Autor: Nada Far
Datum objave: 23.04.2020
Share


Dvadeset drugog ožujka…

Nevidljivi neprijatelj nadvio se nad grad.

Svi koji su imali gdje otići,otišli su. Grad se doimao kao grad duhova.

Korona, taj sićušni i nevidljivi virus, opustošio je naše duše i tijela. Svi su nas mediji, u nedostatku informacija, tješili da se posvetimo obitelji koju smo zapustili u utrci života. Mnogi su klimali, razmišljajući kako nemaju obitelj, pa kome da se onda posvete?! Mnogi su je imali, ali je čučala i preživljavala u virtualnom svijetu,a sada u stvarnom ne funkcionira, pa što da s njom učine!? Da se bave sa sobom, bilo bi preopasno, jer u tišini duše ne znaju na što bi mogli nabasati…

Prijatelj mi je govorio da prodam stan na četvrtom katu, jer će biti potres. Smiješila sam se i uvjeravala

ga da to nije stan, već dom, u kojem su odrasla moja djeca, u kojem sam osjećala i živjela duh

zajedništva i obiteljskog života. Nekad veselog, a nekad stresnog. Baš kao i u drugim obiteljima.

Zamislila sam se i upitala:“A gdje ću biti u trenutku potresa?“

„Kod mene!“ ispalio je kao iz topa.

Protrljala sam oči i u sljedećem trenutku osjetila snažno podrhtavanje.“Potres,potres!“ izgovorila

sam na glas. Skvrčenog tijela u položaju fetusa, kad se oslanjamo samo na sebe i u sebe, pomislila

sam:“ Bože moj, što će biti s nama!?“

Pred poluzatvorenim očima nezaustavljivo su se smjenjivali fleševi proživljenih zbivanja,dok se

vibracija uz snažnu tutnjavu pojačavala…Htjela sam da me netko zaštiti, da me spasi još jedne muke i

trpljenja, koje se jasno naziralo. Uplašeno sam pokušala pobjeći, iskočiti iz kreveta,pobjeći u

nepoznato s neizvjesnim ishodom. Zaustavljena u besmislenosti pokušaja prepustila sam se sudbini.

Pa što bude.

Neki je put bolje ne djelovati i ne suprotstavljati se nečemu što nadilazi naša uvjerenja da smo mi ti

koji određujemo tokove svojeg življenja…. da uzde svog života čvrsto držimo u rukama i njima

upravljamo.

Koje li zablude!

Misli koje nekontrolirano naviru,bez pitanja i milosti preplavio je osjećaj smiraja.Izgledalo je kao da

trešnja i podrhtavanje nikad neće stati, a stalo je!Prestalo vibrirati u trenutku u kojem nisam mogla

ništa učiniti.

Toliko o trenucima.

Neki nam mogu u potpunosti promijeniti shvaćanja, prihvaćanja ili odbijanja svega što nam se kao

izazov nađe na putu.Vraćajući misli i odmotavajući film događaja unatrag puno sam se puta pitala

zašto sam dobila baš tu kartu? Zašto ne neku drugu?Odgovor je jednostavan.Zato što s kartama koje

nam sudbina dodjeli, moramo odigrati najbolje što možemo.

Odigrala sam, kako sam znala i mogla.

Koliko nas u životnom vijeku može zadesiti elementarnih nepogoda i koliko iz njih možemo

naučiti? Slike su se nizale, izranjajući iz duboko proživljenih i pohranjenih sjećanja. Voda je nadirala i

u sve većim slapovima i plavila ulicu mog odrastanja. Ulazna vrata kuće polako su popuštala i

nestajala u buci sa snažnim udarima vodene bujice koja je nosila sve pred sobom.Balkon je zajedno s

posljednjim rascvjetanim cvjetovima popustio i stopio se s bukom u blatnjavu vodu punu naplavina.

Kuća se gubila u njenim raljama. Bol za izgubljenim djetinjstvom i ulicom odrastanja i danas boli.

Potaknuo ju je potres navješćujući novu nepravdu.

Više od te boli, boli spoznaja da smo izgubili dom i bili prevareni. Smješteni u montažno zdanje, na

drugom kraju grada ,da imamo;privremeni' krov nad glavom, ostali smo zarobljeni u vremenu I prostoru.

Nije bilo ulica, ni škole, ni igrališta…Ranjena mašta,opterećena neizvjesnim majčinim

pogledom i preranim odrastanjem, nije se mogla pokrenuti. Godine neimaštine i oskudice ostavile su

trag.Gledala sam u djevojčice koje su imale, sve ono što nisam mogla imati i uzdisala.Znala sam da će

preostalo vrijeme djetinjstva presahnuti u uzdisajima.Kao dijete,koje je osjetilo nepravdu, gradila

sam svoje temelje sama.Nije bilo nikog, tko bi mi pomogao.

Uh koliko je života trebalo da se izvučem iz sirotinjske brazde u koju sam upala?

A sada, kad su prošla desetljeća ponovno sam u istim strahovanjima.Da li ću moći živjeti u stanu?Da li

ću sve to još jednom proživjeti? Pitanja su se nizala sa željom da stan nije prejako oštećen, ne daj

Bože srušen, pa da me opet presele u neku pustaru bez ulica i adrese…Da moram opet proživjeti sve

iznova, da mi i ovaj put otmu preostali komadić života…

Da i ovaj put moram osjetiti gorčinu prijevare.

Sve je lako , kad si mlad…; u moje su misli doletjeli stihovi. Gorko sam se nasmiješila, misleći kako

mladosti više nemam, a ni snage za nove nepravde.

Zato se iskreno molim da stan nije statički nepodoban, da mi ne moraju pomagati.

172
Kategorije: Književnost
Developed by LELOO. All rights reserved.