Odakle ti mogu pokazati
da je spoznaja moćna,ali ju moramo osvijestiti…Neosviještena čuči i čeka nas. O
malena moja!“
Začuje
Tonijev hrapav glas kako ju doziva. Opojni miris omami joj nosnice i ona padne u
ljubičasti san čvrsto stišćući lutku u
naručju.
Zabrinutog lica i očiju punih suza Lana joj
dotiče čelo i drži za ruku.
„Molim te otvori oči, uz tebe sam. Mogu ti čitati poeziju, mogu ti
pjevati, ma ne znaš da nemam sluha,
nemoj da se sramotim… Evo govorit ću ti stihove Hasanaginice, još ih znam! Sjećaš
se da sam ih za kaznu morala naučiti na
pamet.Profa nije znala da dobro memoriram i da mi to nije kazna! Mrštiš se, ma
ti me čuješ?Molim te, molim te, probudi
se!Ne možeš ni zamisliti koliko mi je pusto bez tebe! Probudi se i idemo na
kolače, ovaj ne ,ti ne smiješ kolače! Dobro, ti ćeš kavu. Evo imam saharin, samo se probudi i nemoj me plašiti!“
Lana počne plakati, a Martina ruka se pomakne.
„Doktore, sestro, ona se miče!Dođite, ona se
budi, vraća…“ iz sveg glasa viče Lana.
Sestra priđe krevetu, popipa Martino čelo,
provjeri infuziju i tugaljivo pogleda Lanu, izlazeći iz sobe.
„Vidjela sam, pomaknula je ruku…“sve tiše
govorila je Lana.
Kad je ujutro prišla krevetu,Marta je bila budna.
„O hvala Bogu,da si se probudila.O hvala…
„Morala sam, jer si me toliko nervirala s Hasanaginicom, da nisam mogla izdržati!“Lana se sagne i zagrli ju .Ulazi sestra , a Lana joj govori:“Jesam
li Vam rekla, jesam li Vam rekla!?“Sestra ju pogleda, a Lana shvati da to nije
sestra od jučer.
„Sjećaš se kad smo tražile haljinu za tvoju
diplomu?“upita Marta gledajući kroz izlog kafića.
„Imam osjećaj da je to bilo toliko davno, kao da se dogodilo u nekom drugom životu.“
„Da se podsjetimo na naše uspomene ,naše odrastanje,sazrijevanje, vodim
te na putovanje.Da si nađeš svog kapetana?Znam, znam, da ne želiš proći kao ja,
da kapetan voli drugog kapetana!“
S ulice se čuje buka, policija osigurava
prosvjednike,a one se pogledavaju s pitanjem u očima.
„Gay Pride,“ govori muškarac iza njihovih leđa.Lana povuče Martu
govoreći:
“Nemoj se uzbuđivati, nemoj se molim te…“
„Ma neću, koliko god bilo bolno nastojim
prihvatiti ono što sam podsvjesno znala..Naučila sam da su sjene važnije i
snažnije od svjetlosti.“
„Svejedno se maknimo, neka se zabavljaju sa sobom!Ak su to, neka budu i
nek prestanu sjediti na dvije stolice!“ljutito se otrese Lana.
„Neka se Vlada prestane baviti tom šačicom
ljudi i skretati nam pozornost s gospodarskih
promašaja!“dometne muškarac iza njih.
Marta otključava vrata zajedničkog stana u pratnji majke.
„Ako ti je teško, pokupit ću tvoje knjige i stvari, a ti sjedni preko puta u kafić .Neću da ti opet pozli! “
„Ma sve je u redu, ne brini, prihvatila sam se
.Odvrtjela sam film i prisjetila se nekih detalja.Sjećaš se kad je odlazio u
Ameriku? Bio mi je čudan njegov oproštaj s Ivanom.Ni sa mnom se nije toliko dugo ni nježno rastajao. Jučer
sam vidjela Ivana u povorci Gay Pridea.Nismo se trebali
vjenčati, da bih to spoznala!“
„ Sto puta sam u mislima odlistala vaše odrastanje i naša druženja, ljetovanja s njegovima i ništa nije zvonilo…Iskustvo govori da je
preporučljiv drugi i drugačiji pogled!“
Marta naherene glave zastane pred zajedničkom
fotografijom i promatrajući ju iz tog položaja sarkastično se nasmiješi
govoreći:“S drugim ili drugačijim pogledom?Da,da nije bilo iluzije da sam to mogla
promijeniti!