Umro Ante Sorić - dugogodišnji ravnatelj MGC Muzeja Mimara
(1929 – 2014.)
http://www.mimara.hr/hr/hr/izlozbe/clanak-izlozbi/?articleid=8486
Ante Sorić rođen je u mjestu Preko na otoku Ugljanu 1929. kao deveto od trinaestero djece. Osnovnu školu pohađao je u šibenskom sjemeništu, a gimnaziju je također završio u Šibeniku. Nakon rata završio je Pravni fakultet u Zagrebu. Radio je u SSRN-u kao tajnik za nacionalna i vjerska pitanja, bio je zastupnik u Saboru, obavljao različite poslove: u turizmu je radio kao načelnik odjela za turističku propagandu, u kulturi je bio tajnik poznatom kolekcionaru Anti Topiću Mimari. Radni vijek završio je kao ravnatelj Muzejsko - galerijskog centra, koji je djelovao u sklopu Zbirke umjetnina Ante i Wiltrud Topić Mimara, s vlastitim izložbenim prostorom koji je 1996. preimenovan u Galeriju Klovićeve dvore.
Brojne izložbe koje je priredio A. Sorić u Klovićevim dvorima brojem posjetitelja premašivale su sve dotadašnje i svaka je bila poseban društveni i kulturni događaj. Njegov angažman počeo je izložbom "Grafika Albrechta Dürera", a nastavio se "Retrospektivom Otona Glihe", "Izložbom skulptura Dušana Džamonje", a pravi život Muzejsko - galerijskog prostora započeo je izložbom "Riznice zagrebačke katedrale", 1983. godine.
Veliki projekt "Drevna kineska kultura" - izložba priređena u sezoni 1984./85. premašila je broj od 450 000 posjetitelja. Uz te je projekte i njegovo ravnateljstvo, uspostavljen i progam marketinga: objavljeni su dobri katalozi, plakati, prigodne kuverte, posteri, prigodni zlatnici i srebrnjaci. MGC je tada imao oko 70% vlastitih sredstava, od kojih je velik dio ulagao u promidžbu.
U svojemu radu A. Sorić je bio poduzetan, slobodnih ideja i velikih projekata od kojih je, zahvaljujući njegovim inozemnim vezama, krajem 2002. ostvarena izložba "Zlatna žetva" - kineska suvremena umjetnost, koju A. Sorić potpisuje i kao voditelj projekta.
Ante Sorić: 'Kuharić nam je bezrezervno vjerovao pa smo i po noći nosili umjetnine s Kaptola'
http://www.jutarnji.hr/ante-soric--kuharic-nam-je-bezrezervno-vjerovao-pa-smo-i-po-noci-nosili-umjetnine-s-kaptola-/1083337/
Antu Sorića mnogi smatraju najuspješnijim kulturnim manadžerom u povijesti na ovim prostorima . Izložbu “Drevna kineska kultura”, koju je organizirao u Zagrebu 1984., posjetilo je pola milijuna ljudi. Uskoro će (9. veljače) navršiti 85 godina, njegova su sjećanja precizna i fotografska, a otkriva ih u prvom intervjuu nakon dugog niza godina.
Po struci ste pravnik, bili ste prvo u politici, među ostalim i zastupnik u Saboru. Kako ste došli u muzeje?
- Volim reći da sam u muzejsku djelatnost došao jer sam sretno kažnjen. Naime, 1971. bio sam proglašen nepodobnim. U jednom sam trenutku u nekom neformalnom društvu rekao: bilo bi bolje da ne postoji ta Partija. Vi ste sve samo ne moralni ljudi. Netko me prijavio i odmah sam proglašen neprijateljem, iako u stvari nisam nikad bio niti lijevo niti desno.
Zapravo je kriv bio dugačak jezik?
- Da. Bavio sam se u to doba turizmom. I kad sam išao 1961. u London predstavljati turizam naše zemlje, priznao sam na televiziji kako dobar dio krivice leži na nama samima. Tu su me večer svi hvalili. Ujutro se Vladimir Bakarić naljutio i rekao je da se tako ne smije predstavljati našu zemlju. Nitko nakog toga nije pričao sa mnom.
Mate Parlov i Stonesi
Smijenili su vas i s mjesta ravnatelja Doma sportova 1978. godine, iako ste organizirali mnogo toga, od boksačkog meča Mate Parlova, do koncerta Rolling Stonesa?
