Autor: admin
Datum objave: 01.07.2018
Share


Eduardo da Silva – Neokrunjeni princ hrvatskog nogometa

Eduardo da Silva donio je toliko toga dobroga hrvatskom nogometu i bez sumnje ga se može smatrati jednim od najboljih hrvatskih nogometaša u povijesti

Eduardo da Silva – Neokrunjeni princ hrvatskog nogometa

https://sportarena.hr/nogomet/eduardo-da-silva-neokrunjeni-princ-hrvatskog-nogometa/

"Eduardo da Silva donio je toliko toga dobroga hrvatskom nogometu i bez sumnje ga se može smatrati jednim od najboljih hrvatskih nogometaša u povijesti", piše naš Slavko A. Boras u svojoj novoj nogometnoj priči.

Nedavno se navršilo deset godina od stravičnog starta Martina Taylora na Eduarda da Silvu. Bio je to brutalan i poguban start koji je stavio upitnik na nastavak karijere najomiljenijeg Brazilca u Hrvatskoj i ponajboljeg igrača u HNL-u ikada. Ipak, reći samo „Brazilac“ bilo bi degradirajuće za našeg Eduarda koji je toliko dao za Hrvatsku i za kojeg je ta Hrvatska bila drugi dom, mjesto gdje je sazrio u nogometaša i čovjeka kakav je danas. Ovo je priča o talentu, volji, golovima i životnoj drami skromnog dečka koji se iz siromaštva brazilskih favela preko neke tamo Hrvatske otisnuo u sam vrh svjetskog nogometa. Dobroćudan, miran i povučen dečko na terenu se pretvarao u predatora i redovno punio protivničke mreže. Eduardo je uvijek bio nešto posebno i tako se ucrtao u srca mnogih navijača Dinama i Hrvatske ali i ostalih nogometnih zaljubljenika. Svojim predstavama zadužio je Dinamo i hrvatski nogomet, no poslije tog užasnog loma noge često je bio osporavan i nepravedno kritiziran.

Eduardo je svoje prve godine života proveo u srcu Rio de Janeira, u kvartu zvanom Vila Kenedy. Siromašan je to kvart koji se ne razlikuje puno od favela prikazanih u poznatim brazilskim filmovima. U nestabilnom i nesigurnom favelskom okruženju nogomet je često jedini izlaz iz bijede i siromaštva, pa tako Brazil napusti tisuće nogometaša godišnje u potrazi za kruhom u inozemstvu. Eduardu je otac poginuo i živio je s majkom i bratom u neimaštini i na rubu gladi. Skromnost koju vjerno prikazuje očiti je produkt sjećanja i shvaćanja situacije u kojoj se nalazio na početku svoje karijere. Htio je postati profesionalni nogometaš a idol mu je bio Romario. Igrao je za mlađe uzraste Bangua, kluba iz susjedstva, ali Dinamovim skautima pokazao se na kupu favela kao petnaestogodišnjak. Prema riječima njegovog prvog agenta Suzana, Eduardo je bio neuhranjeni ali talentirani dječak s čijom je majkom potpisao ugovor o zastupanju i preselio ga u sportski centar gdje se pola godine pripremao za dolazak u Zagreb. U Zagreb je stigao u rujnu 1999. na tromjesečnu probu u paketu s malo starijim sunarodnjakom Leandrom. Eduardo je iskoristio šansu i impresionirao trenere i čelnike Dinama koji mu nakon povratka u Rio šalju kartu za Zagreb. U veljači 2000. priključuje se kadetima zagrebačkog kluba.

