Duhovni boj, remek
djelo Lorenza Scupolija, poznati je duhovni klasik koji poučava o strategiji
duhovne savršenosti. Prvi put objavljen 1589. godine, bio je omiljeno štivo
svetog Franje Saleškog, crkvenog naučitelja i velikog poznavatelja duhovnoga
života, koji je 18 godina nosio jedan primjerak ove knjige u džepu, čitao iz
njega svaki dan i preporučivao ga svima koji su bili pod njegovim vodstvom.
Snažan, realističan i
pun živog uvida u ljudsku narav, „Duhovni boj“ je zasnovan na maksimi „ u duhovnom životu se ili bori ili umire“, a u svojih 66 kratkih
poglavlja poučava kako se inteligentno i sustavno boriti sa strastima i
slabostima, kako usredotočiti snage da bi se postigao stalan napredak u
postizavanju kreposti, te kako prevladati razne mane. Ovo djelo, za koje se s
pravom tvrdi da „ostaje jedan od najdragocjenijih bisera katoličke duhovnosti“
će izuzetno koristiti svima onima koji žele napredovati u duhovnom životu.
Scupolijeva knjiga
Duhovni boj manifest je čiste ljubavi prema Bogu.
Scupoli svoju knjigu
posvećuje „vrhovnom Vođi i najslavnijem pobjedniku Isusu Kristu, sinu
Marijinu“.
Po njemu, kršćansko
savršenstvo se ne sastoji u izvanjskoj askezi (trapljenju, bičevanju, postu,
dugom bdjenju i sl.) niti u dugim molitvama. Duhovni život, tj. kršćansko
savršenstvo sastoji se u poznavanju Božje dobrote i veličine te naše
ništavnosti i sklonosti
svakom zlu; u ljubavi
prema njemu i mržnji prema nama samima; u podvrgavanju ne samo Njemu, nego
svakom stvorenju - Njemu za ljubav; u nijekanju svake naše volje i u potpunu
predanju njegovoj božanskoj dobrohotnosti; uz to, ono se sastoji u želji da se
sve ovo čini jednostavno Bogu na slavu, sa željom da mu se ugodi.
Po običaju svoga
vremena, Scupoli se u knjizi obraća kršćanskoj duši.
Nakon što je opisao u
čemu se sastoji duhovni život, na kraju prvog poglavlja predlaže sredstva, tj.
„oružja“ kojima se može osvojiti kršćansko savršenstvo.
Podjela knjige mogla
bi se načiniti prema „oružjima“ koja predlaže: nepovjerenje u sebe;pouzdanje u
Boga; vježbe/askeza i molitva. Posljednjih šest poglavlja posvećeno je pripravi
za dobru smrt.Nepovjerenje u sebe je neophodno ako se želi doseći kršćansko
savršenstvo. Ono je preduvjet duhovnog života.Scupoli predlaže četiri načina
kako bi se ostvario ovaj preduvjet; prvi je da se razmatra i upozna vlastita
ništavnost; drugi je da se poniznim molitvama izmoli od Gospodina; treći je da
se vjernik navikne bojati samoga sebe i svoje sklonosti zlu; četvrti je da
vjernik u svojem padu upozna svoju slabost te postane svjestan da bez Božje
pomoći ne može ništa učiniti.
Pouzdanje u Boga
također se stječe na četiri načina: da se isprosi u Boga , da se očima vjere
upozna Božja svemogućnost i ljubav prema nama; da se u pamet prizovu
svjedočanstva Svetoga pisma koja nam kažu da nikada nije ostao iznevjeren onaj
tko se pouzdao u Boga; da se vjernik prije svakog čina sjeti vlastite slabosti
i nemoći te Božje svemogućnosti, mudrosti i dobrote. U 4., 5. i 6. poglavlju
Scupoli opisuje znakove po kojima se može prepoznati pouzdaje li se netko u
sebe ili u Boga te nadodaje savjete kako zadobiti veće pouzdanje u Boga. Žalost
i uznemirenost zbog pada znak je pouzdanja u sebe dok se onaj, koji se uzda u
Boga, ne čudi, ne žalosti i ne tuži, znajući da mu se to dogodilo zbog njegove
slabosti i nedostatka pouzdanja u Boga.
Što je, dakle, veće nepovjerenje u sebe, to je poniznije i veće pouzdanje u
Boga. Treba se čuvati varke u koji mnogi upadnu, a po kojoj bi malodušnost i
nemir, što se jave poslije grijeha, bili krepost.
U njima se, u stvari,
krije oholost i preuzetost koje su utemeljene na pouzdanju u sebe same, a ne u
Boga.
U trećem dijelu
knjige, koji je i najrazrađeniji,Scupoli se
predstavlja kao vješt duhovni vođa i dobar poznavatelj ljudske duše. U
ovom dijelu on sustavno razrađuje strategiju borbe i to na sljedeći način:
1. borba protiv
nedostatka razuma; 2. borba protiv nedostatka volje ;
3. borba protiv
strasti; 4. borba protiv nedostatka osjećaja; 5, borba protiv prijevara
đavla;6. borba za stjecanje kreposti.
Nepovjerenje u sebe i
povjerenje u Boga nisu dostatni u duhovnom boju. Oni moraju biti popraćeni
vježbanjem , osobito razuma i volje.
Dvoje je što
podjarmljuje razum: neznanje, koje ga zatamnjuje i sprječava u spoznanju
istine, i radoznalost (znatiželja), koja ispunja razum štetnim , ispraznim i
nepristojnim mislima. Sredstva koja Scupoli predlaže protiv neznanja i
radoznalosti su molitva, trajno vježbanje duboka i vjernog poznavanja stvari,
kako bi ih upoznali onakvima kakve jesu, trajno razmišljanje o nebeskim
stvarima, a prema zemaljskim se ponašati kao da ne postoje, i ne željeti išta
drugo osim Krista raspetoga. Vježbanje volje ima za cilj sve činiti s nakanom
da se proslavi Bog i spozna njegova volja.