- Zvali su me jer su znali da imam poveznicu sa svjetskim sportašima, da mogu s njima razgovarati. No, postojala je osoba kojoj nisam odgovarao. Ista je osoba izvukla 1971. godinu radi moje smjene. Kada sam odlazio iz Doma sportova, i pitao tko ide sa mnom, gotovo svi koji su tada tamo radili dali su mi podršku.
Iz današnje perspektive čini se da vam je to bila usluga?
- Upravo tako. Znate, odrastao sam u mjestu Preko na otoku Ugljanu kao jedno od dvanaestoro djece. Bilo je još jedno dijete, ali je umrlo. Tamo je većina stanovnika bila za HSS. Ima jedna fotografija na kojoj nas trojica mlađe braće sjedimo s hrvatskom zastavom ispred sebe. No, razlog zašto smo sjedili sa zastavom zapravo je to da nismo imali cipele. Odrastali smo u teškim uvjetima, u školu smo išli bosi, sportom smo se bavili bosi. I danas se šalimo na račun toga.
Sjećam se i jedne anegdote, kad su partizani ulazili u Zadar, 31. listopada 1944. godine. Bio sam mladić, među grupom koja je prva išla, i zašli smo u minsko polje. Jedan je čovjek, koji je bio iz Zadra, ovako rekao preda mnom: nemojte da ja idem prvi, tu sam pred kućom. Dajte maloga, njih je dvanaestoro djece u obitelji, ima ih puno.
Školovali ste se i u sjemeništu...
- Školovanje u šibenskom sjemeništu omogućilo mi je veliko obrazovanje. Znao sam i nadbiskupu Franji Kuhariću i biskupu Đuri Kokši govoriti kako bazično imamo isto obrazovanje. Kokša i ja smo često znali pričati o umjetnosti.
Msgr. Đuro Kokša je bio strastveni kolekcionar?
- Da, znao je doći na izložbu nekog suvremenog umjetnika i odmah je, bez greške, znao koji rad želi. No, bio je pobornik i svih izložaba koje smo mi radili, kao muzej. Kada mi je falilo pet tisuća maraka za izložbu ruske umjetnosti iz Ermitaža, on mi je dao. Izložba svejedno nije održana i novac je vraćen. No, tada se po drukčijim modelima dolazilo do novca.
Financiranje velikih izložbi u ono doba i inače je zahtijevalo domišljatost?
- U početku je bilo najteže, s vremenom, kada se vidjelo što radimo, postalo je lakše. Iako je bilo doba siromašnog socijalizma, postojale su firme koje su željele sudjelovati. Poznavao sam te ljude, govorio sam im: ja bih došao kod vas na kavu, no znate da će vas ta kava koštati. To je bilo doba kad su svi bili željni avantura. Iznosili smo umjetnine iz Kaptola po noći i prenosili ih u muzej, za izložbu “Riznica zagrebačke katedrale”.
Prenosili ih iz Kaptola po noći?
- Da, imali smo dozvolu od Franje Kuharića koji je u nas imao povjerenje. Kako se pokazalo, s razlogom.
Razbijena vrata
Izložbu ste organizirali u Muzejsko galerijskom centru (danas Klovićevi dvori), na Jezuitskom trgu, prostoru koji je izvorno bio namijenjen Mimari, a on ga je odbio. Jeste li računali na ovakav uspjeh “slučajne” galerije koja je i danas jedna od najvažnijih u zemlji?
- Smatram da sam učinio jednu marketinšku grešku na početku. Naime, na otvaranje prve izložbe (Dürer, Džamonja, Gliha, 50 tisuća posjetitelja) došlo je toliko ljudi da su skoro razbili ulazna vrata. Ja sam to spriječio i organizirao razgledanje u grupama. Bilo bi marketinški još bolje da su vrata rastrgali posjetitelji znatiželjni da uđu na izložbu. Pa i danas mi je neugodno reći da je na izožbu “Drevna kineska kultura” došlo 460 tisuća posjetitelja, a da pri tom ne računam besplatne ulaze i ponedjeljke. Mi smo tada radili svaki dan od 8 do 8. Jedini dan na koji smo bili zatvoreni bila je Nova godina.
Šuvarevo čulo za ljude
Znate li da danas neki naši muzeji rade samo do šest popodne?