Krhki talentirani šesnaestogodišnjak prevalio je skoro 10 000 km i zamijenio topli Rio s hladnim Zagrebom u kojem je doživio i svoj prvi snijeg. Nije znao engleski, a kamoli hrvatski. Spavao je jedno vrijeme i pod južnom tribinom stadiona na Maksimiru ali ništa od toga ga nije obeshrabrilo. Eduardo je bez obzira na sve odlučio uspjeti i svima pokazati što može. A mogao je puno. Sa svojih 177 centimetara nije izgledao kao klasični napadač, ali bio je tehnički besprijekoran, nogometno inteligentan i racionalan igrač s neviđenim osjećajem za prostor i gol. Imao je i viziju i znao proigrati suigrače, ali najviše je oduševljavao svojim golgeterskim instinktom i sposobnošću da se nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme. Praktički nepogrešiv u situacijama jedan na jedan, opasan u skoku i ubitačan u tap-inovima i odbijancima. Bio je i lukav, iskoristio bi svaku nepažnju i grešku i zbog toga svega bio je noćna mora za protivničke obrane. Popularni Dudu zabijao je i lijevom i desnom i glavom, a kasnije će ga mnogi strani komentatori nazivati jednim od najboljih finišera na svijetu. Lakoća kojom je trpao nikoga nije ostavljala ravnodušnim. Brazilski sirovi talent po blatnjavim hrvatskim travnjacima izbrusio se u svjetsku klasu, takvo što rijetko se viđa.

Dan nakon osamnaestog rođendana potpisuje sporni ugovor sa Zdravkom Mamićem, koji od tada ulaže u njegovu karijeru, plaća potrebne operacije te mu kupuje automobile i stanove. Eduardo se tada tek pokušavao probiti u Dinamovu prvu momčad, a u tome mu nisu pomagale česte ozljede. Svoje prve minute za Dinamo odradio je u sezoni 01/02 pod Ilijom Lončarevićem i Marijanom Vlakom, a na pripremama u ljeto sljedeće sezone Ćiro Blažević, vidjevši ga kako se zbog ozljede vuče po terenu, htio ga je vratiti u Brazil. Neki su tvrdili kako takvih kao što je da Silva u Hrvatskoj ima za izvoz. Tako je Eduardo na početku svoje karijere u Dinamu u par navrata zamalo završio natrag u Riju, a čovjek koji je to spriječio vjerujući u njegov talent bio je pomoćni trener Đuro Bago. U sezoni 02/03 dogovorena je posudba u drugoligaški Inker (danas Inter) iz Zaprešića gdje je Eduardo pružio prve odlične partije na hrvatskim terenima. U 15 utakmica u drugoj HNL Dudu je postigao 10 pogodaka i tako pomogao Inkeru da uđe u prvu ligu.

Sada je ljudima u Dinamu već bilo jasno da u klubu imaju iznimno nadarenog napadača kojemu je potencijal daleko iznad hrvatskih okvira. Sljedeće sezone ga vraćaju u prvu momčad koju tada vodi Nikola Jurčević. Svoj prvijenac u plavom dresu Eduardo zabija u ljeto 2003. u Superkupu protiv Hajduka u pobjedi 4:1. Pokazat će se da je to prvi od mnogih golova koje je Dudu zabio protiv najvećih rivala s juga. Sada već hrvatski Brazilac, jer 2002. dobiva hrvatsko državljanstvo, kod Jurčevića u prvom dijelu sezone u prosjeku dobiva poluvrijeme po utakmici, a dobrim igrama do kraja sezone zaslužuje punu minutažu. Eduardo zabija 9 pogodaka i osvaja svoj prvi naslov hrvatskog prvaka s Dinamom. Zaslužuje tako poziv mlade hrvatske reprezentacije, a kako je već svladao jezik i praktički postao domaći dečko i zagrebački zet, Eduardo ga objeručke prihvaća. U prijateljskom debiju za mladu reprezentaciju zabija hat-trick u samo 26 minuta i u sljedeće dvije godine pod palicom Slavena Bilića postiže osam pogodaka u 12 službenih nastupa. Sljedeće sezone svjedočili smo najgorem Dinamu ikada. Pet promijenjenih trenera, neuigranost, bezidejnost i općenito loš nogomet te sezone rezultirali su famoznom „ligom za bedaka“ u kojoj se Dinamo borio da ne ispadne u drugu ligu. Ipak, i u takvom okruženju Eduardo je odradio dobru sezonu i zabivši deset golova u ligi osvaja nagradu za najboljeg igrača HNL-a po izboru kapetana klubova.

