Kad čovjeka u
rane jutarnje sate,više umornog od briga neprospavane noći,drmne nauljeni glas
nekog profesionalnog dušebrižnika koji svojoj pastvi počinje dijeliti savjete o
životu u smislu poslanica o „Pticama nebeskim i ribama morskim“,o besmislu
borbe za materjalna dobra na ovom svijetu,kad ga očekuje pravi život tek na
drugom svijetu,ili „Prije će deva kroz ušicu igle,nego bogataš u kraljevstvo
nebesko“ po pravdi Božjoj,onda se pitaš: -Tko to čovjeku u dvadeset i prvom
stoljeću dijeli savjete?
-Znade li taj
dušebrižnik da si mjesecima bez posla,da radiš i ne primaš plaću,da trebaš
hraniti,odjevati i školovati djecu,plaćati režije,otplaćivati kredite za bijedu
od stana?Šta taj do smrti zbrinuti pater zna o životu,o bitci za koru kruha,za
krov nad glavom u svijetu koji već dvije tisuće godina pokorno sluša te
poslanice koje svijet nisu učinile boljim,već suprotno?Ne opovrgava li životna
stvarnost sav besmisao takvog učenja, ali u velikoj većini današnjeg svijeta?
Uostalom,po
čemu bilo tko,pa bio on i visoko pozicioniran duhovnik, može sa tolikom
sigurnosti tvrditi što nas očekuje na „drugom svijetu“?Postoji li taj svijet
velike,konačne pravde, ili je on plod učenja nekih religija iz raznih razloga
pa čak i onih materjalne prirode.Nitko se nije vratio sa“onoga svijeta“ da
posvjedoči smisao takvog učenja,koje je od kad postoji čovjek samo plod njegove
želje za postojanjem nadnaravne sile,vječnog utočišta,oslobođenja od zemaljskih
patnji i stapanja sa nebeskim beskrajem...
Što je ono
duhovno u nama,ona misao i inteligencija koju stalno nastoje usmjeravati i
koristiti razni duhovni i politički žreci u svoje sasvim materjalne svrhe?Što
je to što isčili iz čovjeka u času smrti a nazivaju ga dušom?Nije li to elektricitet,energija,
koje stvaraju žive stanice oganizma, a ona je neuništiva?Ne stvaraju li sva
biološka bića od biljki do životinja sličanu energiju,koja ne nestaje već se
spaja s drugim energijama u neznanim prostranstvima i vraća se na zemlju u
nekom drugom obliku?
Na te i
slične teorije trebalo bi usmjeravati razmišljanje čovjeka sadašnjice,dovedenog
do krajnjih granica dostojanstva života, u bitci za puko preživljavanje.Treba
ga se hrabriti u bitci za život na ovome svijetu, jer materjalna dobra su i tako
već raspodijeljena i akumulirana u rukama malih moćnih skupina koje vladaju
svijetom, a nisu samo profane provenijencije.Pasivizirati čovjekovu
volju,umrtviti njegov duh raznim floskulama i mantrama, grijeh je prema životu
u kojem se trudimo proživjeti.
Konačno,u
smrtnom času smo svi isti!Ostavljamo sve za sobom,naša oslobođena energija leti
u beskraj Kozmosa,u mogući zagrljaj s drugim energijama, u ljudskom umu još
nedokučiva prostranstva,o kojima nitko ne zna ništa, pa ni Duhovna
misao...
-