- Ja sam došao u muzejski posao iz turizma, i pobrao sam sve reflekse iz turizma. Znalo mi se dogoditi da sam čekao na red za Louvre i onda su zatvorili vrata, iako nas je puno koji smo čekali. Odlučio sam da se to kod nas neće događati. Ako je trebalo, znali smo i dulje ostati otvoreni. Sami smo financirali više od 75 posto troškova izložbe, nekad smo skupili i više.
Od Seada Saračevića, tadašnjeg urednika Starta, učio sam sve o public relationsu, on je izložbe i reklamirao. Šuvaru sam, kada je pitao za troškove, rekao da ću založiti svoj novac za kinesku izložbu, toliko sam u nju vjerovao. Osim toga, dolazio nam je i velik broj posjetitelja koji nije bio iz naših krajeva. Na pločniku na Trgu bila su stopala koja su vodila prema muzeju. Svašta smo smišljali, čak i intrige...
Čak i “krađu” Omladinskog radija i Željke Ogreste, jedne umjetnine na izložbi?
- Ha, ha. Neću vam baš sve reći. Ja sam od djetinjstva bio mangup.
To vas je, kažete, i privuklo Mimari?
- Mimara je bio isto avanturist u mlađim danima. Tema se potegla kad sam bio doma na bolovanju nakon operacije kičme i pod prismotrom. Mimari me predložio Stipe Šuvar. Prvo sam ga želio odbiti, no on je imao način da svakog čovjeka zavede na vrlo originalan način. Malo pomalo, shvaćao sam da je ovo moja životna šansa, da je to melem na moju ranu, kolač koji mi se sviđa i odlučio sam ući u ovaj vrtlog. Vidio sam čovjeka koji mi je pokriće više nego CK. Znali su me tužakati njemu, on bi mi sve ispričao. Kad su ga ispitivali što vidi u meni, on je vlaj, ja sam bodul, odgovarao im je: vi samo pričate, a on radi. Imao je čulo za ljude.
Tuđmanovi dvori
Je li neke stvari mistificirao? Tko je najbliže istini? Što mislite o knjizi Vesne Kusin?
- Sve što je u toj knjizi ja potpisujem. Da, neke je stvari mistificirao. Neke stvari, opet, nije rekao ni svojoj ženi. Imam još neke stvari zapisane, neobjavljene o njemu. Rekao mi je, prije nego što je umro: ako netko dođe po sliku, daj mu je. I došlo ih je dvoje. Jedan je bio došao po Renoirovu “Kupačicu”. Rekao je da ju je prodao Mimari za samo pet tisuća maraka. Šalio sam se s njime: to je najviše što je Mimara ikome dao. Nagovorao sam ga da nas tuži, da nam da malo publiciteta, a ja sam imao ovlaštenje da mu sliku dam, ako dokaže svoje pravo. No, odustao je. Očito je tu bilo nešto mutno kod njega.
Bili ste protiv preimenovanja Muzejsko-galerijskog centra u Klovićeve dvore?
- Bili su razni prijedlozi, netko tko se dodvoravao bivšem predsjedniku razmišljao je o tome da predloži naziv Tuđmanovi dvori. Ja mu nisam sjeo iz prve, raspitivao se o meni kod Zidića i mnogih drugih. Naposljetku sam otišao, iako mi nije bilo vrijeme za penziju.
Je li vam danas žao da niste karijeru nastavili u politici?
- Ne, imao sam priliku da idem ponovno u politiku. No, umjetnost mi je postala bliža.
Odbio sam Jovanku, nisam želio biti direktor Brijuna
Prije Mimare, odbili ste Jovanku Broz koja vas je zvala da budete direktor Brijuna?
- Bio sam mlad čovjek, puno sam putovao po svijetu, imao sam iskustvo u međunarodnim vodama, i učinio sam im se dobrim odabirom.
No, bilo je to 1967. godine i već sam imao svoje formirano mišljenje, počeo sam se povlačiti od onog što me vodilo u mladosti. Pa i mane djevojke vidite najbolje kada se odmaknete od nje. Osim toga, čuo sam priče od bivših direktora, jedan je imao i infarkt. Ako bi žena jednog funkcionera dobila komad mesa manji od drugoga, odmah bi bio kriv direktor.
Tri sata su me nagovarali, zaključili su da sam lud ako to odbijem.
Išli su pitati Tita i ja sam pristao prihvatiti poziciju ako to Tito odredi. No, on je rekao: pustite mladića kad ima druge planove. Možda su i bolji.
Inače, velika je šteta da se danas ne iskoristi potencijal koji imaju Brijuni. Imao sam neke ideje oko toga, no nije prošlo.