Na početku sljedeće sezone na klupu Dinama sjeda Josip Kuže. Kuže je bio miljenik navijača i ljubitelj modernog, za oko ugodnog nogometa temeljenog na kombinatorici i mladim igračima. To je bila savršena podloga za 22-godišnjeg Eduarda koji će u toj sezoni procvasti i pokazati sav raskoš svog talenta. Pod Kužeom nije više bilo varijacija pozicija i minuta za Dudua, koji je bio standardni napadač u klasičnoj 4-4-2 formaciji. Sada već vođen i mladim nadama u liku Luke Modrića i Vedrana Ćorluke, Dinamo je igrao najljepši nogomet odavno a rezultatski je bio uvjerljiv. U prosjeku su postizali 2,5 gola po utakmici a primali manje od jednog. Uz Eduarda, koji je u međuvremenu riješio da mu ne piše da Silva već Eduardo na dresu, u napadu je igrao Ivan Bošnjak i taj tandem zabio je ukupno 42 gola u ligi, od čega je Bošnjak postigao 22 a Dudu 20. Eduardo tako nije dobio nagradu za najboljeg strijelca jer je Bošnjak bio prvi izvođač jedanaesteraca, ali je zato ponovno proglašen najboljim igračem lige. Točne brojke u asistencijama nije moguće saznati jer hrvatski statističari nisu dovoljno pažnje posvećivali tom segmentu igre, no sama nagrada najboljeg igrača HNL-a pokazuje koliko je Eduardo bio ključan u igri Dinama zadnje dvije sezone. Iako je u veljači 2006. protiv Hong Konga već zabio prvijenac za hrvatsku i odradio sezonu iz snova, Cico Kranjčar ga odlučuje ne pozvati na svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Poziv je ipak dobio Ivan Bošnjak.

Poslije odlične sezone u HNL-u, mlada poletna ekipa Dinama krenula je u europske izazove. Bošnjak je otišao u Belgiju, a Eduardov partner u napadu postao je iskusni Davor Vugrinec. Nakon slabog Ekranasa u drugom pretkolu kvalifikacija za Ligu prvaka, po starom modelu ždrijeba Dinamo je u trećem pretkolu izvukao Arsenal, tada jednu od najboljih ekipa u Europi koja je netom prije izgubila finale najprestižnijeg europskog natjecanja protiv Barcelone. Prvu utakmicu modri su izgubili 0:3 na Maksimiru ali ono što se pamti je uzvrat na Emiratesu. Bila je to prva službena utakmica na Emiratesu i Dinamo je bez nekih nadanja došao nadigravati se i pokazati svijetu što zna, a virtuoz Kuže uz Eduarda u špicu je postavio brzog brazilca Ettoa koji je inače bio desni bočni i kojem je ovo bilo prvo iskustvo u napadu. Luda taktika urodila je plodom, Eduardo i Etto duplim pasom su Arsenalu prodali kontru koju je Dudu realizirao i tako postigao prvi službeni pogodak na novom Arsenalovom stadionu, na kojem će godinu dana poslije nastaviti trpati u drugom dresu. Arsenal tada odlučuje poslati svoje skaute koji će godinu dana pratiti Eduarda i uživati u njegovoj najboljoj sezoni.