No, po Scupoliju ,
postoji opasnost da ljudska narav, koja je sklona uvijek tražiti sebe, a ne
Boga, prikaže vlastite motive kao božanske.
Ovoj prijevari
vjernik se može suprotstaviti čistoćom srca koja se sastoji u svlačenju starog
čovjeka i oblačenju novog. Tko god djeluje kao potaknut od Boga i s nakanom da
Bogu ugodi, ne želi jednu stvar više od druge, nego nešto želi samo ako će se
to svidjeti Bogu.
Imao nešto ili nemao,
svejedno mu je, jer mu je glavno vršiti volju Božju. U 12. poglavlju Scupoli se
predstavlja kao dobar poznavatelj
ljudske duše i
psiholog koji u čovjeku razlikuje dvije volje : razumsku, tj. višu, i
osjetilnu, tj. nižu. Skoro cijeli duhovni boj sastoji se u činjenici da je razumska
volja, koja je smještena između božanske i niže, napadana od jedne i druge i
svaka je želi privući k sebi. Stoga velike neugodnosti i muke, osobito na
početku ozbiljnijega duhovnog života, doživljavaju oni koji žele popraviti
vlastiti iskvareni život i osloboditi se ružnih navika.
Naš autor upozorava
da je nemoguće postići prave kršćanske kreposti ako se ne učini nasilje nad
sobom i strpljivo podnosi kazna koja se osjeća u napuštanju ne samo velikih
užitaka, nego i malih, a na koje smo bili navezani.
Zanimljiv je način na
koji Scupoli predlaže kako se boriti protiv strasti. Savjetuje da se osjetilnim
poticajima treba oštro oduprijeti kako viša, razumska volja ne bi pristala na
te poticaje. No, kada su napasti prestale, treba ih ponovno izazvati da bi ih
se pobijedilo s još većom žestinom i snagom. Potom ih- savjetuje Scupoli- treba
izazvati na boj i treći put kako bi se osoba naviknula odbaciti ih od sebe s
prezirom i odvratnošću. Naravno,
ponavlja i stoljetni savjet kršćanske duhovnosti da se određena mana ili porok
iskorjenjuju vježbanjem u suprotnoj kreposti. Treba se boriti velikodušno te,
usprkos svim zadobijenim ranama , nikada ne ostaviti oružje i pobjeći. Jer
treba znati, upozorava Scupoli, da se ova bitka ne može izbjeći. Onaj tko se ne
bori, već je pobijeđen i umire. Moramo se boriti s neprijateljem s kojim ne
može biti ni mira ni primirja.
Borbu protiv mana
tijela i osjećaja treba voditi na drugačiji način.
U ovoj borbi treba
razlikovati tri vremena: prije nego što smo napastovani, kada smo napastovani i
vrijeme poslije napasti. Prije
napasti treba se boriti
protiv uzroka koji običavaju prouzročiti napasti.
Ponajprije, treba se
boriti ne suočavajući se s manom , nego svim silama bježeći od svake prigode i
osobe od kojih bi mogla doći i najmanja opasnost. Osobito na području
spolnosti, Scupoli ponavlja savjet:“In fuga salus!“
Opisujući način kako
dovesti u red izvanjske osjećaje, Scupoli nekoliko poglavlja posvećuje
savjetima kako od izvanjskih osjećaja
prijeći na
razmatranje božanskih stvari.
Ova poglavlja su
protkana prelijepim molitvama. Znati gospodariti
svojim jezikom znači
biti na putu prema pobjedi u duhovnom boju.
Govorljivost je majka
lijenosti, dokaz neznanja i ludosti, dovodi do odbojnosti te hladi žar
pobožnosti. S druge strane, on hvali šutnju koja je velika utvrda u duhovnoj
borbi te sigurna nada u pobjedu. Šutnja je prijatelj onome koji se ne uzda u
sebe, nego u Boga; šutnja je čuvar svete molitve te izvanredna pomoć pri
stjecanju kreposti.
U četvrtom dijelu
knjige Scupoli tumači koja je uloga molitve , kao četvrtog oružja u kršćanskom
životu. Molitva je sredstvo kojim se postižu sve milosti te se njome stavlja
mač u Božju ruku kako bi se borio i pobijedio za molitelja.Nakon što je opisao
različite vrste molitava (usmena, mislena, razmatranje…) i sadržaj razmatranja
(Muka Kristova je u središtu razmatranja), Scupoli navodi da je presveti
sakrament euharistije vrhunac molitvenog života te oružje
koje je iznad svih
drugih. Za svetu pričest treba biti dostojan i dobro pripremljen. Posljednjih
šest poglavlja Scupoli posvećuje pripravi na dobru smrt te opisuje način na
koji đavao napada vjernu dušu u trenutku smrti, kao i druge duhovne opasnosti
koje vrebaju čovjeka na samrtnoj postelji (opasnost za vjeru, očaj, isprazna
slava, lažna ukazanja itd…)
Treba reći da postoje
dva temeljna ključa za razumijevanje Scupolijeve duhovnosti: askeza čiste
ljubavi i kristocentrizam.
I na kraju valja reći
da čitajući Duhovni boj nije teško primijetiti utjecaj sv. Ignacija Loyole, a i
Evanđelistar Marka Marulića s kojim se Scupoli susreo najvjerojatnije za vrijeme
boravka u Veneciji.
Duhovni boj je
izvršio tako golem utjecaj kako na talijansku tako i na francusku duhovnost svoga
vremena, a i danas ima što reći!