Sezonu 06/07 Dinamo otvara sa starim trenerom, ali u studenom Kuže dobiva otkaz i na modroj klupi ga nasljeđuje Branko Ivanković koji uspješno nastavlja voditi možda i najbolju generaciju Dinama u novije doba. Sada već vrlo uigrana momčad na krilima Eduarda, Modrića, Ćorluke, Mamića i Vugrinca prošetala se ligom s rekordnih 30 pobjeda i 92 boda u 33 odigrane utakmice. Eduardo je sada preuzeo glavnu ulogu Dinamovih napada i to okrunio s nevjerojatna 34 gola u 32 utakmice! Od toga je deset puta zabio jedan, devet puta po dva gola i dva puta hat-trick. Jedan od ta dva hat-tricka zabio je u zadnjem kolu protiv Hajduka čime je postao najbolji strijelac vječnih derbija u povijesti sa sedam ligaških golova. S ukupno 45 golova u svim klupskim natjecanjima i još sedam za reprezentaciju te sezone Eduardo se mogao pohvaliti statistikom kao malo tko u svijetu tih godina a i kasnije. Povijesna dostignuća naturaliziranog Brazilca nisu nikoga ostavljala ravnodušnim, a izvedbe na terenu svima prisutnima pokazivala su da je Hrvatska dobila na jackpotu i da u svojim redovima ima golgetera svjetske klase.

Hrvatska se nije proslavila na prvenstvu pod vodstvom Kranjčara, pa ga na izborničkom mjestu u ljeto 2006. mijenja dotadašnji izbornik mlade reprezentacije Slaven Bilić. Kako je Bilić već vrlo dobro poznavao kvalitete Dudua, odmah ga poziva u A reprezentaciju i daje mu bitnu ulogu u momčadi u predstojećim kvalifikacijama za Euro 2008. Eduardo mu odmah vraća pogotkom glavom u prijateljskoj pobjedi 0:2 protiv Italije. U reprezentaciji postaje jednako bitan faktor kao u Dinamu, pa tako predvodi Hrvatsku u pohodu na euro u Austriji i Švicarskoj s deset golova čime je postao drugi strijelac kvalifikacija. Prvi od tih deset bio je onaj famozni protiv Engleske na Maksimiru, kada je između gorostasa Ferdinanda i Terryja glavom lobovao Robinsona. Za Hrvatsku je Eduardo uvijek davao mnogo, a Hrvatska mu nije to znala vratiti. Kada je igrao na poziciji napadača nije falilo ni pogodaka, pa je tako s 29 na kontu donedavno bio drugi najbolji strijelac reprezentacije u povijesti. Prestigao ga je Mario Mandžukić protiv Finske svojim tridesetim reprezentativnim golom.

Bilo je jasno da je HNL premala pozornica za Dudua i mnogi njegovi simpatizeri s nestrpljenjem su čekali dan kada će ga vidjeti u nekoj od najjačih svjetskih liga. Ponuda nije nedostajalo ali najzagriženiji bio je Arsenal. Cifre su se kretale od 11 do 24 milijuna eura, a transfermarkt tvrdi da je bilo riječ o 13,25 milijuna. Na zadovoljstvo Eduarda, Dinama, Arsenala ali i navijača, Dudu se pridružio najboljoj generaciji Arsenala poslije invinciblesa. U sredini Fabregas i Song, na krilnim pozicijama izmjenjivali su se Arshavin, Walcott i Nasri, a u napadu Van Persie, Adebayor i naš Eduardo koji je dobio devetku na dresu. Igrali su s dva napadača kao i Dinamo, tako da se Eduardo odmah uklopio i nastavio sa sjajnim igrama. Dva gola protiv Seville u Ligi prvaka, dva protiv Sheffielda pa dva protiv Blackburna u liga kupu, gol i asistencija protiv Burnleya u FA kupu. U Premier ligi je prvo minute dobivao na kapaljku, ali se onda u novoj godini razigrao i zabio četiri gola uz tri asistencije u periodu od 20. do 26. kola. Tepali su mu da je najhladniji finišer na svijetu i da će postati legenda kluba iz Londona. Topnici su bili prvi na tablici i sve je izgledalo savršeno, no onda se dogodio Martin Taylor. U 27. om kolu protiv Birminghama u trećoj minuti Englez krvnički đonom nasrće na Eduarda i lomi mu obje kosti lijeve noge. Dok se previjao od bolova Arsenalovi igrači bili su u nevjerici s agonijom na svojim licima, a na stadionu je nastupio muk kao nikada. Sa standing ovationom i kisikom na ustima Eduardo je iznešen sa stadiona i hitno prebačen u Birminghamšku bolnicu gdje je obavio operaciju.

Nastavak karijere koja je mnogo obećavala bio je upitan, ali upornošću i odlučnošću Eduardo se uspio vratiti na travnjake. Zbog ozljede je propustio ostatak sezone, Euro u Austriji i Švicarskoj i veći dio sljedeće sezone. Rehabilitacija je trajala godinu dana ali je bila uspješna. U veljači 2009., u svom debiju poslije ozljede u FA kupu protiv Cardiffa Eduardo se vraća sa stilom, zabija dva gola i tako nagovješćuje da je ponovno onaj stari. No Wenger nije mislio tako. Eduardu je ukupno dao samo 180 minuta igre te sezone. U ligi nije odigrao ni minute, odigrao je osim utakmice s Cardiffom sljedeće kolo protiv Burnleya, gdje je također zabio, te 42 minute u Ligi prvaka. Wenger je u međuvremenu prateći trend modernog nogometa prešao s 4-4-2 formacije u 4-2-3-1. U takvoj formaciji nezahavalno je imati malu špicu koja nije jaka u duelu i koja se fizički ne može nositi s robusnim engleskim stoperima. Zbog toga je Eduarda nakon ozljede najviše koristio na lijevom krilu, a isto je uradio i Slaven Bilić u reprezentaciji.

No Eduardo nije bio krilo. Nije bio ni posebno brz, ni direktan s loptom, ni driblerski nešto posebno izniman. Eduardo je bio finišer, igrač šesnaesterca koji je odlično čitao igru, postavljao se na prava mjesta i trpao protivničke mreže. Nije mogao iskoristiti sav svoj talent i potencijal ako nije igrao u vrhu napada, po mogućnosti s partnerom, i to treneri nisu shvaćali. No i na krilu Eduardo je doprinosio, i tako zabio šest i asistirao osam puta u 1600 minuta u sezoni 09/10 za Arsenal. No to nije bilo dovoljno za Wengerovo povjerenje pa ga Arsenal 2010. godine prodaje Šahtaru koji je već odavno bio Eduardov simpatizer i slao ponude za njega još dok je bio u Dinamu. Već sljedeće sezone Eduardo je bivšem klubu zabio dva gola u dvije utakmice u Ligi prvaka. Te sezone bio je najučinkovitiji strijelac u Ligi prvaka s četiri pogotka iz šest šuteva u samo 253 minute! U Šahtaru je pod Lucescuom češće igrao na lijevoj strani nego u vrhu napada gdje je prvotno utaboren bio Luiz Adriano, a kasnije Facundo Ferreyra. No unatoč tome, u približno 7500 minuta odigranih za Šahtar kroz četiri i pol godine zabio je 58 puta i asistirao 17, a samo prošle sezone u 1500 minuta zabio je čak 18 puta. Nije loše odigrao ni za Atletico Paranaense i Flamengo kada se u dva navrata vraćao u Brazil. Najnoviji angažman dobio je u Legiji iz Varšave gdje već ima zabilježene tri asistencije u pet utakmica.

Ljudi koji su pratili Eduarda kroz njegovu karijeru često znaju reći kako je taj lom noge bio prekretnica u njegovoj karijeri, i kako zbog njega Eduardo nikad nije do kraja ostvario svoj potencijal svjetske klase. Govori se tako i da bi, da nije bilo tog pogubnog starta, Eduardo bio u top pet napadača u svijetu. No to nije sasvim točno. Lom noge sigurno je zaustavio uzlazni put Eduardove karijere, i pauzirao ga na jedno vrijeme, no Eduardo se vratio jednako dobar ako ne bolji, što dokazuje i statistika. Problem je bio u trenerima koji mu nisu dovoljno vjerovali i koji ga nisu stavljali na njegovu prirodnu poziciju. Problem je bio i u razmaženim medijima koji bi pisali o njemu samo kad bi zabio gol, a sve ostalo bi smatrali podbačajem. Eduardo nas je sve valjda razmazio svojim trpanjem da su svi uvijek očekivali golove, bez obzira što su se okolnosti promijenile i što Dudu često nije dobivao svoje zaslužene minute i svoju poziciju. Tako je za Hrvatsku poslije ozljede rijetko kad dobivao šansu u vrhu napada, a ipak je zabio više reprezentativnih golova nakon loma, a većina ih je bila bitna. Ulaskom s klupe s dva pogotka preokrenuo je utakmicu protiv Izraela, zabio je prvi gol protiv Latvije kada nam je pobjeda bila imperativ, uz Lovrena zabio je za preokret protiv Walesa u gostima kada smo također morali pobijediti. Spasio nas je i od blamaže protiv Lihtenštajna kada smo jedva pobijedili 3:2 samo zbog njegova dva gola. U Hrvatskoj je često bio predmetom kritike i osporavanja a za istu tu Hrvatsku uvijek je bio na raspolaganju i davao sve što može.

Usprkos tome nije bio dovoljno cjenjen od izbornika. Iako je pružao standardne partije u hrvatskom dresu, dobivao je sve manje i manje minuta te je postao neželjeni višak. Svi se sjećaju dva ulaska u nadoknadi u doigravanju protiv Turske, ali najgori je primjer otvaranja svjetskog prvenstva u Eduardovom Brazilu protiv domaćina, kada ga je Niko Kovač ostavio na klupi iako je Mario Mandžukić bio suspendiran. Nikica Jelavić počeo je kao prvi napadač, a Eduardo je dobio klupu i pljusku u lice kao zahvalu za sve što je učinio za hrvatski nogomet. To ljeto se oprostio od hrvatske reprezentacije.

Nismo ni svjesni bili koju smo nogometnu veličinu imali. Kroz cijelu svoju karijeru Eduardo je usprkos svim životnim dramama, usponima i padovima pružao vrhunske partije i imao odlične brojke. Bio je vrhunski golgeter kojem se jedno vrijeme divila cijela Europa. Brazilac rođenjem a Hrvat odlukom, rekorder je HNL-a po broju pogodaka u jednoj sezoni i proći će još dosta vremena dok ga neko ne skine. Svojim pogotcima nosio je svoje klubove i našu reprezentaciju u najtežim trenucima i donosio pobjede, ali u isto vrijeme je bio čovjek koji nikada nije stavljao sebe ispred ostalih. Možda ga upravo zbog te skromnosti neki nikada nisu znali cijeniti. Možda ga zbog toga ovako olako zaboravljaju. Bilo kako bilo, Eduardo da Silva donio je toliko toga dobroga hrvatskom nogometu i bez sumnje ga se može smatrati jednim od najboljih hrvatskih nogometaša u povijesti.

Eduardo da Silva photos

https://www.google.com/search?q=Eduardo+da+Silva+photos&client=opera&hs=eey&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ved=0ahUKEwjEk57S7v3bAhUDQpoKHXUECg4QsAQIJw&biw=1850&bih=915

Eduardo Da Silva scores his first goal at the Emirates

https://www.youtube.com/watch?v=LYFRFk8nemg

Eduardo Da Silva - 34 Goals - Dinamo Zagreb 06-07 Season

https://www.youtube.com/watch?v=TzvBj_-zocM

Eduardo Da Silva - All 29 goals for Croatia HD

https://www.youtube.com/watch?v=OkUUFgHa4S0
100
Kategorije: Ostalo
Developed by LELOO. All rights reserved.